|
PLEJER
Getting your Trinity Audio player ready...
|
Na početku smo još jednog desetljeća u dugoj povijesti čovječanstva…
Prema savjetima mudrih, svaki novi ciklus dobro je započeti sažimanjem iskustava iz prethodnog.
Tisuće i tisuće znanstvenika diljem svijeta, organiziranih u timove, ulagali su iznimne napore pokušavajući proniknuti u nepoznate tajne prirode i nastojeći pronaći nedostajuće elemente složenog mozaika naše prošlosti.
Osvrnut ćemo se najprije na najintrigantnija istraživanja i otkrića, kako bi drevni Grci rekli, kozmosa, tj. uređenog svemira čiji smo mi jedan beskrajno mali, ali funkcionalno jednako vrijedan dio. U idućem nastavku prikazat ćemo otkrića u područjima razumijevanja ljudskog tijela i načinu funkcioniranja našeg planeta, te pomake u istraživanju prošlosti prekrivene velom zaborava.
1. ISTRAŽIVANJA SVEMIRA
1.1. Gravitacijski valovi
Albert Einstein naslutio je još 1916. godine mogućnost stvaranja gravitacijskih valova, ako se tijela dovoljno velike mase ubrzavaju, poput fenomena spajanja crnih rupa ili eksplozije zvijezda. Takvi događaji oslobađaju toliko energije da stvaraju valove, u inače stabilnom gravitacijskom polju, zbog kojih se namreškavaju niti prostora i vremena, nalik onima na površini vode.
Desetljećima je znanstvenike intrigiralo to pitanje, ali tek su 1974. godine otkrili prve nagovještaje izobličenja gravitacijskog polja. U Americi je stvoren specijalni opservatorij LIGO (Laser Interferometer Gravitational-wave Observatory) za snimanje gravitacijskih valova.
Zahvaljujući domišljatoj novoj metodi “slušanja” svemira pomoću laserskih zraka, 2016. godine uspješno su snimili i prve gravitacijske valove i time dodatno potvrdili Einsteinovu teoriju.
Zajedničkom suradnjom opservatorija LIGO, europskog opservatorija Virgo i japanskog Kegra snimili su 2017. godine odjeke 130 milijuna godina starog sudara i spajanje dviju neutronskih zvijezda.
Neutronskim zvijezdama nazivaju se iznimno gusta nebeska tijela promjera svega 25 km, ali težine pedeset posto veće od težine našeg Sunca. Zajedno s drugim teleskopima diljem svijeta, usmjerenima u tom pravcu uspješno su zabilježili istovremena “izobličenja” i u gravitacijskom polju i u svjetlosnim valovima. “Vidjeli smo potpuno nov fenomen koji ljudi nikad prije nisu vidjeli”, kaže Andy Howell sa Sveučilišta Santa Barbara u Kaliforniji, “to je nevjerojatni događaj koji se najvjerojatnije neće ponoviti u našem životu.”
Na temelju tih podataka znanstvenici su stekli novi pogled ne samo na djelovanje gravitacijskog polja nego i na način stvaranja teških metala u prirodi, poput zlata, platine i neodimija.
https://www.nationalgeographic.com/news/2017/10/gravitational-waves-discovered-neutron-stars-pictures-science/
1.2. Pogled u daleki kozmos
Zahvaljujući NASA-inom svemirskom teleskopu Kepler ljudsko znanje o planetima koji se kreću oko udaljenih zvijezda doživjelo je ogroman skok u proteklom desetljeću. Teleskop Kepler u deset je godina otkrio 2700 novih egzoplaneta. Njegov nasljednik TESS lansiran je 2018. godine i u manje od godinu dana je otkrio još 34 do sada nepoznatih pleneta. U 2016. godini objavljeno je otkriće Proxime B, planeta veličine Zemlje koji je u orbiti oko Proxime Centauri, nama najbliže zvijezde udaljene 4,25 svjetlosnih godina. Godinu dana poslije istraživači su otkrili zvjezdani sustav udaljen “samo” 39 svjetlosnih godina, koji ima nevjerojatnih sedam planeta veličine Zemlje. Zanimljivo je da među poznatim zvjezdanim sustavima naš Sunčev sustav još uvijek ima najviše planeta u svojoj orbiti.
