Tajne pustinje Naska

Između Tihog oceana i peruanskih Andi, na području od nekoliko stotina kvadratnih kilometara kamenite pustinje, nalazi se jedinstveno arheološko nalazište…

Jedinstveno ponajprije stoga što je njegove nalaze u cijelosti moguće vidjeti jedino iz zraka ili s povišene točke. Radi se o geoglifima, crtežima urezanim u kameni teren pustinje Nazca. Tisuće urezanih linija, raznolikih geometrijskih oblika i velikih biomorfnih likova koji dolaze u obliku majmuna, kolibrića, kondora, guštera, pauka, ljame, itd. impozantna su i sasvim nerazjašnjena tajna daleke prošlosti.

Kada su nacrtani, u koju svrhu i tko ih je nacrtao?… Teorije su brojne i maštovite i kreću se u rasponu od astronomskog kalendara, goleme zvjezdarnice, preko svetih ulica i obrednih mjesta do sustava za navod­njavanje; od baštine naroda nepoznatog imena koji je prethodio Inkama do ostataka izvanzemaljaca ili Atlantiđana. Sve u svemu, zadovoljavajućeg odgovora nema. Činjenica da su vidljivi samo iz zraka otvara vrata mogućnosti da su njihovi tvorci možda koristili letjelice, znak razvijene civilizacije. Sve to samo pridonosi tajanstvenosti ovih ostataka koje danas više nitko ne zna pročitati, ali postoji nada da će njihov jezik jednom ipak biti otkriven.

Uz crteže u Nazci nerazdvojno je vezano ime Marije Reiche, samozatajne, marljive i uporne žene koja je gotovo cijeli svoj život posvetila nji­hovu proučavanju i zaštiti. Bez njenog bi truda možda i dalje ostali skriveni pod tisućljetnim nanosima vjetra, ili pak bili uništeni gradnjom autocesta i sustavâ za navodnjavanje.

Maria Reiche

Maria Reiche je rođena 15. svibnja 1903. u Dresdenu u Njemačkoj, kao prvo dijete dr. Maxa Felixa Reiche-Grossea, suca na prekršajnom sudu, i njegove žene Elisabeth.

Odrasla je u bogatoj kući okruženoj lijepim vrtom u starom dijelu grada poznatog kao središte kulture i umjetnosti, koje su bile sastavni dio života i njene obitelji.

Izvrsno je vladala engleskim i fra­n­cuskim jezikom i intenzivno se bavila sportom ali i bila vrlo zatvorena. Tu svoju zatvorenost objašnjavala je strogim očevim odgojem i krutom disciplinom u kojoj je odrastala.

Oni su, s druge strane, bili uzrok i buntovništvu koje je rasplamsalo njen avanturistički duh i radoznalost koji su je najviše karakterizirali.

Maria se 1924. g. upisala na Tehničko sveučilište u Dresdenu gdje je studirala matematiku, fiziku, filozofiju, pedagogiju i geografiju. Nakon četiri godine studiranja položila je ispit za više učiteljsko zvanje iz tih predmeta.

Uslijedile su nesigurne godine uspona nacionalsocijalističke stranke i Adolfa Hitlera na vlast, pa je uspjela pronalaziti samo privremena zaposlenja.

Bila je vrlo nezadovoljna razvojem političke situacije i sve prisutnijom atmosferom mržnje, te kad su 1932. g. nacisti došli na vlast, odlučila je napustiti zemlju. Putem oglasa pronalazi posao guvernante dvoje djece njemačkog konzula u gradu Cuzcu u Peruu.

Broj crteža u pustinji je ogroman – tisuće ravnih linija, stotine trokuta i četverokuta i desetine likova.

Sve to rašireno na području u dužini 80 km od sjevera prema jugu i 5-7 km od podnožja Anda prema oceanu. Najveća je koncentracija crteža na padinama visoravni. No, postoje i posve izolirani crteži usred pustinje. Drugi su pak na visokim planinskim vrhuncima ili iza planinskih grebena.

