|
PLEJER
Getting your Trinity Audio player ready...
|
O porijeklu života na našem planetu i o avanturama čovjeka koje počinju izvan granica ovog planeta i vode nas kroz zvjezdana carstva, galaktičke federacije, izvanzemaljske vrste i civilizacije Atlantide, Lemurije, Mu i onih koje tek počinjemo otkrivati, već sam pisala...
Različita poglavlja povijesti čovječanstva na Zemlji počinju neprekidnim nizom izvanzemaljskih kolonija koje su ostavile svoje teritorijalne i kulturne utjecaje na našem planetu. U tim povijesnim zapisima leže odgovori na mnoga pitanja koja si često postavljamo o tome tko smo, odakle dolazimo i kako smo se razvili u bića kakva danas jesmo.
Niti jedan mitski pojam ne budi toliko misterije i zanimanja kao Atlantida, veoma napredna civilizacija koja je naglo nestala prije nekoliko tisuća godina.
Iako još nisu otkriveni konkretni dokazi o njezinom postojanju, to ne sprječava arheologe, povjesničare i pustolove da se bave mitologijom koja oduvijek intrigira radoznale umove.
Evo nekoliko teorija o sudbini ove izgubljene kulture koja je, prema legendi, u drevna vremena vladala svijetom.
Istraživači morskog dna detektirali su da se u samo 25 godina dno Atlanskog oceana uzdiglo za 5 km. Ako bi se Atlantik iznenada ispraznio, na njegovom bi dnu postao vidljiv dugačak hrbat koji se proteže od Islanda do Antarktika.
Južno od Azora uzdižu se tzv. atlandske podmorske planine. Prema nekima, to je mrtvo tijelo legendarne Atlantide.
Prema Platonu, potonuli kontinent nalazio se izvan Herkulovih stupova kod Gibraltara, tjesnaca koji razdvaja Sredozemno more od Atlantskog oceana, koje i Dante spominje u svojoj “Božanstvenoj komediji” (“La commedia divina”).
Narod Atlantide gradio je svoje građevine od bijelog, crvenog i crnog kamena, a Cleitov i Posejdonov hram bili su okruženi zlatnom ogradom, dok su zidovi bili načinjeni od srebra, a zgrade ukrašene zlatnim ornamentima. Tu su kraljevi Atlantide održavali svoje skupštine. Atlansko carstvo prošlo je stazom imperijalizma.
Platon piše :
“Atlantejci su prezirali sve, osim vrline. Oni nisu ozbiljno uzimali posjedovanje zlata i druge imovine koja im se činila teretom. Nisu bili zatrovani luksuzom, niti ih je bogatstvo lišavalo njihove samokontrole.”
Kasnije, nadahnuti djelom Ignatiusa Donnellya “Atlantida – pretpotopni svijet” iz 1882. koji je tvrdio da su drevni narodi naslijedili dostignuća, poput jezika, obrade zemljišta i metala, od napredne civilizacije koja im je prethodila, mnogi pisci iznosili su pretpostavke da se Atlantida nalazila negdje drugdje.
Jedan od njih bio je i Charles Berlitz, unuk osnivača čuvene škole za učenje stranih jezika Berlitz. On je tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća tvrdio da je Atlantida pravi kontinent i da se nalazio nedaleko od Bahama, ali da ga je progutao Bermudski trokut. Riječ je o ozloglašenom području Atlantskog oceana gdje brodovi, navodno, nestaju pod nerazjašnjenim okolnostima.
Poklonici ove teorije kao osnovni dokaz ističu prisustvo neobičnih podvodnih građevina, nalik ulicama i zidinama, koje se nalaze nedaleko od obale arhipelaga Bimini. Znanstvenici procjenjuju da je riječ o prirodnim strukturama nastalim od nasumično naslaganih stijena.
Nadalje, Autor Charles Hapgood u svojoj knjizi ”Earth’s Shifting Crust” iz 1958.godine, iznosi pretpostavku da je prije otprilike 12.000 godina došlo do pomicanja Zemljine kore, uslijed čega je Antarktika premještena južnije nego što je bila do tada.
Hapgood smatra da je klima na toj ranijoj Antarktici bila umjerenija, te da se tamo razvila napredna civilizacija. Kada je došlo do navodnog pomicanja kore, pa se kontinent premjestio, temperature su naglo pale i led je okovao veličanstvene gradove Atlantide.
Baš kao i Donnellyjeva, i ova teorija prethodi saznanjima koja danas posjedujemo o kretanju tektonskih ploča, a koja pobijaju ovakvu pretpostavku.
Slijedeći mit govori o tome da je Atlantida možda bila izmišljeno mjesto i da je predstavlja alegoriju stvarnog povijesnog događaja. Postoji hipoteza o nastanku Crnog mora, prema kojoj je ono nastalo približno 5600 godina prije nove ere, kada je Sredozemno more probilo Bosporski tjesnac i napunilo dotadašnje slatkovodno jezero morskom vodom.
Ova hipoteza nalaže da je jezero od kojeg je nastalo Crno more bilo upola manje.
Ako se ovakav potop doista dogodio, može se pretpostaviti da je izazvao premještanje stanovništva koje je naseljavalo rubove hipotetičkog jezera. Oni su, tako, bježeći od nadolazeće vode slikovito opisivali svoje doživljaje, a te priče su, zatim, nekoliko tisuća godina kasnije nadahnule Platona koji je pisao o izgubljenoj civilizaciji.
Jedna od teorija novijeg doba odnosi se na civilizaciju s grčkih otoka Krete i Santorinija koja je cvjetala između 2500. i 1600. godine prije nove ere. Ime nosi po legendarnom kralju Minosu. Vjeruje se da je to bila prva velika europska civilizacija. Minojci su podizali prekrasne palače, gradili ceste i bili su prvi na evropskom kontinentu koji su koristili pismo.
Na vrhuncu svoje moći, Minojci su iznenada nestali iz tijeka povijesti.
Ovaj čudesan događaj raspirio je niz teorija o mogućoj vezi s izgubljenom civilizacijom Platonove Atlantide. Povjesničari pretpostavljaju da se oko 1600. godine prije nove ere dogodio razoran potres koji je zatresao vulkanski otok Theru, današnji Santorini što je dovelo do erupcije zastrašujućih razmjera. Deset miliona tona stijena, pepela i plina izbačeno je u atmosferu. Tsunamiji koji su uslijedili bili su dovoljni da unište minojske gradove, što ih je učinilo ranjivim za napade drugih naroda s kopna.
Većina povjesničara i znanstvenika slaže se da je Platonovo pripovijedanje o izgubljenom kraljevstvu Atlantide čista fikcija.
On je, vjerojatno, zamislio Atlantidu kao savršenu civilizaciju, čija je sumorna priča o nestanku služila kao upozorenje da bogovi kažnjavaju ljudsku oholost.
Osim Platonovih tekstova ne postoje drugi zapisi o ovoj mitskoj kulturi.
Štoviše, usprkos razvoju suvremene oceanografije i naporima u mapiranju oceanskog dna, još nije pronađen niti jedan stvarni dokaz o ovoj potopljenoj civilizaciji.
Kako god, Atlantida ostaje vječna inspiracija koja golica maštu znanstvenika, ali i nas običnih smrtnika.
Epoha
