Mitska povijest čovječanstva

Pogledamo li mitove koje su različiti narodi čovječanstva ostavili o podrijetlu i evoluciji čovjeka, podudarnosti koje pronalazimo su iznenađujuće, čak i među narodima koji su živjeli na područjima tako udaljenima kao što su Mezopotamija i Južna Amerika…

U ovom članku istaknut ćemo najznačajnije od tih podudarnosti, u namjeri da pokušamo rekonstruirati daleku prošlost čovječanstva kako je ­opisana univerzalnom mitologijom.

Može se činiti da je takav pokušaj besmislen, ako se držimo uobičajenog pristupa iz posljednjih stoljeća prema kojem su mitovi samo priče za djecu, ili čak suvremenijih predodžbi da ako mitovi i imaju vrijednost, to je samo zbog njihova psihološkog sadržaja. Međutim, postoji obilje primjera, kao u slučaju legendi o kralju Arthuru ili Trojanskom ratu koji, iako su ih mašta i poetski osjećaj ukrasili fantastičnim elementima, na određeni način nastavljaju odražavati povijesnu istinu.

Opći potop

Najpoznatija od tih mitskih podudarnosti, koju svatko uočava čak i nakon površnog proučavanja predmeta, jest opći potop. Zapadnjacima je taj mit poznat u biblijskoj formi, iz hebrejske religije, koji kaže kako Bog, gnjevan na ljudsku zloću, odlučuje poslati potop da ih uništi – s tim da to najavljuje Noi, jednom od nekolicine preostalih dobrih ljudi, i savjetuje mu da sagradi brod kako bi spasio sebe, svoju obitelj i par životinja svake vrste – i tako nakon katastrofe obnoviti svijet. Noa je to napravio i tako se spasio od uništenja svijeta, a kad se oluja stišala i voda povukla, Noa je poslao pticu da pronađe suhu zemlju. Kada se vratila s maslinovom grančicom u kljunu, odlučio je poslati još jednu kasnije, ali ta se nije vratila. Nakon toga su potražili pristanište; to je bila planina Ararat, koja je od tada postala sveto mjesto kao simbol ponovnog rođenja čovječanstva.

Iako je ova priča dobro poznata svima, naveli smo je ovdje da istaknemo neke pojedinosti koje će se ponoviti u mitovima drugih naroda.

• U Peruu pronalazimo razlog za upozorenje, odnosno upozorenje jednom čovjeku na dolazak potopa. U tom primjeru, doduše, umjesto Boga, ljama upozorava čovjeka tako što odbija jesti čime ga navodi da je grdi da je glupa, na što životinja odgovara da je on budala koja ne zna da dolazi strašna katastrofa i da ako se želi spasiti mora sakupiti hranu i skloniti se na vrh planine. Nakon što se popeo na planinu, ondje je otkrio veliko mnoštvo životinja i ptica koje su stigle ranije. Tako su različite vrste bile spašene i jedan čovjek od koga su potekli svi ljudi na zemlji.
• Predaja i među Eskimima iz Aljaske kaže da je samo nekolicina preživjela potop sklonivši se na najviše planine.
• Motiv ptice poslane da potraži zemlju pojavljuje se u mitu indijanskih plemena koja su govorila algonkinskim jezicima, iako se u tom primjeru radi o ptici i druge dvije životinje koje su otišle tražiti zemlju, od kojih su se samo dvije vratile. Ponavljanje ovog detalja sugerira da je porijeklo tih dviju verzija isto, potvrđujući ideju o globalnoj katastrofi te da je sadašnje čovječanstvo zapravo poteklo od jednog ili nekolicine preživjelih.
• Među Aztecima je postojala predaja da su samo muškarac i žena spašeni od velikog potopa i to uz pomoć broda.

Primjeri iz Amerika namjerno su navedeni kako bi istaknuli univerzalnost ovih legendi, jer prema sadašnjem shvaćanju pretpovijesti ne postoji povijesna povezanost između naroda Bliskog Istoka i Amerika. Ipak, skoro sve kulture, zapadne i istočne, imaju slične mitove. Navedimo dva druga primjera, jedan iz Indije, a drugi iz Grčke.