Također, crteži dolaze u najrazličitijim veličinama. Postoje biomorfni likovi koji su veliki svega 4 metra, a ima i onih koji dosižu 200 do 300 metara. Isto se odnosi i na geometrijske likove – neki su svega nekoliko metara dugački, dok je najduži četverokut dugačak 1600 metara. Očito je da nemaju važnost samo usmjerenja geometrijskih crteža, već i njihove dimenzije. Duljina ravnih linija također varira te dosiže i 9 km, koliko su dugačke dvije najdulje linije.

Nakon desetljeća marljivog rada i mjerenja, Maria Reiche je zaključila da linije predviđaju pozicije Sunca, Mjeseca, planeta i zvije­zda, a za biomorfne i geometrijske oblike našla je ekvivalent u zvje­zdanim konstelacijama… Nekoliko astronoma je u novije vrijeme i uz pomoć satelitskih snimaka potvrdilo da se linije u Nazci poklapaju sa kretanjem Sunca: izlascima, zala­scima, suncostajima, ravnodnevnicama.

Južnoamerička avantura

Svoje prvo putovanje u Južnu Ameriku Maria je opisala sudbonosnim: Kad sam prvi put dolazila u Peru, brod je prošao kroz četiri duge – četiri luka, jedan unutar drugog! Bio je to čaroban prizor. Možda čak i predskazanje. Zamislite brod kako na otvorenom moru prolazi ispod duga koje dodiruju valove!

Zavoljela je Ande i uživala u odga­janju djece. Godine 1936. nakratko se vraća u Njemačku gdje drži nekoliko predavanja o svojim putovanjima, no nije dugo izdržala kod kuće i vraća se u Peru. U Limi zarađuje za život podučavajući matematiku i tjelovježbu u tamošnjoj engleskoj školi, ponovno potvrđujući svoj prirođeni dar za rad s djecom. Kako se sve više udomaćuje, pronalazi prijatelje u tamošnjim inte­lektualnim i kulturnim krugovima. Dvije godine po povratku u Peru počinje raditi u Nacionalnom muzeju na prevođenju njemačkih znanstvenih i tehničkih časopisa, a također i na resta­uraciji tkanina kojima su bile omotane mumije drevnih Peruanaca.

Godine 1939. sprijateljila se s Amy Meredith, vlasnicom kavane u središtu grada koja je bila poznato okupljalište stranaca u prolazu, te joj povremeno pomaže i tako upoznaje najrazličitije ljude. Kavanu smještenu u kolonadama glavnoga trga bilo je putniku-namjerniku teško zaobići, bio on trgovac, mornar, pustolov ili znanstvenik. Tako je jednoga dana 1940. g. u kavanu ušetao i Paul Kosok, vrstan povjesničar, arheolog i ekscentrik, profesor na Sveučilištu Long Island na kojem je između ostalog predavao i povijest znanosti. Kosok je očarao Mariju svojim pričama o tajanstvenim linijama i likovima u Nazci koje je nedugo prije vidio iz zrakoplova i tako joj usmjerio pažnju na ono što će postati njena glavna životna preokupacija.

Ove je crteže prvi otkrio peruanski arheolog Toribio Mejia Xesspe 1926. g. i nakon trinaest godina istraživanja objavio da bi linije mogle biti religijsko-ceremonijalne ulice. Kosok je pak istraživao drevne sustave navodnjavanja, a u okviru toga i linije u Nazci za koje se također pretpostavljalo da predstavljaju drevne kanale za navodnjavanje. Nakon njihovog pobližeg ispitivanja zaključio je da je površinski sloj previše plitak da bi provodio vodu, no dolazi do drugog otkrića – primijetio je da u vrijeme suncostaja linija na kojoj je stajao završava točno u točki u kojoj zalazi Sunce. To ga je navelo na pretpostavku da se radi o svojevrsnom astronomskom kalendaru. Međutim, kako se morao vratiti u Sjedinjene Američke Države, a inače je imao mnoštvo drugih interesa koji su ga sprečavali da se u potpunosti posveti crtežima u Nazci, zamolio je svoju novostečenu asistenticu, Mariju Reiche, da nastavi istraživanja.

