Ovo je legenda koja je najviše zaokupljala pažnju čovjeka naše zapadne civilizacije…

Ona je dominantni novovjekovni mit koji je poslužio kao temeljni obrazac kulturne socijalizacije europskog društva. U proteklih osam stoljeća napisano je mnogo verzija i komentara o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola, a prilagodbe tog mita još su uvijek ukorijenjene u usmenoj predaji većine europskih naroda. Mnogi su gradovi imali vlastiti prikaz te legende i u njima se govori o kralju ili velikom vitezu koji je usnuo sa svojom družbom.

Bitno obilježje arturovskog mita nije samo arhetipski prikaz nečega što se zbilo u prošlosti, nego to što sadržaj mita traje do onog trenutka u budućnosti kada će se kralj Arthur i njegovi vitezovi ponovno probuditi i vratiti mir i pravdu na zemlju.

Nastanak mita

Bez obzira na povijesne činjenice koje govore o stvarnom postojanju britanskog vođe Arthura u V. stoljeću, fragmenti Arthurova mita javljaju se pojavom viteštva u srednjem vijeku.
Naime, pisane fragmente mita pronalazimo tek krajem XI. stoljeća kao odgovor na duhovna traženja ljudi u tadašnjoj Europi.

Približavanjem tisućite godine nakon Krista naglo je porastao strah od kraja svijeta. Taj fenomen povezan je s hebrejskom tradicijom o dolasku Antikrista i novog Mesije. Jedan kralj, jedna zemlja – bilo je geslo koje se tada uzvikivalo. Štoviše, uslijedile su i neke prirodne nepogode: epidemija, glad i zlokobni predznaci poput pojave kometa i pomrčina Sunca… Stvorena je klima pesimizma i katastrofizma koja je skoro paralizirala gospodarstvo XI. stoljeća.

Kada je prošla 1033. godina (tisuću godina nakon Kristove smrti), jenjava kolektivni strah i pokora. Europa je tek tada započela razvijati svoju vlastitu civilizaciju razvojem gospodarstva, religijskih i političkih aktivnosti te umjetnosti i znanosti. U Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj centralizirala se vlast uspostavom sustava lokalne administracije koji je imao zadaću održavati zakon kralja. Stvaranjem takve snažne vlasti riješio se problem feudalne anarhije, povećao se srednji stalež i uslijedio je razvitak gradova.

U to vrijeme organiziraju se brojne skupine idealista koje, iako propadaju, dugoročno uzrokuju promjene u Crkvi i društvu. Pomoću simbola kralja Arthura, vitezova Okruglog stola i Svetog grala, oni kanaliziraju svoje težnje. U početku pomoću tih simbola traže spas i bijeg od teške stvarnosti, a kasnije u njima pronalaze nešto radi čega vrijedi živjeti i boriti se. Tako nastaju viteški redovi i duhovno viteštvo.

S druge strane, početak srednjovjekovnog viteštva povezan je s pojavom ratnika konjanika, posebno u Francuskoj krajem X. stoljeća kada konjanici postaju najvažnije vojno tijelo. Vitezovi konjanici nastaju zbog potrebe plemstva i Crkve za obranom od neprijatelja ili od pljačkaških i drumskih razbojnika. Crkvi sve više odgovara takav tip ratnika koji se prilagođava kršćanskom duhu: borbi protiv nepravde i nevjere. Iz krila Crkve proizlaze slavni pisci arturovskog mita poput Roberta de Borona krajem XII. stoljeća.

Viteštvo poprima europske razmjere i od XII. sto­ljeća postaje oblikom socijalnog, moralnog i religijskog kodeksa ponašanja, s posebnim naglaskom na vrline hrabrosti, časnosti i služenja.
Stapanjem dvaju različitih moralnih shvaćanja nastala je viteška etika. S jedne strane viteštvo je bilo Militia Christi, posrednik između božanskih snaga i ljudi, a s druge je strane poprimilo utjecaj dvorske etike u kojoj je herojski napor viteza bio inspiriran ljubavlju prema njegovoj dami. Etički gledano, dama je bila personifikacija duše viteza, a ljubav o kojoj se ovdje govori odnosi se na ono što nazivamo platonska ljubav.

Usporedno s pojavom te socijalne strukture, priče o kralju Arthuru, vitezovima Okruglog stola i Svetom gralu pojavile su se u pisanom obliku i nadahnjivale su ideal srednjovjekovnog viteštva. Do XI. stoljeća legenda o Arthuru prenosila se usmenom predajom, a u XII. i XIII. stoljeću napisane su najvažnije priče arturovskog mita. One su više ili manje kršćanske adaptacije keltskih i germanskih legendi i mitova, pa nam tako prenose tisućljetna učenja zaodjenuta karakteristikama vremena u kojem su nastale.

