GRČKI MISTERIJI

Iako puno toga znamo o umjetnosti, filozofiji, medicini, matematici i drugim znanostima drevne Grčke, kolijevke kulture i civilizacije Zapada u dubinama vremena skriveno je srce stare Grčke iz kojeg se rodilo sve što znamo o ovoj kulturi a to su misteriji. Gotovo su svi veliki umjetnici, tragičari, filozofi, vojskovođe bili inicirani u misterije i upravo zahvaljujući tome danas imamo grčku umjetnost, tragediju i filozofiju…

Misteriji, međutim, nisu isključivo grčka svoji­na, oni su postojali u raznim dijelovima svijeta kroz čitavu povijest i nema niti jedne visoke kulture koja ih nije imala. U samoj Grčkoj misteriji su se odvijali na različitim mjestima, a najpoznatiji su samotrački, eleuzinski, tebanski, orfički i dr. Bez obzira na njihove izvanjske različitosti, korijen i smisao su im isti. No, što su uistinu bili misteriji, pitanje je na koje nije lako dati odgovor jer su teško usporedivi s današnjom religijom, filozofijom, umjetnošću, ljudskim težnjama i načinom života.

Slika svijeta naših predaka sasvim je različita od današnje. Današnji je čovjek daleko racionalniji nego što je nekada bio. Ova je racionalnost u određenim dijelovima svijeta urodila velikim napretkom tehnologije i materijalnim blagostanjem. Ta mu je racionalnost, međutim, oduzela intuiciju, svojstvenu nekadašnjim ljudima, oduzela mu je na neki način sigurnost u postojanje Boga, jer se niti jedno od toga ne da “dokazati” modernim kriterijima vrednovanja i vjerodostojnosti.

Dok su drevni ljudi u prirodnim pojavama vidjeli određeni izraz snaga prirode, samih božanstava, mi u tim istim snagama prirode vidimo, primjerice, meteorološke pojave. U mitološkim knjigama nailazimo na ­pojmove kao što su: bog kiše, božica zemlje, bog vjetra… Već i samom terminologijom prirodnu stvarnost razdvajamo na dva dijela: boga i kišu. Međutim, nekadašnjim je ljudima riječ kiša označavala snagu koja silazi na zemlju, oplođuje ju i daje joj život. Tako shvaćena, kiša je imala svoje podrijetlo u božanskom, a izražavala se kao voda koja pada s neba. Imena drevnih božanstava bile su riječi koje su označavale upravo onaj aspekt prirode za koji je određeno božanstvo zaduženo. Grci nisu, primjerice, govorili o božici zemlje, već o Demetri, čije ime znači “Majka Zemlja”.

Naši se preci nisu pitali postoji li Bog jer su njegovu prisutnost vidjeli u svakodnevnom životu, u svemu oko sebe. Ovaj se “uvid”, doduše, razlikovao od čovjeka do čovjeka. Grčka religija davala je širinu u kojoj je svatko mogao imati svoju viziju Boga, a da se ona istovremeno ne suprotstavlja ostalima. Drugim riječima, dubina razumijevanja bila je različita. Dok je običan čovjek u određenom mitu vidio cikličnost prirode, proljetno obnavljanje, rađanje ili umiranje života, to jest njegov izvanjski aspekt, posvećenik je vidio njegovu duboku, nutarnju stranu – izraz kozmičkih snaga koje dotiču dubinu čovjekove duše i upućuju na njezinu ulogu u ovome, ali i u onome svijetu. Upravo su iz ovog razloga postojali misteriji, ezoterijsko srce religije.

Herodot kaže da je misterije u Grčku donio Orfej, sin Apolona, od kojeg je dobio liru sa sedam žica ili sedmerostruku inicijaciju u misterije. Prema Orfeju, sve stvari potječu od velikog Principa kojemu ljudi pokušavaju dati ime, iako je On neopisiv i neizreciv. Orfičko učenje govori o božanskoj prirodi i seljenju ljudske duše (metempsihoza). Na orfičkim zlatnim listićima pronađenim u grobovima u južnoj Italiji i na Kreti ispisani su stihovi u kojima se duša predstavlja kao dijete neba i zemlje. Klement Aleksandrijski kaže da se kroz velike misterije objelodanjivala evolucija cjelokupnog Univerzuma “jer se kroz njih iniciranima pokazivala priroda i sve stvari kakve one jesu”. Njihovu moralnu vrijednost ističe Epiktet, dok Platon kaže da im je stvarni cilj bio vratiti dušu u njezino primordijalno stanje, stanje savršenstva iz kojeg je duša “pala”.