Svoj istraživački rad u pustinji Nazca Maria je započela 1940. g., no kako je počeo rat, Peru se pridružio saveznicima i njemačkim državljanima bilo je zabranjeno napustiti Limu sve do njegova svršetka. Tako je svoj rad Maria nastavila tek 1946. g. kad se i preselila u gradić Nazcu koji se nalazi na samom rubu pustinje sa zagonetnim crtežima.

Život i rad u pustinji

Marijin radni dan započinjao bi puno prije svanuća. Svakog bi jutra auto-stopirala i u tovarnom prostoru nekog kamiona prelazila put od gradića do pustinje. Naoružana metlom i grabljama, počela je čistiti linije od šljunka, otkrivajući svijetu neobične oblike golemih dimenzija.
Crteži su “iscrtani” plitkim brazdama dubine od najviše 30 cm te ih je tisućljetno djelovanje vjetra djelomično ispunilo crvenkastim, oksidiranim šljunkom, čineći ih teško primjetnima iz zraka. Kad se ovaj gornji sloj ukloni, otkrivaju se linije na svijetložutoj kamenoj podlozi, čime crteži dolaze do izražaja zbog kontrasta prema okolini. Da bih ih učinila uočljivijima, čistila sam ih metlom, i tako godinama, metlu za metlom. Kroz ruke mi je prošlo toliko metli da su krenule glasine da sam možda vještica!

Maria je znala provoditi po nekoliko tjedana zaredom u pustinji, oskudno se hraneći voćem i oraščićima i spavajući pod zvijezdama. Pješačila je velike udaljenosti, često natovarena mjernim instrumentima i ljestvama.

Već u prvim danima lipnja 1946. g. pronašla je među linijama stilizirani crtež pauka kojeg je bilo vrlo teško uočiti jer je tijekom stoljećâ vjetar preko njega nanio tanak sloj šljunka. Maria je malo-pomalo otkrivala sve više i više geoglifa, te mnoštvo markera vezanih uz suncostaj, i time započela svoje životno djelo – mapiranje nebeske matrice u pustinji Nazca. S trakom za mjerenje, sekstantom i kompasom, a ka­snije i teodolitom, izmjerila je gotovo 1000 linija i istražila njihovu astronomsku orijentaciju.

Kako bi uštedjela na vremenu koje je trošila na puto­vanje od Nazce do pustinje, preselila se u jednostavnu kolibu bez vode i električne struje na rubu pustinje. Kasnije, nakon što joj je oslabio vid, pažnju je više obratila na geoglife. Pitala se kako su ovi golemi crteži mogli biti tehnički i umjetnički toliko savršeno napravljeni te je pretpostavljala da je postojao određen mjerni sustav koji je omogućavao da geoglifi budu iscrtani na pustinjskom tlu uvećavanjem manjih šablona.

Zahvaljujući pomoći peruanskog zrakoplovstva napravila je mnoštvo slika iz zraka, slikajući fotoaparatom sve vidljive brazde u pustinji. Posebno ju je privukla slika majmuna, a kad je uvećala fotografije koje je napravila, bila je zatečena činjenicom da je jedna ruka imala samo četiri prsta – baš poput njezine. Naime, nakon što se ubola na kaktus, Mariji je odstranjen jedan prst zbog gangrene.

Zaštita crteža

Pustinja Nazca je jedno od najsušnijih područja na Zemlji, sušnije i od Sahare – kiša pada pola sata svake dvije godine. U ovoj pustinji pušu iznimno snažni vjetrovi, čak i pješčane oluje, ali se pijesak nikada ne zadržava na linijama crteža. Naprotiv, vjetar ih čisti od svog lakog materijala, te su zbog toga crteži ostali sačuvani tisućama godina. Međutim, sve se promijenilo zbog zagađenosti zraka. Velike količine prašine i pijeska koje vjetar donosi iz smjera velikog rudnika željeza jugozapadno od Nazce kontaminiraju cijelo područje, a to pak uzrokuje padaline – nedovoljne za potrebe zemljoradnje, ali dovoljne da bi ugrozile crteže.