1.3. Međuzvjezdani susreti
Proteklo desetljeće možemo pamtiti i po prvim međuzvjezdanim susretima.
U kolovozu 2012. godine NASA-ina sonda Voyager 1 prešla je vanjsku granicu heliosfere i zakoračila u međuzvjezdani prostor. Heliosfera je područje ispunjeno plazmom koja izvire iz Sunca, a naziva se i Sunčev vjetar, te predstavlja zaštitni omotač oko Sunčeva sustava. Voyager 1 lansiran je davne 1977. godine i trenutno je najudaljeniji objekt od Zemlje stvoren ljudskom rukom. Iznad svih očekivanja njegovih konstruktora, još uvijek je aktivan i šalje dragocjena mjerenja o međuzvjezdanom mediju. Prema novim predviđanjima, slati će informacije bar do 2030. godine. Voyager 2 pridružio se svom blizancu 2018. godine i zabilježio revolucionarne podatke koji se još uvijek analiziraju.
Čudesni međuzvjezdani asteroid ʻOumuamua (na havajskom Glasnik izdaleka koji stiže prvi) uočen je slučajno krajem rujna 2017. godine. Otkriće ʻOumuamua je značajno jer je prvo zabilježeno međuzvjezdano nebesko tijelo koje je prošlo Sunčevim sustavom.
Sve snimljene karakteristike ʻOumuamua još i danas intrigiraju znanstvenike. Uletio je u Sunčev sustav skoro okomito na ekliptiku, krećući se izuzetnom brzinom od 94 800 km/h u odnosu na Sunce, a najčudnije je što se pored utjecaja gravitacije Sunca još dodatno ubrzavao. Imao je vrlo neobičnu hiperboličnu putanju i u manje od dva mjeseca nestao je iz “vidnog” polja i najvećih teleskopa u smjeru Pegaza. Za razliku od kometa i asteroida u Sunčevu sustavu ʻOumuamua nije imala rep od čestica nastalih isparavanjem pod utjecajem Sunčevih zraka.
Sazdan je od tvari crno-crvene boje, dužine oko 400 m i širine nešto veće od 50 m, a rotira se i oko svoje uzdužne osi. Iako su mnogi u njemu vidjeli neidentificiranu svemirsku letjelicu (NLO), nekoliko teleskopa je potvrdilo da nije emitirao nikakve radio valove. Porijeklo i starost ʻOumuamua za sada su nepoznati.
1.4. Nove spoznaje o Sunčevom sustavu
U proteklom desetljeću višestruko su povećani napori i oko detaljnog istraživanja Sunčeva sustava i samog Sunca.
Sonda New Horizons lansirana je 2006. godine s ciljem da istraži ledeni svijet Plutona i njegovih pet prirodnih satelita: Harona, Hidre, Nikte, S/2011 i S/2012. Nakon deset godina putovanja za vrijeme kojeg je obišla Mars, Jupiter, Saturn i Uran, u srpnju 2015. probuđena je iz hibernacije u blizini Plutona. Zahvaljujući vrlo uspješnom preletu i snimanjima poslala je bezbroj slika i dragocjenih podataka o patuljastom planetu i njegovim satelitima, šokantno raznolike površine i iznenađujućih, ali očitih geoloških aktivnosti.
U jesen 2015. New Horizons promijenila je smjer i uputila se prema Kuipierovom pojasu i na prvi dan 2019. godine poslala je iz neposredne blizine slike ledenog Arrokotha, dvojnog planeta, ostatka iz početnog razdoblja Sunčeva sustava. Tom je prilikom Alan Stern, glavni istraživač New Horizonsa, rekao: “Drevni indijanski naziv Arrokoth odražava nadahnuće gledanja u nebo i postavljanje pitanja o zvijezdama i svjetovima izvan našeg vlastitog.”