• Indija nam donosi mit o Manuu, prvom čovjeku (prvobitno čovječanstvo?), kojeg je spasila čarobna riba (simbol boga Višnua) upozorivši ga na dolazeći potop. Ona mu je poslala veliki brod i naredila da ukrca po dva primjerka od svake životinjske vrste i sjeme od svake biljke, a zatim da se i sam ukrca. Čim je to izvršio, sve je poplavio ocean i samo se vidio Višnu u obliku ribe s velikim rogom. Manu je vezao brod za riblji rog i tako su on, životinje i biljke bili spašeni od potpunog uništenja.
• S druge strane, grčki mit govori kako je Zeus odlučio uništiti čovječanstvo potopom. Prometej je upozorio svog sina Deukaliona koji je po očevom nalogu izgradio arku. Devet dana i devet noći plutali su na vodi. Desetog dana oluja je prestala i dvoje preživjelih (Deukalion i njegova žena) pristali su na vrh planine Otris (ili Parnas prema drugoj verziji).

Budući da se radi o mitu o sveopćem potopu, ne znači li to da se on odnosi na stvarni povijesni događaj koji je imao takav utjecaj na svijest čovječanstva da su ga zabilježile sve tradicije? Ako je to tako, zašto ta činjenica nije zabilježena u knjigama o povijesti, odnosno pretpovijesti. Pitanje je pojasnio Max Fauconnet: “To znači (to ponavljanje mita o općem potopu) da je čovječanstvo jednom bilo svedeno na malu grupu pojedinaca koji su se kasnije proširili po Zemlji, noseći sa sobom svoje legende, koje su se mijenjale kroz stoljeća u skladu s novom klimom i običajima. Jesu li ove legende zbrkani prikaz velikih događaja planetarnih razmjera koje su ljudi prestravljeno promatrali istovremeno na svim stranama planeta? Takvo bi nas pitanje trebalo navesti da manje skeptično gledamo na ezoterijsku tradiciju postojanja i uništenja kontinenta znanog kao Atlantida.”

Koji je bio razlog potopa? U većini mitova smatra se da je ljudska zloća izazvala gnjev Boga ili bogova. Takav je slučaj biblijske priče, one iz Egipta (iako se to ne odnosi točno na potop, već na uništenje čovječanstva od strane Sekhmet, krvožedne lavice, koju je Ra poslao da se osveti ljudima), i mnogih drugih, kako iz europske tako i iz američke tradicije. Druga verzija koja potječe od Indijanaca Tupi u Brazilu tvrdi da je do toga došlo zbog borbe između bijelih i crnih čarobnjaka. Ta se verzija slaže sa spomenutom ezoterijskom tradicijom, kao i s drugim mitovima o borbi između fantastičnih bića s magičnim oružjima. To je slučaj iz keltske mitologije u kojoj se bore dvije rase, Tuath de Danaan i najstariji Formorios, vezani za sile zla.

Pobuna predaka čovječanstva

Priča o pobuni predaka modernog čovječanstva protiv bogova jako je raširena. U Starom zavjetu pojavljuje se u legendi o Babilonskoj kuli, koju su tadašnji ljudi pokušali sagraditi da bi dosegli nebesa i time postali poput bogova. Zanimljivo je napomenuti da istu tradiciju nalazimo i u Grčkoj, u malo promijenjenom obliku, kada su divovi (preci modernog čovjeka, prema starim Grcima) pokušali doseći Olimp slažući planine jednu na drugu. Drugu sličnu verziju pronalazimo u Platonovoj knjizi Gozba u kojoj Aristofan priča neobičnu priču o sfernim ljudima (našim precima) koji su postali toliko ponosni na svoju snagu da su ih bogovi odlučili podijeliti na dvoje, čime su nastala dva sadašnja spola, i pobuditi, prema Aristofanu, ljubav jedne osobe prema drugoj. Uzgred, vrijedi spomenuti još jedan detalj mita o Babilonskoj kuli koji se pojavljuje u drugim vrlo dalekim kulturama. To je priča o podjeli jezika i zbrci u jezicima. Ista se ideja pojavljuje i kod Maya i Azteka u Srednjoj Americi gdje se govori da je poslije potopa čovječanstvo izgubilo dotadašnji jedinstveni i univerzalni jezik te se rađa mnoštvo jezika kojima se međusobno nisu razumjeli.

