Maje su jedna od najvažnijih starih kultura Srednje Amerike čije je postojanje u trajanju od više tisuća godina ostavilo neizbrisiv trag na tom području…
Od dolaska osvajača pa sve do prvih zadivljenih avanturista tijekom XIX. stoljeća, a kasnije i arheologa, bila je gotovo pala u zaborav.
Zato je više nego uznemirujuće zvučao opis istraživača Johna Lloyda Stephensa i Fredericka Catherwooda koji su 1839. godine u svom bestseleru1 usporedili zagonetne ostatke majanske kulture s “razmrskanom barkom usred oceana, bez jarbola, izbrisanog imena, nestale posade, nikoga nije bilo da kaže odakle je došla, kome je pripadala, koliko je dugo bila na putu ili što je izazvalo njeno uništenje…
Sve je bila tajna, tamna, neprohodna…”
Neobično je to što se nešto prije, nakon nekoliko stoljeća šutnje, šapatom oglasio moćni duh majanskih mudraca.
Svjetlo dana opet su ugledala dva sveta, tadašnjem svijetu nepoznata djela: Popol Vuh (Knjiga Vijeća) i Chilam Balam (Knjiga Proroka Jaguara).
Hram natpisa
Čuvena stepenasta piramida iz Palenquea pripisuje se najpoznatijem majanskom vladaru, Pakalu Velikom, Sunčevom Štitu, koji je u VII. stoljeću taj grad doveo do vrhunca sjaja klasičnog razdoblja iznimne arhitekture i brojnih pisanih spomenika.
Piramida ima devet razina, a osim prelijepih hijeroglifskih natpisa po zidovima, kao i mnoštva pronađenih predmeta od opsidijana, duboko u unutrašnjosti krije tajanstvenu kriptu s masivnim kamenim Pakalovim sarkofagom teškim oko pedeset tona.
Poklopac sarkofaga s ugraviranim kompleksnim simboličkim crtežom uokvirenim hijeroglifima pobudio je najveću pažnju i pokrenuo niz teorija i objašnjenja. Prema nekim priznatim stručnjacima, radi se o prikazu transformacije čovjeka koja se odvija duž majanskog križa ili kozmičkog drveta. Čovjek Pakal mora premostiti ralje zemaljskog čudovišta iz kojih izlazi križ, kako bi se preobrazio u nebesko biće, simbolički prikazano mitskom pticom Moan na njegovom vrhu.
Krajem XIX. stoljeća pojavljuju se prve fotografije i litografije, skice nalazišta i detalja graviranih spomenika, započinju krčenja prašumskih terena… Počeli su izranjati napušteni gradovi s prostranim, planski osmišljenim trgovima, veličanstvenim kamenim hramovima i piramidama, stelama i stupovima, spomenicima bogate ornamentike ili ljupkim uporabnim predmetima koje je mogla oblikovati samo vješta umjetnička ruka. Najveće su iznenađenje svakako bili neobični, zamršeni hijeroglifi i nedugo zatim započeo je mukotrpan put njihovog odgonetanja…
Zagonetni hijeroglifi
Odgonetanje majanskih hijeroglifa slovi kao jedan od najvećih istraživačkih pothvata našeg vremena. Učenjacima su predstavljali veliki izazov i do kraja XIX. stoljeća Ernstu Förstemannu pošlo je za rukom otključati samo brojčani sustav čija je baza broj 20 i simbole kalendara. Idući veliki korak naprijed ostvarili su neovisno Tatiana Proskouriakoff i Heinrich Berlin koji su na stelama prepoznali hijeroglife vezane uz datum rođenja vladara, dolazak na vlast i smrt, iza kojih se nalazio glif s imenom vladara. Tako je postala očita i povijesna pozadina hijeroglifskih zapisa, što do tada nije bilo poznato.