Svemirska sonda Down poslana je u posebnu misiju istraživanja dvaju najvećih i najrazličitijih nebeskih tijela u asteroidnom pojasu kako bi prikupila informacije o najstarijim nebeskim tijelima iz početnog razdoblja formiranja Sunčeva sustava. Do Veste je stigla 2011. godine i ušavši u njenu orbitu, godinu dana detaljno ju je istraživala, uključujući i njene čudesne površinske vulkane i kratere. Krajem 2012. godine Dawn se uputila prema Ceresu, najvećem patuljastom planetu u asteroidnom pojasu, i od 2015. do 2018. godine uspješno je kružila u orbiti oko njega. U nizu čudesnih podataka koje je Dawn prikupila najviše se ističe novija geološka aktivnost na površini Ceresa u obliku planina sastavljenih od soli.
Pred kraj desetljeća, NASA-ine sonde Osiris-Rex i Jaxa-in uspješno su posjetile asteroide Bennu i Ryugu, s ciljem vraćanja uzoraka na Zemlju.
1.5. Pronalaženje građevnih blokova života
Svemirske misije proteklog desetljeća otkrivale su i niz složenih organskih spojeva. To su elementi koji čine nukleinske kiseline i aminokiseline, esencijalne sastojke života kakav znamo. Smatra se da su kometi donijeli ogromnu količinu vode na Zemlju, a možda su i zasijali Zemlju organskim molekulama.
Misija Europske svemirske agencije zvana Rosetta pokrenuta je upravo s tim ciljem. Nakon deset godina putovanja sonda Rosetta uspješno je započela kružiti u orbiti oko kometa Churyumov-Gerasimenko.
Podaci prikupljeni s njega između 2014. i 2016. omogućili su nam zapanjujući uvid u sirovine koje su pradavni utjecaji meteorita mogli donijeti na Zemlju. Rosetta i njen pomoćni modul Philae koji se spustio na komet, tragali su za organskim molekulama, nukleinskim kiselinama (građevni blokovi DNA i RNA) i aminokiselinama (građevni blokovi proteina) uzorkovanjem i analizom jezgre komete i oblaka plina i prašine oko nje.
Prije nego što je došlo do pada razine energije, Philaeov instrument uspio je detektirati organske molekule u atmosferi komete.
NASA-ina sonda Cassini je 2017. godine potvrdila da formacije oblika vodopada Saturnovog mjeseca Enceladus sadrže velike organske molekule, trag građevnih struktura života.
NASA je 2018. također objavila da je vozilo-sonda Curiosity na Marsu pronašao organske spojeve, kao i sezonski ciklus u atmosferskom nivou metana na crvenom planetu.
U proteklom desetljeću i arheolozi su ostvarili mnoga izvanredna otkrića
Položaj mionskih detektora
Jedno od najznamenitijih je vezano uz Veliku piramidu u Gizi koja ne prestaje intrigirati najširu javnost, kao i znanstvenike. Zadnje preostalo čudo antičkog svijeta i danas oduzima dah svim posjetiteljima i tajanstveno skriva zamisli svojih genijalnih graditelja.
U “otkriću stoljeća”, kako ga je nazvao japanski arheolog i egiptolog Yukinori Kawe, voditelj istraživanja 2017. godine, mionskom radiografijom uspješno je snimljena nepoznata i iznenađujuće velika prostorija duljine približno 46 metara i širine 8 metara.
Nalazi se iznad veličanstvene Velike galerije kojom su povezane takozvana Kraljičina i Kraljeva dvorana. Istraživačima još nije jasno je li povezana s četvrtim “kanalom za ventilaciju”, jedinim kojim roboti u prethodnim istraživanjima nisu uspjeli proći. Što se nalazi u toj prostoriji i u koju je svrhu sagrađena i dalje ostaje nepoznato, jer egipatsko Ministarstvo za starine za sada ne planira njezino otvaranje.
Drugo najznamenitije otkriće bilo je u Gvatemali gdje je novom tehnologijom LIDAR, koja se temelji na laserskom snimanju iz zraka, otkriveno više od 60 000 drevnih majanskih građevina.
Mionska radiografija koristi snop subatomskih čestica zvanih mion. Kozmičke čestice visoke energije koje prođu zaštitno magnetsko polje Zemlje u gornjim slojevima atmosfere sudaraju se s molekulama dušika i kisika te stvaraju slapove subatomskih čestica, među njima i mion.