U kršćanstvu Arthur je bio branitelj vjere, kralj koji se suprotstavlja snagama zla. Međutim, viteški ideal, iako je kršćanski, nadilazio je stroge vjerske okvire i izražavao je svjetovni, kulturni i duboko etički karakter. Po uzoru na Arthurov Camelot, europski kraljevski dvorovi bili su mjesto gdje se oblikovao taj ideal. Svi poznati pisci koji su prenosili taj mit, bili su pod zaštitom plemstva ili kraljeva.

Kratak sadržaj legende

Engleski vitez Uther zaljubio se u lijepu gospu imenom Ygerna, ženu Gorloisa, vojvode od Cornwalla. Pomoću Merlinove magije Uther se načini nalik na Gorloisa i tako biva začet Arthur. U isto vrijeme Gorlois pogiba u boju, što omogućava Utheru oženiti se Ygernom. Za protuuslugu Merlinu, Uther mu je obećao povjeriti dijete kad se rodi. Nedugo po rođenju Merlin odvodi Arthura i njegovo podizanje povjerava časnom vitezu Hectoru.

Nakon Utherove smrti, ne bi li spriječio razdor u kraljevstvu i doveo Arthura na prijestolje, Merlin polaže kamenu kocku s nakovnjem u koji je bio zaboden mač. Na balčaku mača bile su zlatnim slovima urezane ove riječi:

Tko god izvuče ovaj mač iz ovog kamena i ovog nakovnja, taj je pravi kralj cijele Engleske.

Započela je gužva oko izvlačenja mača jer su mnogi ambiciozni plemići priželjkivali engleski tron. Međutim, ni jedan od njih nije uspio izvući mač. Tuda je gotovo slučajno prolazio Arthur i izvukao mač.

Izvukao ga je bez ikakva napora te ga odnio svom bratu Kayu kojem je mač trebao za turnir. Kay je odmah prepoznao mač i zahtijevao prijestolje Engleske. Prozrevši Kayevu lukavštinu, sir Hector konačno iz njega izvuče istinu. Mač je ponovno bio uglavljen u kamen i Arthur ga je kao dokaz lako izvukao pred svima, čak i nekoliko puta…

Mač u kamenu

Excalibur, Arthurov mač koji je on izvukao iz kamena i nakovnja, služio je kao iskušenje kraljevske sposobnosti. Prije nego postane kraljem naroda, vladar ljudi, pravi kralj, prvo mora biti gospodarem i vladarem nad samim sobom. Prije nego pokuša uvesti red i pravednost u svoje kraljevstvo, mora ih učvrstiti unutar sebe.

Stoga je mač u kamenu simbol čovjekova stanja: duha zatvorenog u materiju, duše kao zatvorenika i roba fizičkih, emocionalnih i mentalnih želja i strasti. Taj nam simbol govori da većina ljudi nije slobodna ponašati se onako kako bi zaista htjela.

Arthur je onaj koji je postigao slobodu, pobijedio svoju nižu prirodu koja je njegov duh vezala uz nagone tijela. Izvukao je mač iz kamena, što znači da je vlastitu volju oslobodio vlasti svojih sebičnih nakana. Na taj je način bio sposoban vladati sobom, što je osnovni preduvjet mudrog i pravednog vladanja.

Okrugli stol

Središnji simbol arturovskog mita je Okrugli stol koji predstavlja način ostvarenja viteškog ideala, a Arthur i njegovi vitezovi arhetipski su primjer tih mogućnosti unutar čovječanstva. Okrugli stol koji je izrezbario Merlin, svojim izazovnim postojanjem posjeduje sposobnost transformiranja ljudi, pretvara olovo mana u zlato viteških vrlina čovjeka koji se tako usavršava. On ima moć realizacije ideala stvaranjem kriterija, zdravog osjećaja srama i odgovornosti. Tako budi inspiraciju koja ljude usmjerava plemenitom djelovanju i koja ih uzdiže do razine na kojoj se nalaze oni koji su ideal postigli.

Okrugli stol simbol je božanskog reda ili časnog uređenja međuljudskih odnosa, poput onog između nebeskih tijela, koji odražava harmoniju sfera, odnosno skladno uređen svemir. Stol je okrugao poput univerzuma i predstavlja jedinstvo vitezova koji se nalaze oko njega.