Misteriji su, dakle, davali odgovore na duboka pitanja života i smrti te su prenosili znanje o jednom Bogu, izvoru iz kojeg sve proistječe i kojemu se sve vraća, onom koji je pokrenuo stvaranje i koji je kroz različite aspekte prisutan u svemu, pa tako i u ljudskoj duši. Njegova snaga diferencira se kroz mnogostruke kozmičke snage koje djeluju na vidljivim razinama manifestacije, a čovjek je tog Jednog mogao naslutiti kroz mnogobrojne snage prirode – božanstva koja su bila tu kraj njega.

Božanstva koja se pojavljuju u svim grčkim misterijima su Dioniz i Demetra. Imajući u vidu ranije rečeno, pokušat ćemo proniknuti u dublji simbolizam i značenje ovih božanstava.

Dioniz Zagrej

Dioniz je bio sin nebeske Demetre i Zeusa ili, prema drugim izvorima, Perzefone i Zeusa. Mit kaže da su ga raskomadali i pojeli Titani, a u posljednjem ­trenutku njegovo još živo srce spašava Atena koja ga odnosi Zeusu. On proguta Dionizovo srce, a munjom sažeže Titane. Iz tog je pepela niknuo ljudski rod. Ovaj prvi Dioniz naziva se Zagrej, što znači razderani, raskomadani. Dioniz Zagrej predstavlja žrtvu božanstva, on je morao umrijeti na jednoj razini da bi postao prisutan na drugoj. Raskomadani Zagrej živi u svim bićima. To je božanstvo žrtvovano da bi se moglo izraziti u bezbrojnim dušama. Čovječanstvo koje je nastalo u sebi sadrži dio titanskog i dio božanskog. Titanski dio u čovjeku vuče prema onome što je animalno, a drugi dio, dionizijski, predstavlja dušu koja vječno teži prema nebu, vječno tražeći ­izgubljeno jedinstvo.

Dioniz Bakho

Sa Semelom, kćeri tebanskog kralja Kadma, Zeus začne novog Dioniza, plod veze boga i smrtne žene. Legenda kaže da se Semeli, dok je pod srcem nosila Dioniza, ukazala Hera s pitanjem je li joj se Zeus prikazao u svoj svojoj božanskoj veličini, kao što je to učinio njoj na dan vjenčanja.

Naivna Semela nije se mogla oduprijeti toj misli i u sljedećoj prilici izmoli Zeusa obećanje da joj ispuni želju koju od njega zatraži.

Zeus nevoljko pristane, ali ovo se pokazalo kobnim.

Naime, kada bi vrhovni bog nešto obećao, on bi se zakleo vodama Stiksa da će ono što je rečeno ostvariti i tu nije bilo povratka.

U silnoj svjetlosti i munjama koje su se potom pojavile izgorjela je kuća, Semela je poginula, ali je Zeus uspio spasiti Dioniza u posljednji čas, ugradivši fetus u svoje bedro da se tu do kraja razvije.

Tako se Dioniz po drugi put rodio – sada više ne kao Dioniz Zagrej, sin božanstava, već kao novi Dioniz koji u sebi nosi i božansko i ljudsko.

Ovaj Dioniz postaje veliki posvećenik, onaj koji će ljudima pokazivati put povratka prema izgubljenom jedinstvu.

On je bog entuzijazma, zanosa koji omogućuje duši da se približi nebu. Ovaj je entuzijazam predstavljen jednostavnim simbolom – vinom.

Za Grke je vino bio simbol drugačijeg stanja svijesti, od najobičnije opijenosti, do vrhunskog zanosa, ekstaze i inspiracije božanskim.

Ovaj mlađi Dioniz ciklički se obnavlja, pomlađuje i zato ga još nazivaju Razrješitelj i Osloboditelj.

Svaki čovjek ima, dakle, nešto od Zagreja, božanski duh koji boravi u tijelu.

Svaki čovjek ima nešto i od Bakha, ljudsku dušu koja može započeti put oslobađanja od okova tijela, sve dok se ne povrati prvobitna čistoća ljudskog bića.