Ali pravog se ključa “slučajno” dokopao svestrani Jurij Valentinovič Knorozov, ruski antropolog, filolog i lingvist. Krajem Drugog svjetskog rata kao vojnik našao je, za vrijeme bombardiranja Berlina, ostavljen dio arhive ispred tadašnje Pruske državne biblioteke. Arhiva je među ostalim sadržavala i kopiju dragocjenog rukopisa abecede Diega de Lande iz XVI. stoljeća koja povezuje majanske hijeroglife s pripadajućim slovima španjolskog jezika. Međutim, mladi Knorozov bio je uvjeren da to nije abeceda nego zapis slogova, što je nakon dugogodišnjeg rada 1956. godine i dokazao. Do danas je dešifrirano 300 hijeroglifa od ukupno poznatih 800.
Tijekom pomnog rada mnogih znanstvenika i entuzijasta, uz podosta revidiranja, postupno su izranjali obrisi bića zamalo nestale kulture, njegove životne faze, usponi i padovi, uspjesi i zastranjenja. Svako novo otkriće prisiljavalo je istraživače, ali i širu javnost, na preispitivanje utabanih predodžbi i napuštanje uvriježenih stavova o njima. Ti stavovi oscilirali su od idiličnih slika o miroljubivim vladarima i zanesenim zvjezdoznancima do zastrašujućih predimenzioniranih vizija o krvoločnim ratnicima i ljudskim žrtvama. Danas neki od stručnjaka, poput primjerice profesora Nikolaija Grubea, skromno priznaju da je istraživanje majanske kulture još uvijek u povojima. Srećom, upravo su ovi nepristrani istraživači dali novi smjer pristupu Mayama i doveli do toga da se ta kultura danas smatra velikom kulturom čovječanstva, ravnopravno uz egipatsku, mezopotamsku, indijsku, kinesku ili grčku. Nadahnuće i otkrića tih ljudi mogu nam biti nit vodilja kroz zamršene labirinte nesagledivih ostataka jednog od brodoloma čovječanstva…
Smještaj i epohe
Nekadašnja majanska civilizacija prostirala se na području pet suvremenih država: Meksika, Gvatemale, Belizea, Hondurasa i Salvadora, što je zbog siline birokracije jedan od glavnih otežavajućih faktora kod istraživanja, uz nezaobilazne pljačkaše. Po geološkim i klimatskim karakteristikama podijeljena je na tri glavna područja: obalni pojas Tihog oceana, vulkansko-planinska te nizinska područja. Obalni je pojas, kako se smatra, najranije bio naseljen.
Jaina figurice
Nekropola na vapnenačkom obližnjem otočiću Jaina čuva preko dvadeset tisuća grobova od kojih je tisuću arheološki iskopanih. Poznata je po velikom broju keramičkih figurica koje govore o životu i običajima tadašnjih ljudi različitih društvenih hijerarhija i uloga.
Posebno su ljupke figurice biljaka iz čijih cvjetnih čaški ili listova izlaze sitna ljudska obličja, ponekad naboranih lica. Vjerojatno predstavljaju male zaštitnike prirode koji štite sve one osjetljive procese sazrijevanja novog ploda, simbolički osiguravajući budućnost biljke.
Vrhovni svećenici svakog grada pripadali su posebnoj kasti Halach Uinic, “pravih ljudi”, i vodili su nekoliko različitih nižih hijerarhija svećenika od kojih su posebno bili važni Ah Kinobi, oni koji njeguju solarne i vremenske kultove. Vrhovni svećenik, prikazan u smirenom meditativnom položaju s krunom od razjapljenih ralja pernate zmije, utjelovljuje snagu duhovne vladavine.
Kada govorimo o epohama majanske kulture, treba imati na umu da se ne radi o nekim striktnim, strogo odijeljenim razdobljima. Ponekad je prijelaz tako postupan i specifičan za svaki grad da je teško odrediti gdje prestaje jedno, a gdje započinje drugo razdoblje. Također je važno napomenuti da su se proteklih nekoliko desetljeća neprekidno pomicale granice starosti, a novija su istraživanja početak urbane civilizacije pomaknula unatrag čak oko pola tisućljeća. Tako još uvijek nemamo pouzdanu sliku o samom početku i izvorima majanske kulture, kao ni pouzdana objašnjenja za relativno naglu pojavu visokih znanstvenih, astronomskih, matematičkih, graditeljskih i ostalih spoznaja.