Prema istoj je analogiji Okrugli stol simbol prirodne hijerarhije vrijednosti koja potencijalno postoji unutar svakog čovjeka: Arthur je vladajući princip, duh, a vitezovi su niži elementi koji bivaju suptilizirani i transformirani (fizičke, emocionalne i mentalne razine) te u suradnji s duhom donose pravednost i red duši. U trenutku kada Arthur postaje kraljem, oko sebe okuplja najbolje vitezove i oni se zajednički bore protiv pobunjeničkih i sebičnih baruna te ih pobjeđuju nakon mnogih borbi. To je simbol bitke koja čeka svakoga od nas. Dok nema kralja, sebični elementi grabe svoju priliku i uzrokuju kaotično stanje. Oni objavljuju rat ne samo duhu, nego se izazivaju i međusobno, tako da ni oni sami nisu u skladu. Potreban mir duše može donijeti jedino kralj, ali ne onaj koji je izabran među pohlepnim barunima, već pravi kralj, prirodni kralj, jedini koji je sposoban izvući mač iz kamena. Arthur, budući kralj u svakome od nas, čeka svoj poziv na bitku, početak nutarnje borbe kako bi naposljetku pravda, mir i red zamijenili nepravdu, mržnju i anarhiju.

Ideal viteštva

Dakle, ideal viteštva je ideal Okruglog stola, bilo to u individualnom ili socijalnom ključu. Stoga, u srednjem vijeku to nije bilo samo nošenje oklopa i oružja, niti povremeni sukobi na turnirima. To je bio tek vanjski izraz, stvaran prikaz ili izmišljen iz pedagoških razloga i specifično obilježje tadašnje Europe.

Ono što je bilo važno jest duh viteštva, stanje svijesti i nutarnje borbenosti. Pravi je vitez u sebi objedi­njavao vrline ratnika i mistika. Ali, to se nije odnosilo na ono što danas nazivamo ratom i misticizmom, nego na prije spomenutu nutarnju borbu, plemenito djelovanje i etičku težnju za ostvarenjem viteškog ideala. U Arthurovom mitu, vrhunsko ostvarenje viteškog ideala simbolički se prikazuje potragom za Svetim gralom.

Kada je Okrugli stol dosegao svoj cilj uspostavljanja pravde na zemlji, Arthuru i njegovim vitezovima prikazala se vizija Svetog grala. Između ostalog, kaže se da je to kalež u kojem je Josip iz Arimateje donio Kristovu krv u Britaniju. U keltskoj mitologiji nalazimo nešto vrlo slično, takozvani kotao izobilja koji može nasititi najgladnijeg i najžednijeg čovjeka. Očito je da i kotao i kalež sadrže isto – vode vječnog života.

Od svih vitezova koji su tragali za Gralom, samo ga je jedan potpuno vidio. To je Galahad, vitez čista srca. Kaže se da je samo onome koji je postao tako čist kao što su vode vječnog života, dopušteno okusiti ih. Potpuna vizija Svetog grala predstavlja posljednju etapu u ljudskoj evoluciji i jednom kada je postigao savršenstvo, Galahad nema više što postići na zemlji. Zbog toga, na svoje vlastito traženje ubrzo umire.

Okrugli stol se nakon toga raspada jer je postigao svoj cilj. Krug je zatvoren. Kralj Arthur teško je ranjen u posljednjoj bitci protiv izdajničkog viteza Mordreda i biva čamcem odveden na magični otok Avalon gdje će mu rane biti zaliječene.

No prije nego što je Arthur otplovio, obećao je da će se ponovno vratiti kada će još jednom biti ponovljen isti ciklus. Pojavit će se još jedan Galahad, a možda i više njih, koji će dostići potpunu viziju Svetog grala.

Ti će se ciklusi nastavljati dalje, sve dok svaki čovjek ne postigne isto savršenstvo kao kralj Arthur i vitez Galahad. Sve do tada kralj Arthur će poput Sunca izlaziti i zalaziti do trenutka kada ljudi više ne budu trebali njegovo svjetlo.

Drugim riječima rečeno, ovaj nam mit prenosi učenje o vladavini duha nad materijom. Iako se snaga duha i materije ciklično izmjenjuju, uvijek će se s povratkom Arthura i njegovih vitezova uspostavljati ispravan poredak svijeta, kada će snaga ljudskog duha nadjačati snagu materije omogućivši tako napredak čovječanstva na evolucijskoj stazi prikupljanja iskustava.

Nažalost, ovaj se mit danas uglavnom koristi za zabavu djece i romantičnu dokolicu. Zaboravilo se u kojoj je mjeri bio inspiracija i ideal ljudima kasnog srednjeg vijeka koji su postavili temelje moderne civilizacije. Ali, najvažnije, zaboravilo se da Arthur spava u svakome od nas i da prije nego što pokušamo uspostaviti pravdu i mir u ovom svijetu, moramo ih uspostaviti u sebi.

Andrija Jončić