Postoji i mnogo mitova koji govore o strašnom ratu, po svojim razmjerima gotovo kozmičkom, u kojem se divovi, čarobnjaci ili bogovi, ovisno o verziji, bore za vlast nad svijetom. Oni koji su pobijeđeni bili su osuđeni živjeti pod morem ili pod zemljom (potopljeni u poplavi?). Takvi su titani iz grčke mitologije, pobijeđeni od Zeusa i bačeni u podzemni svijet ili, kao kod domorodačkog naroda Pericui iz Kalifornijskog zaljeva, pobunjenici bivaju protjerani u podzemnu špilju.

U toj istoj tipologiji ističe se i mit o Atlasu (odnosi se na Atlantidu?). Osuđen da nosi svijet na svojim ramenima, izaziva potrese svaki put kada ga pomakne s jednog ramena na drugo. Isti mit postoji kod Chibcha iz Južne Amerike s demonom Chibchacumom koji radi isto što i Atlas.
U vezi s tom pripoviješću također je važna i priča o divovskim precima čovječanstva, što je odraz još jedne ezoterijske tradicije. Divovi se spominju u mnogim mitologijama, kao naprimjer:

• Grci su, kao što je već spomenuto, vjerovali da su titani, božanska divovska rasa, preci ljudi.
• U teutonskoj mitologiji, muškarci i žene rođeni su iz znoja diva Jamira. U drugoj predaji, otac prvog čovjeka bio je div-bog Tuisto.
• Irokezi i Huroni sačuvali su legendu o divovima izvanredne snage i magijskih moći.
• Kod Inka, jedno od naziva boga-heroja Pachacamaca bilo je “Gospodar divova”, nesumnjivo aludirajući na činjenicu da ih je pobijedio (kao Zeus titane).

Ovdje možemo postaviti drugo pitanje, s obzirom na mnoga upućivanja na divovske pretke, zašto nisu spomenuti u “službenoj pretpovijesti”, čak niti u radnoj hipotezi? Je li to čista fantazija, ili možda suvremena znanost još puno toga nije otkrila?

Ti primordijalni mitovi govore nam o događajima vezanim za temeljnu činjenicu sveopćeg potopa, vrsti središnje točke cijele mitske povijesti čovječanstva. Ali zanimljivo je također vidjeti što nam mitologija govori o vremenu prije i poslije potopa, tako da možemo steći potpunu sliku.

Evolucija od pretpotopne do poslijepotopne epohe

Ako se osvrnemo na daleku prošlost, vidjet ćemo da mitovi mnogo puta počinju s pričom o “zlatnom dobu”, kada su ljudi bili u bliskoj vezi s bogovima. U asirskoj i babilonskoj mitologiji govori se da su ljudima prije potopa vladali bogovi s nebesa. U grčkoj mitologiji govori se da su u doba Kronosa bogovi i ljudi živjeli zajedno u skladu koji je kasnije izgubljen, bol nije postojala, a čak ni smrt nije bila razlog za tugu, kao što je sada, već više kao san koji obuzima tijelo na ugodan i nježan način. U Bibliji imamo mit o Edenskom raju u kojem ni bol ni smrt nisu postojali.

Motiv slijeda doba ili rasa koje su se razvijale, ili u drugim slučajevima propadale, do postizanja sadašnjeg stanja čovječanstva, pojavljuje se u mitskoj prethisto­riji, tradicijama koje ponovno na zbunjujući način odražavaju ezoterijsku povijest evolucije.

Grčki pjesnik Heziod govori o četiri uzastopna doba propadanja: zlatnom, srebrnom, brončanom i željeznom. Muslimanska tradicija govori o sedam rasa stvorenih od anđela, koje su napravljene od sedam vrsta zemlje različitih boja. U perzijskoj mitologiji prvi ljudski par začet iz sjemena prvog čovjeka porodio je sedam parova. Od jednog od njih stvoren je još jedan par od kojeg je poteklo petnaest rasa čovječanstva. U irskoj (keltskoj) mitologiji postoji slijed od četiri ili pet rasa koje su uzastopno uništene katastrofama, kugom i ratovima. Među narodima Meksika postoji tradicija o četiri sunca ili četiri uzastopna svijeta, svaki nastanjen čovječanstvom s različitim karakteristikama, koji su kasnije bili uništeni jer nisu dovoljno održavali savršenost.

Kao što smo već vidjeli, prema sredini ili kraju tog ciklusa, prema predaji, došlo je do ere krize, sukoba i ratova, bilo da je riječ o sukobu bogova i anđela ili pobuni ljudi ili divova protiv nebeskog reda. S druge strane, postoje višestruke predaje o potopu ili katastrofi poslanoj čovječanstvu.