Epohe kulture Maya i kultura Srednje Amerike po nekim općim zajedničkim crtama dijele se na tri glavna razdoblja: pretklasično, klasično i postklasično razdoblje.
Pretklasično ili formativno razdoblje traje, kako se danas smatra, od oko 2000. godine prije Krista do oko 250. godine poslije Krista. Tragovi iz ovog razdoblja prisutni su duž tjesnaca Tehuantepec, na Yucatánu u Meksiku te u Gvatemali i Belizeu. Današnja istraživanja potvrđuju da je već početkom tog razdoblja stanovništvo imalo razvijene intenzivne poljoprivredne metode, iskopavali su nasipe i kanale u močvarnim područjima, planirali uzgoj i regulirali navodnjavanje. Posebnost većine umjetničkih prikaza tog vremena neosobni su, stilizirani izrazi maski bogova i kozmičkih simbola. Sredinom tog razdoblja pojavljuju se prvi primjeri monumentalne arhitekture. Uspostavljena je socijalna organizacija što je očito po bogatoj ornamentici grobova, a prisutni su i kameni spomenici s prikazima dostojanstvenika.
Zadnja faza tog razdoblja, takozvano protoklasično razdoblje, trajala je od oko 300. g. pr. Kr. do 250. po. Kr. Obilježava je procvat kulture s urbanom bazom širom Srednje Amerike, trgovanje na velikim udaljenostima, razmjena dobara, diplomatski i vojni kontakti, ali i prožimanje religijskih utjecaja. Ističu se majanski gradovi Izapa, Kaminaljuyú, Abaj Takalik, El Mirador, Tikal i Uaxactun s masivnim građevinama i vrhunskim umjetničkim djelima nadahnutim mitološkim prizorima. Na kamenim spomenicima gravirani su prvi hijeroglifski zapisi. Neobično je da najstariji od dosad pronađenih već ima takvu razinu složenosti i sklada da još uvijek nema sigurnog objašnjenja, jer nigdje nema ni traga o ranijim razvojnim fazama. U arhitekturi se javljaju kameni lukovi, a nedavna istraživanja u Calakmulu bila su prava arhitektonska senzacija – iskopana pretklasična zgrada imala je pravi, samopodržavajući luk upotpunjen zaglavnim kamenom, što će se prestati pojavljivati u kasnijem klasičnom razdoblju.
Luk iz Labne
Ovakvi su arhitektonski elementi klasičnog razdoblja s takozvanim “lažnim lukom” obično povezivali dvije grupe zgrada smještenih oko otvorenih dvorišta i nalazili su se na ceremonijalnoj cesti sacbe.
Na fasadi tipičnog dubokog skulpturalnog reljefa dominira zanimljiv prikaz jednostavne seoske kuće, što je čest ornament sakralne arhitekture. Naime, u konceptu religije Maya bila je upletena univerzalna poruka čiji je krajnji smisao stalna veza sa životom običnog čovjeka. S lijeve strane vidi se stilizirana skulptura jednog od najvažnijih bogova panteona, Chaaca, boga nebeske vode, vitalizirajućeg impulsa života.
Stepenasta piramida iz Palenquea
Prijelaz prema klasičnom razdoblju obilježen je određenim turbulencijama, prirodnim katastrofama, socijalnim promjenama i seobama stanovništva koje su uzrokovale pad većine pretklasičnih gradova. Neki gradovi južnih nizinskih područja uspjeli su odoljeti i čak još više učvrstiti položaj, kao na primjer Tikal, Uaxactun, Yaxha i Xultun.