Iako životni vijek miona traje samo 2,2 mikrosekunde, mogu se probiti vrlo duboko i u najtvrđu materiju. Nevidljivi su golim okom, ali znanstvenici su razvili tehnologije pomoću kojih mogu pratiti njihovu putanju u prostoru. Budući da lakše prolaze kroz prazan prostor nego kroz čvrst materijal, postavljanjem višestrukih mionskih detektora unutar i oko neke građevine vrlo precizno se mogu preslikavati njezini puni i prazni dijelovi.
Japanci ovu tehnologiju koriste za otkrivanje ruda, praćenje kretanja lave u Fujiyami, čak i za snimanje rastaljene radioaktivne jezgre uništene nuklearne elektrane u Fukushimi.
Godine 2014. u Peruu su istraživači u hramskom kompleksu Castillo de Huarmey pronašli netaknutu kraljevsku grobnicu s tisućama predmeta vrlo visoke kvalitete izrade, što razotkriva najrazličitije aspekte života drevne kulture pred-Inka.
Na obali južnog Izraela 2016. godine otkriveno je prvo filistejsko groblje, otvarajući neviđen prizor u živote zagonetnih ljudi hebrejske Biblije.
Velika arheološka istraživanja zaranjala su i u duboka podmorja. Na dnu Crnog mora pronađeno je više od 60 povijesnih olupina brodova, uključujući netaknuto plovilo staro 2400 godina.
3. Starost drevne umjetnosti
Otkrića diljem svijeta potvrdila su da je drevna špiljska umjetnost stariji i globalniji fenomen nego što se donedavno mislilo.
Naime, 2014. godine istraživači su utvrdili da su šablonski prikazi ljudskih ruku i slike “svinjskih jelena” u špiljama Maros u južnoj Indoneziji stari najmanje 39 000 godina, što ih čini jednako starima kao što su to špiljske slike u Europi.
Godine 2018. otkrivena je i na Borneu špiljska umjetnost starosti između 40 000 i 52 000 godina, čime su početci figurativnog slikarstva pomaknuti puno dalje u prošlost.
Iste godine u špilji Blombos u Južnoj Africi pronađena je kamena pahuljica izrađena prije 73 000 godina, što je svrstava među najstarije poznate crteže na crnom kontinentu.
Također 2018. godine istraživači su u Španjolskoj otkrili perforirane i oslikane morske školjke čiju starost datiraju na 115 000 godina, a nova istraživanja španjolskih pećinskih slika pomiču njihovu starost najmanje na 65 000 godina.
Zahvaljujući unaprjeđenju druge radiometrijske tehnologije bazirane na prirodnom uranu i toriju, danas je moguće odrediti starost materijala građenog od kalcijeva karbonata do 500 000 godina starosti.
Primijenivši takva mjerenja, istraživači su 2016. godine objavili da špilja Bruniquel u Francuskoj sadrži zagonetne kružne konstrukcije izgrađene od stalagmita, a koje su na to mjesto postavljene prije 176 000 godina. Arheolozi, u nedostatku objašnjenja, šaljivo komentiraju da su ih “nekako napravili pećinski medvjedi”.
Sva ta arheološka otkrića iznenađujuće starosti potiču istraživače na još intenzivniju potragu za davnim rukama koje su ih izradile.
4. Napredak paleogenetike
Zahvaljujući napretku tehnologije za sekvenciranje DNK, u proteklih deset godina ostvaren je značajan napredak u pokušaju razumijevanja genetske prošlosti čovječanstva.
U tom razdoblju istraživači su objavili skoro cijeli genom drevnog Homo sapiensa, a najavili su i prvi nacrt genoma neandertalca. U međuvremenu, sekvencirano je više od 3000 drevnih genoma.
Jedno od najuspješnijih sekvenciranja na tlu Amerike napravljeno je na genomu Naiae, djevojčice pronađene u podvodnoj špilji, koja je umrla u današnjem Meksiku prije 13 000 godina.
Njeni ostaci spadaju u najstarije dosad pronađene ljudske kosture u Americi.
