Svi raznoliki oblici Zemljine površine rezultat su dugotrajnog i uzajamnog djelovanja njezinih unutrašnjih i vanjskih sila i procesa…

Zbog toga su podložni stalnim promjenama i preoblikovanju. Upravo ta geomorfološka zbivanja osiguravaju održavanje raznolikosti uvjeta potrebnih za život. Tome u velikoj mjeri doprinose potresi.

Ta tvrdnja isprva se čini teško prihvatljivom, pogotovo ako potrese doživljavamo kao prirodne katastrofe koje svake godine odnose živote više tisuća ljudi. Potresi su posljedica pomicanja Zemljine kore, to jest tektonskih ploča.

Kao što znamo, Zemljina kora, odnosno Zemljin plašt koji prekriva njezinu površinu, sačinjen je od tektonskih ploča. One se stalno pomiču – raspadaju se, spajaju, klize jedna uz drugu i međusobno sudaraju – zbog čega nastaju planine, vulkani, udoline i udubine na morskom dnu. Jeste li se ikada zapitali što bi se dogodilo kada bi te ploče mirovale?

Održavanje nužne grbavosti

Da nema sudaranja tektonskih ploča, planine se više ne bi uzdizale. Bez te sile koja stvara planine, s vremenom bi se zbog erozije u dolinama nakupljalo sve više materijala, te bi se nadmorske visine planina smanjile i površina Zemlje postala bi ravnija.

Uslijed toga pro­mijenili bi se i tokovi rijeka, koje bi postajale sve sporije dok se na kraju ne bi zaustavile i postale močvare. Rijeke tekućice donose svježinu i život, a površinski zastoji vode uzrokovali bi trulež i bolesti.

Klimatske prilike bi se drastično promijenile kada ne bi postojale visoke planine koje utječu na kretanje vjetrova, a oni na vremenske uvjete.

Sljedeći važan čimbenik tektonskih gibanja jest njihov utjecaj na protok tvari između lito­sfere i atmosfere. Kruženje ugljika i dušika, zajedno s kruženjem vode, uzrokuju niz procesa koji su ključni za održavanje života na Zemlji.

Tektonska gibanja pomažu u kruženju ugljika

Kemijski element ugljik kruži i mijenja svoje stanište – prelazi iz zemaljske u morsku ili zračnu bio­sferu održavajući tako ravnotežu između tih područja. Glavni dotok atmosferskog ugljika u obliku CO2 u zemljinu i vodenu biosferu posredno potječe od fotosinteze, a neposredno od njegova otapanja. U atmo­sferu se vraća preko disanja ili izgaranja.

Pri tom kruženju dio ugljika ugrađuje se u žive organizme i nakon njihove smrti taloži u litosferu i na dno oceana, gdje se nalazi veći dio Zemljinih zaliha ugljika. Kada ne bi bilo tektonskih gibanja, ugljik bi se u litosferi mogao zadržavati milijunima godina, te bi ga u kruženju iz godine u godinu bilo sve manje i manje.

Upravo tektonska gibanja, uz vulkanske erupcije, omogućavaju da se taj dio ugljika vrati u kruženje. Pomicanje tektonskih ploča je, dakle, proces u kojem jedna kontinentalna kora klizi i podvlači se pod drugu.

Ta podvučena kora koja sadrži sedimente bogate ugljikom, pretapa se u magmu koja prilikom vulkanskih erupcija dospijeva na površinu.

Duboko u Zemlji, rastaljena magma otapa plinove kao što su vodena para i ugljični dioksid. Kada se magma počne podizati, smanjuje se tlak i oslobađaju se u njoj zarobljeni plinovi. Zbog toga magma postaje rjeđa i lakše se izdiže na površinu. Time se zatvara proces kruženja ugljika.

Čovjek narušava ravnotežu kruženja ugljika

Ljudi iskorištavaju ugljik iz Zemljine kore za dobivanje energije u obliku fosilnih goriva te se on pri njihovu izgaranju ponovno oslobađa u atmosferu. Posljednjih se godina u atmosferu otpušta više ugljika nego što se iz nje oslobađa. Pritom treba naglasiti da čovjek rušenjem šuma dodatno smanjuje prirodnu sposobnost oslobađanja CO2 iz atmosfere, a on je biljkama potreban za fotosintezu. Čovjek utječe na prirodno kruženje ugljika i neki znanstvenici smatraju da time utječe i na globalno zatopljavanje i promjene klime.

Kruženje dušika

Pomicanje tektonskih ploča utječe i na održavanje ravnoteže dušika. Atmosferski plinovi, čiji je dušik sastavni dio, čine 78 % atmosfere.

Da nema tektonskih gibanja, u atmosferi ne bi bilo toliko dušika jer bi većina ostala zarobljena u sedimentima, kao što je to slučaj s Marsom i Venerom na kojima tih gibanja nema.

No, na Zemlji se dio dušika iz litosfere vraća u atmosferu zahvaljujući vulkanskim erupcijama. Geoznanstvenici Sami Mikhail i Dimitri Sverjensky s Instituta Carneige u Washingtonu ustanovili su preko izračuna što se događa s dušikom kada se prilikom tektonskih gibanja vrtložno kreće kroz dubine Zemljinog stjenovitog supstrata.

Kod podvlačenja oceanske ploče pod kontinentalnu ploču ponekad se između njih zarobe voda i sedimenti. Kada se te tvari zagriju, amonijak, sastavljen od dušika i vodika, reagira s kisikom te nastaju dušik i voda koji se kasnije oslobađaju vulkanskim erupcijama.

Tako dušik iz silikatnih minerala pronalazi put u atmosferu. Svi ti podaci pomažu nam razjasniti zašto se atmosfera Venere i Marsa toliko razlikuje od Zemljine atmosfere, iako je sadržaj ugljika i dušika na svim trima planetima vrlo sličan.

Nastanak i održavanje života

Dakle, znamo koliko su gibanja tektonskih ploča važna za stvaranje ekosustava koji nam omogućuje život. Znamo i da udaljenost planeta od Sunca te nagib i rotacija nisu jedini uvjeti za održanje života na određenom planetu. Zemlja je stvorila uvjete koji podržavaju život i održava ih skladno poput velikog živog bića. Čovjek je samo jedan od stanovnika Zemlje, ali ne i njezin gospodar i vladar. Još uvijek nije poznato što sve utječe na potrese i što se sve odvija u unutrašnjosti Zemlje, i zato te pojave ne možemo predvidjeti.

Andrej Praček