Jedna od najvećih prijetnji očuvanju crteža bila je panamerička autocesta, Panamericana, koja je presjekla pustinju raspolovivši na svojoj trasi crtež dugačkog guštera nalik krokodilu. Prije njene gradnje 1938. g. ljudi su nasumično vozili preko linija i geoglifa potpuno nesvjesni njihova postojanja. Nakon što je Maria objavila nekoliko članaka o linijama, sve je više ljudi počelo dolaziti u Nazcu kako bi i sami vidjeli likove i linije. Maria je uvjerila peruansku vladu da pustinju proglasi područjem ograničenog kretanja, tako da nitko osim nje i njenog asistenta nije mogao hodati pustinjom. Uz pomoć svoje sestre Renate inicirala je gradnju tornja uz rub autoceste kako bi se posjetitelji mogli tamo popeti i odatle vidjeti neke od likova. Kad nije mjerila linije ili crtala mape, sama je stražarila na vrhu tornja kako bi bila sigurna da nitko ne hoda po pustinji. Mnogo je puta bila prisiljena i pozvati policiju iz grada Nazce da pokupi prijestupnike.

Upravo zahvaljujući trudu Marije Reiche, spriječena je1955. g. gradnja sustavâ za navodnjavanje koji bi potpu­no uništili crteže. Velik uspjeh doživjela je i njena knjiga Tajna pustinje, koju je objavila 1968. g. na njemačkom, engleskom i španjolskom jeziku. Za zaštitu crteža zalagala se i na Kongresu američkih studija održanom 1970. g. u Limi. Međutim, konkretnih rezultata nije bilo i na kraju je od 1976. g. novcem zarađenim od knjige sama plaćala stražara u pustinji.

U Dresdenu je 1994. g. osnovana udruga Dr. Maria Reiche – Linien und Figuren der Nazca-Kultur in Peru (Dr. Maria Reiche – linije i likovi kulture Nazca u Peruu), a nešto kasnije na Sveučilištu za primijenjene znanosti u Dresdenu pokrenut je istraživački projekt “Nazca” kako bi se nastavila istraživanja Marije Reiche i očuvala njena baština. Godine 1995. crteži u Nazci konačno su stavljeni pod zaštitu UNESCO-a i time je Marijina zaštitnička misija završena. Umrla je u Nazci 1998. godine u dobi od 95 godina.

Životna misija

Maria je provela 40 godina živeći i radeći u pustinji. Nameće se pitanje: otkud tolika odvažnost, istraživački poriv i… zašto? Odgovor se može naslutiti iz pisma koje je uputila svojoj majci uznemirenoj njenom neizvjesnom budućnosti: Draga mama, pišeš mi o velikim očekivanjima koja si imala vezano uz moju budućnost. U odnosu na ta očekivanja, ja sam promašaj, i svijet ima pravo od mene očekivati više nego što dajem. Ali u pravu si, čovjek se mora naći prije nego pokuša biti netko u ovom svijetu. Ja tek sada počinjem otkrivati što zaista želim raditi. Ne razumijem na koji će način ono što se događa unutar mene poprimiti vanjski oblik. Moguće je da ću živjeti još nekoliko godina u potpunoj anonimnosti dok me sudbina ne bude smatrala dostojnom preuzimanja zadatka koji mi je odredila, zadatka za koji sam rođena… Ja vjerujem da se radi o pose­bnom zadatku za koji sam nesvjesno spremna, za koji se pripremam i učim.

Maria je bila u pravu. Sudbina joj je dodijelila zadatak koji je samo njena čelična volja mogla ispuniti: istražiti, dokumentirati i zaštititi ostatke jedne drevne civilizacije.

Peruanska vlada joj je prije smrti udijelila mnoge počasti, uključujući titulu počasnog građanina Perua i titulu Velike dame Nazce. Stanovnici Nazce su je isprva ismijavali kao ludu ženu koja mete pustinju, no tijekom dugih godina njenih neumornih istraživanja, “Doctora Reiche” je stekla njihovo duboko poštovanje i zahvalnost jer im je otkrila kulturnu baštinu koja je tisućama godina ležala zaboravljena i skrivena.

Robert Čokor