Rekonstrukcija djevojčice nazvane Naia, koja je umrla u današnjem Meksiku prije 13 000 godina, i podvodna špilja na Yukatanu u kojoj je pronađena.
U drugom upečatljivom otkriću 2018. godine, znanstvenici su iz kosti stare 90 000 godina pomoću sekvenciranja genoma otkrili da je pripadala tinejdžerki čija je majka bila neandertalka, a otac Denisovski čovjek, što ju čini prvim poznatim hibridom drevnog čovjeka. Denisovski čovjek još je uvijek zagonetna vrsta koja je živjela u Aziji.
5. Uzdrmano stablo evolucije
U proteklom desetljeću provedeno je mnoštvo istraživanja s ciljem razumijevanja složene priče o podrijetlu vrsta. Pomaknute su granice starosti poznatih fosila, pronađeni su začuđujuće potpuni fosili lubanje i dodano je više novih grana u evolutivno stablo.
Početkom desetljeća otkrivena je nova vrsta po imenu Australopithecus sediba. Pet godina kasnije u južnoafričkom špiljskom sustavu, poznatom kao “kolijevka čovječanstva”, istraživači su pronašli fosile još jedne vrste: Homo naledi, hominija čija anatomija nalikuje onoj modernog čovjeka.
Kasnija studija pokazala je da je Homo naledi živio u razdoblju između 236 000 i 335 000 godina prije našeg doba. Na Filipinima su 2019. godine pronađeni fosili Homo luzonensisa, nove vrste hominina sličnog Homo floresiensisu, drevnom “hobitu”.
Čitavu dosadašnju sliku dodatno uzdrmavaju artefakti iskopani u Aziji. Kameni alati pronađeni u Kini stari su 2.1 milijun godina.
Novootkrivena oruđa na otoku Sulawesiju u Indoneziji sugeriraju prisutnost trećeg, neidentificiranog otočnog hominina u jugoistočnoj Aziji.
Otkrića ovih alata potvrdila su da su se njihovi izrađivači raširili po čitavoj Aziji stotinama tisuća godina ranije nego što se nekada mislilo.
Zanimljiv pogled na razvoj čovjeka dao je jedan od osnivača paleogenetike, švedski biolog Svante Pääbo: “Homo sapiens nije vječan, kao što ništa na ovom planetu nije vječno. Našu sudbinu prije će odrediti kultura i način života negoli evolucija”.
6. Novi udžbenik paleontologije
Ovo desetljeće je rezultiralo i svojevrsnim procvatom u razumijevanju pretpovijesnog života jer su znanstvenici pronašli zadivljujuće nove fosile.
Zahvaljujući pronalasku najsačuvanijeg fosila oklopljenog dinosaura genskim sekvenciranjem, izrađena je prva potpuna rekonstrukcija njihove boje i sposobnosti kamuflaže.
Analizom sačuvanih masnih molekula Dickinsonija, primitivnog stvorenja koje je živjelo prije više od 540 milijuna godina, kemičari i biolozi su u izuzetnom podvigu dokazali da je bio nepoznata vrsta životinje.
Fosili Dickinsonije
Paleontolozi su 2014. godine također otkrili nove fosile grabežljivog dinosaura Spinosaurusa koji upućuju da je riječ o poluarktičkom grabežljivcu, prvom poznatom među dino-vrstama.
Godinu dana kasnije u Kini je otkriven neobični fosil Yi Qi-a, čudnog pernatog dinosaura s membranskim krilima poput šišmišovih.
U Mijanmaru je pronađen jantar star 99 milijuna godina u kojem je sačuvan dio pernatog repa dinosaura, kao i jedna vrsta beskralježnjaka zarobljenog u fosiliziranoj smoli drveća.
Zaključak
Možda najvažnijim iskorakom znanosti u proteklom desetljeću možemo smatrati napredak u interdisciplinarnom pristupu istraživanjima i iznimnoj suradnji timova iz različitih područja znanosti u čitavom svijetu.
Iako je došlo do velikih pomaka u razumijevanju prirode i njenih zakonitosti, nova su otkrića samo otvorila nova pitanja.
Atila Barta