Klasično razdoblje traje od oko 250. do oko 900. g. po. Kr. i donosi procvat majanskih gradova diljem istočne i južne Srednje Amerike kao što su Uxmal, Palenque, Yaxchilán, Tikal, Calakmul, Copán i Kaminaljuyú. Smatra se da je visoka razina složenosti hijeroglifskog pisma najvažnije kulturno dostignuće koje odvaja klasični od pretklasičnog razdoblja. Tisuće zapisa na kamenim stelama, oltarima, reljefima, keramičkim vazama i nakitu nakon dugotrajnog dešifriranja otkrilo je sudbine kraljevskih obitelji, njihovih podviga, ratova i saveza te čak imena samih majstora umjetnika. Dobila se potpunija slika života, kulture i intelektualnih postignuća, matematike, astronomije i mitologije Maya. Prikazi povijesnih osoba u umjetnosti dobivaju individualne karakteristike. Monumentalna arhitektura i urbana zdanja čitavog tog razdoblja imaju temeljno obilježje poduprtog, “lažnog” luka po kojem je civilizacija Maya bila jedinstvena na tom području. Premda su prisutni isti kalendarski sustav, pismo, kanoni umjetnosti i arhitekture te religijski prikazi, ni u tom razdoblju nije došlo do ujedinjenja gradova u jedno carstvo. Ali, zapisi bilježe osvajanja i privremena savezništva brojnih vladara i gradova. Najizraženiji antagonizam dogodio se između Tikala i Calakmula te njihovih saveznika. U to vrijeme ogromnim područjem Srednje Amerike dominira najveći tadašnji grad, moćna metropola Teotihuacán, smještena u srcu meksičke visoravni, a naročito je utjecala na dva majanska grada, Tikal i Kaminaljuyú. Iz tog razdoblja zabilježeni su mnogi zanimljivi događaji. Primjerice, u gradu Xochicalcu, nedaleko od Teotihuacána, u VII. stoljeću održao se skup svećenika i “astronoma” iz majanskih i zapotečkih gradova te iz gradova središnjeg dijela Srednje Amerike. Cilj tog “stručnog seminara” bio je usklađivanje kalendara. Sličan zapis iz VII. stoljeća o dogovaranju oko kalendara i razmjeni matematičkih spoznaja nalazimo u preko tisuću kilometara udaljenom majanskom gradu Copánu, u današnjem Hondurasu.
Stele i oltari
Najčešće u kombinaciji, stele i oltari bili su podizani na glavnom trgu ceremonijalnog središta. Stele su obično sadržavale bogato ukrašene prikaze gradskih vladara u obrednom položaju s hijeroglifskim tekstom u čast njihovih djela i vezale su se uz određene cikluse. Posebno je bio važan katun, ciklus od dvadeset godina kao period kroz koji se svojim doprinosom mora potvrditi jedan vladar. Neke od stela prikazuju i mitološka bića, a u pojedinim gradovima susreću se lica ljudi koja nemaju majanske crte, uglavnom iz preko tisuću kilometara udaljenog Grada bogova, tada moćne metropole Teotihuacana.
Oltari su, prema pojedinim zapisima koji se na njima nalaze, bili mjesta “kupanja u znoju”, što je u njihovoj tradiciji označavalo ideju ponovnog rađanja, preporoda.
Zato su nerijetko na njima bili prikazi zemaljskog čudovišta koje treba savladati.
Postklasično razdoblje traje od oko 900. godine do dolaska španjolskih osvajača u XVI. stoljeću. Započelo je još uvijek nerazjašnjenim napuštanjem mnogih klasičnih gradova Maya te Teotihuacána i zapotečkog Monte Albána.
Neki su gradovi prošli kroz razdoblja propadanja čak i stoljeće i pol ranije. Dugo se smatralo da je to bilo vrijeme dekadencije zbog manje raskošnih zdanja, ali danas vlada mišljenje da se dogodila određena promjena u pristupu tada ključnih ljudi.
Jača srednji sloj koji se uključuje u razne oblike trgovine koja je znatno ojačala. Ponovni kulturni procvat i istovremeno nastanak novih gradova obilježja su ranog dijela te epohe. Pristižu dotad nepoznata plemena sa sjevera, od kojih su najvažniji Tolteci te kasnije nasljednici njihove tradicije Azteci.
Toltečka Tula dominirala je sjevernom i središnjom Srednjom Amerikom, a suvremenik joj je grad Chichén Itzá na Yucatánu do kojeg su prodrli Tolteci, snažno utječući na Maye.