Demetra

Njezino ime doslovno znači Majka Zemlja. Ona je, kao i Zeus, kći Krona i Reje. Zeus joj je povjerio brigu o plodnosti zemlje. Naučila je ljude obrađivati zemlju i donijela im zakone, tako da je zbog toga nazivaju još i zakonodavka. U mitologiji su njezin simbolizam i značenje najviše došli do izražaja kroz njezin odnos s kćeri Perzefonom. Demetra je sa Zeusom imala kćer Perzefonu ili Koru, što znači “mlada djevojka”.

Kada se jednom Perzefona igrala sa svojim prijateljicama nimfama na livadama Nise, otvorila se pred njom zemlja, iz ponora je izašao Had, gospodar pod­zemlja, i oteo je. Demetra je pokušavala pronaći svoju kćer, lutajući svijetom, dozivajući je, ali bez uspjeha. Konačno joj je bog Helije, Sunce koje sve vidi na svom dnevnom putovanju nebom, odao tajnu njezina nestanka. Demetra odlazi na Olimp i traži od Zeusa da joj vrati kćer, ali Perzefona je već u podzemlju kušala nar, simbol braka, i povratka više nije bilo.

Demetra napušta Olimp, prerušava se u stariju ženu i u beskrajnoj tuzi zanemaruje svoje poslove. Lutajući dolazi do Eleuzine gdje postaje dadilja tek rođenom sinu eleuzinskog kralja Keleja, ne otkrivajući nikome tko je ona uistinu.

Zavladala je glad, neimaština, životinje nisu donosile na svijet svoje mlade, polja nisu rađala, ljudi su u svojoj bijedi zaboravili vlastite bogove, nisu vršili bogoslužja, sve je zamrlo. Kada je stanje postalo neizdrživo, Zeus šalje svog glasnika Hermesa u podzemlje i postiže se dogovor: Perzefona će dvije trećine godine provesti sa svojom majkom, a jednu trećinu u podzem­nom svijetu sa svojim suprugom.

Demetra se potom vraća svojim dužnostima i čitava priroda ponovno oživljava. Kasnije će Demetra, u znak zahvalnosti Keleju, koji ju je primio na svoj dvor, poučiti njegova sina Triptolema umijeću obrade zemlje, a Kelej će u čast božici podići veličanstveni hram Telesterion koji će postati središte njezina kulta, poznatih eleuzinskih misterija.

Pokušajmo sada dotaknuti neke ključne elemente mita. Demetra je slika živih i stvaralačkih snaga, ona nije samo zemlja koja rađa i prolazi cikluse kroz godišnja doba, premda se najčešće s time povezuje.

Demetra je nebeska snaga, onaj božanski impuls koji je usmjeren prema rađanju i obnovi života, ali nije sama zemlja, već nevidljivi pokretač svakog rađanja. Kada Demetra boravi u našem svijetu sa svojom kćeri, vlada harmonija jer je uspostavljen red između nebeskih i zemaljskih snaga. Međutim, kada je Demetra sama, a Perzefona u podzemlju, te veze ne postoje i zemlja ne rađa.

Perzefona je mlada djevojka, simbol ljudske duše nesvjesne svog božanskog podrijetla. Zbog toga ona periodički prolazi podzemnim svijetom, kroz misterij umiranja, ponovnog rađanja i ponovnog povezivanja sa svojom majkom. Perzefona s početka priče i ona Perzefona koja se ponovno vraća majci nisu iste: jedna je morala umrijeti da bi se druga rodila u drugom stanju svijesti. Zbog toga su se u eleuzinskim misterijima posvećenici poistovjećivali s Perzefonom.

Kada mit kaže da je Demetra Triptolemu predala umijeće obrade zemlje, to upućuje na znanje o misterijima; on je tako postao prvi inicirani u Eleuzini, sa zadatkom da nastavi dalje ljudima prenositi znanje.