Posljednju fazu ovog razvoja, prije ulaska u povijesnu eru, označava pojava herojskih i božanskih bića koji su pomogli potopnom čovječanstvu da preživi, ponovno izgradi budućnost i da se razvije bez prisustva bogova na koje su se ranije oslanjali. Ti su heroji naučili ljude poljoprivredi, politici, umjetnosti i magiji. Ta tradicija heroja utemeljitelja, božanskih pomagača ili božanskih kraljeva gotovo je jednako sveprisutna kao i ona o potopu. Tako u Egiptu imamo mnoštvo podsjećanja na rasu božanskih kraljeva koji su uveli poljoprivredu, religiju i civilizaciju općenito, postoji čak i podsjećanje na boga-kralja Ozirisa za koga se kaže da je proputovao cijeli Egipat nakon što ga je civilizirao i svijetom proširio načela civilizacije. U perzijskoj mitologiji postoji osoba vrlo slična Ozirisu, nazvana Husheng. Kao Oziris i on je prvi kralj koji je donio darove civilizacije svom narodu. Kasnije, kao i Horus (Ozirisov sin u egipatskoj mitologiji), on osvećuje smrt svoga oca kojeg su ubili demoni (kao egipatski Seth). A zatim nastavlja civilizirati cijeli svijet. Ova tema o misiji civiliziranja svijeta jako je zanimljiva, s obzirom da nije vjerojatno da bi se pojavila da nema oslonac u nekoj povijesnoj stvarnosti. Uz to, postoji i druga verzija s druge strane svijeta kod Maya, naroda Srednje Amerike. Tamo postoji legenda o junaku Kukulkanu koji je došao sa zapada s devetnaest pratilaca. Ostali su deset godina na Yukatanu, oblikujući temelje majanske civilizacije. Kukulkan je ustrojio mudre zakone, a onda se ukrcao na brod nestavši u smjeru izlazećeg sunca.

Pachacamac – obnovitelj svijeta, drevno božanstvo na području Južne Amerike

U Grčkoj je bog-heroj Prometej, smilovavši se bespomoćnoj sudbini ljudi, izveo poznato junaštvo ukravši božansku vatru s Olimpa da bi je dao ljudima. Zbog toga je bio kažnjen od Zeusa da bude okovan na planini Kavkaz, dok ga nije oslobodio čovjek-heroj Heraklo.

Ta nebeska vatra simbolizira istovremeno poznavanje fizičke vatre i kako ona može doprinijeti razvoju civilizacije (mogućnost kovanja alata, oružja itd.), i temeljno onu iskru inteligencije koja nas dijeli od životinja. I ne samo to, ona nas čini razumnim i sposobnim prepoznati dušu u sebi, božansku svijest, kao i mogućnost da jednom postanemo bogovi. Zbog tog je razloga Jahve kaznio zmiju (stari simbol mudrosti i probuđene svijesti), jer je potaknula čovjeka da jede sa stabla spoznaje, a Zeus kaznio Prometeja jer je podario čovjeku taj zabranjeni dar.

U tom važnom mitu pronalazimo jedan od najvažnijih aspekata mita općenito, a to je njegova sposobnost da pruži znanje o evoluciji svijesti čovječanstva. Ne govori nam sve, ali potiče one koji žude znati na dublje istraživanje.

Mit o vatri nalazimo i u Indiji, gdje je Matarisvan onaj koji je uzeo munju s nebesa i otkrio smrtnicima tajnu vatre. Isto tako, Mayama je vatru poklonio bog-heroj Tohil, koju im je dao dok je boravio u Tullanu, a u koji su oni putovali da bi naučili o božanskim misterijima. Čini se da je nakon primanja vatre došlo do razdvajanja jezika i stvaranja više njih tako da “preci više nisu razumjeli jedni druge”.

Nastavivši s primjerima civilizacijskih heroja i božanskih kraljeva dolazimo do Kine. Kinezi tvrde da su u davnim danima ljudi živjeli u špiljama (aluzija na kameno doba?), ali da su kasnije došli “nebeski carevi” da ih nauče kako izraditi alate i graditi kuće. U Australiji je ženski duh nazvan “Dugina zmija” naučio svoju djecu-ljude da govore i razumiju, da traže hranu i biraju što jesti. Među ljudima amazonske prašume (Yanomami) druga je zmija – kozmička anakonda – naučila ljude kako saditi usjeve. Obratite pažnju još jednom na spominjanje zmije. Prisjetimo se da su u Indiji postojala bića nazvana “Nagama” odnosno zmije-kraljevi čuvene po svojoj mudrosti, a koje su živjele u podzemnim špiljama i bile sposobne dati veliko znanje ljudima koji su to zaslužili.