U kasnom postklasičnom razdoblju blijedi moć Tolteka u Tuli i Chichén Itzí, a majansko pleme K’iche’ preuzima vlast na većem prostoru, ostavljajući trag sve do gvatemalskih gorja.
Na važnosti dobivaju dva majanska grada: Mayapan, posljednje glavno političko središte tog područja, i Tulum, luka na Karipskom moru, jedan od prvih naseljenih majanskih gradova koji su ugledali europski osvajači.
Caracol, astronomski opservatorij u Chichén Itzí
Piramida čarobnjaka
Jedinstvena u arhitekturi Maya, piramida iz Uxmala ima kao osnovu elipsu i nadovezuje se na kompleks zgrada u kojem su živjele svećenice koje su tu, kako se smatra, imale snažan kult.
Visine je trideset i pet metara i građena je u pet faza, sa strmim stubištem s obje strane. Duž zapadnog stubišta, kao i na fasadi na vrhu piramide, opet susrećemo maske Chaaca te s druge strane duboki reljef poljske kućice.
Postoji legenda da je izgrađena tijekom samo jedne noći. Izgradio ju je patuljak čarobnjak, rođen iz jajeta, koji je prema proročanstvu trebao postati novi vladar grada, ali ne prije nego savlada niz teških iskušenja koja mu je zadao prethodni kralj, od kojih je jedno bilo i gradnja same piramide.
Pri tom mu je pomagala mudra starica koja ga je pronašla u formi jajeta…
Nažalost, kulture Maya kao niti ostatka Amerike tada nisu bile otkrivene, naprotiv, započelo je njihovo sustavno uništavanje i zatiranje. Tadašnji „napredni“ svijet dopustio je da zauvijek nestanu mnoga dragocjena znanja, kako ona praktična, tako i ona apstraktna i metafizička. Zaboravilo se na koncept jedinstvenog vrhovnog boga Hunab-kua, velikog stvoritelja, na upotrebu nule u aritmetici (puno prije nego ju je uvela Europa), na precizne proračune kalendara i pomrčina… Hijeroglifi su zanijemili, a stari obredi utihnuli… Sve je bila tajna, tamna, neprohodna…
Živa dimenzija vremena
Prema riječima prvog proroka i mudraca Napuctuna iz Chilam Balama, Knjige Proroka Jaguara, u davnom primordijalnom vremenu prije stvaranja svijeta nastao je Uinal, dvadesetodnevni mjesečni ciklus.
Pokrenuo se sam, naporom svoje volje, a ritam kojim je započeo koračati bio je takav da je pratio otiske božanskih stopa vrhovnog, apsolutnog Gospodara, Boga i Oca koji se ne može sagledati, stvoritelja svega…
Majanski pojam vremena obuhvaća koncepte sakralnog i običnog vremena koji su međusobno isprepleteni, a točke početaka podudaraju im se u različitim vremenskim ciklusima.
Sakralno vrijeme teče kroz trinaest Uinala i iznosi 260 dana, dok obična građanska godina ima standardni ciklus od 365 dana i sadrži osamnaest Uinala te dodatni mjesec od pet dana.
Poznato je da su imali kalendar precizniji od gregorijanskog, da su ga korigirali kroz prijestupne godine te da su pratili kretanja planeta i predviđali pomrčine.
Dodajmo još na kraju da je ovo ipak današnja sistematizacija majanske povijesti.
Ne smijemo ispustiti iz vida da je u njihovim predodžbama vrijeme bilo živa i ciklična dimenzija koju su na svojim leđima nosile povorke bogova u neprekidnoj smjeni.
A u svakom trenutku, danu, godini ili nekom većem ciklusu još uvijek odzvanjaju odjeci prvih koraka davnog, primordijalnog vremena koje putuje ususret svojoj sudbini…
Ako se želimo vratiti istini, onome što je produhovljeno, vjerujem da bismo – prihvaćanjem simbola kao simbola, a istine kao istine – morali prihvatiti ugodnu zadaću ponovnog otkrivanja Amerike.
Jer, nije li svijet, na neki način, puno veći, puno ljepši, puno vječniji no što mi to mislimo?
Jorge Ángel Livraga