Orfički misteriji

Priča o Orfeju, drevnom pokretaču grčke religije, započinje u Trakiji u vremenu koje je teško definirati. Kaže se da su u tom mračnom vremenu dominirali kultovi nižih božanstava. Ljudi su živjeli u strahu od čarobnjaštva najnižeg tipa, zastrašujućih noćnih orgija, vladalo je praznovjerje, a kultovi božanstava bili su degradirani. Male zajednice svećenika solarnih kultova živjele su izolirano i povučeno. U takvom se okružju rađa Orfej, koji je samom svojom pojavom bio suprotnost vremenu. Bio je lijepog izgleda, a njegov glas imao je sposobnost doprijeti do svakog srca i donijeti mu sklad. Prema jednom izvoru, bio je sin Apolonove svećenice, a prema drugom, sin Tračanina Aegra i Kaliope, muze epskog pjesništva, što ga opet povezuje s Apolonom kao vođom muza.

Orfej je nestao i svi su mislili da je ubijen. Tradicija govori o njegovu boravku u Egiptu, gdje je bio posvećen među egipatskim svećenicima. Nakon dvadeset godina ponovno se vraća u Grčku s misijom utemeljenja misterija. Orfej spaja Dionizovu i Zeusovu religiju u jednu jedinstvenu. Tada još nisu postojali posebni hramovi ili građevine u kojima bi se odvijali misteriji. Sve se događalo na otvorenom, u prirodi, u dubokim dolinama, šumama, klancima, podzemnim prolazima. To je znanje dopiralo do naroda kroz poeziju i svetkovine, a kasnije i kroz kazalište misterija, osobito tragediju. Iz Trakije se ovaj misterijski impuls postupno proširio dolinom Tempe i povezao s Apolonovim svetištem u Delfima.

Eleuzinski misteriji

Eleuzinski misteriji počivaju na mitu o Demetri i Perzefoni, koji predstavlja sudbinu čovjekove duše. Duša je izgubila izravan dodir s bogovima, ali ipak u sebi nosi te snage i može ih iz dubina izvući na svjetlost dana. Misteriji su pokazivali novi put do bogova.

Sama ceremonija posvećenja u misterije trajala je devet dana, od čega se prvih šest odvijalo u Ateni, a sedmog se dana kretalo prema dvadesetak kilometara udaljenoj Eleuzini. Kasno navečer stigli bi do svetišta. Posvećenja u prvi stupanj odvijala su se osmog, a u drugi stupanj devetog dana.

Iz šturih podataka koje su nam ostavili antički pisci može se naslutiti tek ponešto: posvećenici “bi dotaknuli krila božice”, ili “u duši mu sine kao eleuzinska svjetlost”, ili “postali su djeca božice…” Oslobođenje od straha od kraja fizičkog života bio je rezultat proživljenih misterija. Cilj misterija bio je postizanje vrline ovdje u ovom zemaljskom životu, kao i vjere u onaj svijet.

Posvećenici su na kraju polagali zavjet šutnje: o onome što su proživjeli nije se smjelo govoriti.

Značaj misterija

Posvećenici u misterije bili su, primjerice, Solon, koji je Ateni donio zakone, Temistoklo, koji joj je donio vjeru u pobjedu, Periklo, koji je pokazao vještinu vođenja ljudi, Eshil i Sofoklo, koji su nam ostavili nenadiđeni, uzvišeni simbolizam mita, Fidija, Lizip i Praksitel, čija se vizija božanstva pretočila u kamen, Herodot, Platon, Plutarh i mnogi drugi. Kada je Rim osvojio Heladu mačem, a ona njega kulturom, u misterije su posvećeni carevi August, Hadrijan, Lucije Ver, Julijan, Galijen…

Misteriji su bili u izravnoj vezi sa životom, jer je doživljeno u misterijima tražilo svoj izraz u svijetu djelovanja. Vrijedi i obrnuto: živeći život, posvećenik je imao mogućnost brinuti se za svoju sudbinu poslije smrti.

I božica pođe do kraljeva zakonu vještih…
Te im pokaza…
Svoju svetu službu i lijepe ih nauči tajne
…
svete, što nitko ih ne smije gaziti, čuti,
ni o njima zboriti,
jer strah od bogova jezik mu veže…
Himna Demetri (Homer)

Sretan je onaj koji ide pod zemlju pošto je ovo vidio;
On poznaje svršetak života, a poznaje i sa Zeusom dani početak.
Pindar

O, triput blaženi od ljudi oni koji tajne vidješe.
Sofoklo

Demetro, ti što dušu moju othrani,
Daj dostojan da budem tvojih tajni.
Aristofan

Daliborka Kiković