U Americi, lik božanskog heroja koji donosi civilizaciju pojavljuje se u gotovo svim gradovima. Možemo spomenuti Chibche u Kolumbiji, koji sunčevom božanstvu Bochici pripisuju stvaranje civilizacije i svih umijeća. Inke kažu isto za Pachacamaca koji je obnovio svijet transformirajući ljude koje je stvorio Viracocha (bog stvaratelj), naučivši ih raznim umijećima i zanimanjima. Bio je poznat kao “Sin Sunca” i, kao što je ranije spomenuto, “Gospodar divova”.

Nakon tih izvornih poticaja razvile su se i cvjetale različite kulture rađajući povijesne civilizacije i kulture koje više ili manje poznajemo. Tako je mitska era ustupila mjesto povijesnim erama, to jest onima koje nisu potonule u duboku prošlost i zato je sjećanje na njih jasnije i možemo ih opisati, dok se mit odnosi na razdoblje koje je izgubljeno u vremenu i zato se činjenice o tome miješaju i iskrivljuju. Tako je obojen pojam mita u našem vremenu toliko opsjednutom činjeničnim podacima, lažima i neistinama. Ali to nije tako. Mit se, barem u jednom od svojih mnogih ključeva, uvijek odnosi na neki način na povijesne činjenice, s dodatkom psiholoških i duhovnih fenomena.

Sažimajući obrazac dobiven proučavanjem univer­zalne mitologije, možemo ga analizirati kroz fazu zlatnog doba ili vrijeme kada je čovječanstvo živjelo s bogovima i nije bilo boli, te međurazdoblja razvoja / propadanja, ističući vjerojatnost postojanja rase divova iz koje je postojeće čovječanstvo proisteklo. Ova faza kulminirala je:

• potopom koji je uništio većinu čovječanstva te izazvao gubitak univerzalnog jezika i stvaranje jezične zbrke;
• ponovnim početkom civilizacije potaknutim božanskim/herojskim bićima koja su ljude naučila materijalnim i metafizičkim znanjima kako bi se nastavili razvijati;
• povijesnom epohom poznatih kultura i civilizacija.

Govore li nam mitovi nešto o budućnosti?

Bilo bi zanimljivo saznati govore li mitovi išta o sadašnjosti, te još i više – o budućnosti. Istina je da nam o tome govore manje nego o prošlosti, kao što možemo i očekivati, ali ukazuju na neke vrlo zanimljive stvari.

Perzijanci su, na primjer, govorili: “Kako vrijeme istječe i kako se kraj svijeta približava, Zemlja će postati ravnija, ljudi sličniji jedni drugima i zaista bolji. Pradavni junaci kad ožive borit će se za opće dobro. Mnogi budući pomagači, mnogi spasitelji, Saoshyanti, potisnut će zlo. Konačni Spasitelj bit će – prema jednoj verziji – reinkarnacija prvog čovjeka.”

Mnoge druge legende opisuju slične događaje, kao ona o kralju Arthuru, uspavanom vladaru koji će ustati sa svojim vitezovima i vratiti se da uništi zlo na svijetu i uspostavi pravdu. One ukazuju na cikličnost u povijesnoj evoluciji, koja se ne odnosi samo na uspon i pad civilizacija poput beskrajne plime i oseke, već na širem planu, na povratak počecima stvari i cikličkom povratku u vremenu. Pojavit će se heroji, mazi i božanski kraljevi, i konačno će se vratiti bratstvo među ljudima i suživot s bogovima koji obilježavaju toliko željeno zlatno doba.

Tako nam mitovi govore nešto vrlo važno o budućnosti, a to je da, iako postojeći svijet pripada “željeznom dobu”, možemo očekivati neprekidnu cikličnu evoluciju ljudske svijesti koja će nas neumoljivo odvesti do sljedećeg herojskog doba i konačno do ponovnog uspostavljanja zlatnog doba. Imati ovu viziju je kao imati čarobno oružje koje nas ohrabruje da radimo za tu budućnost sa strpljivošću i entuzijazmom.

Julian Scott