Stogodišnjica otkrića..

Postoje iznimni događaji koji svojim značajem dijele povijest na vrijeme prije i poslije njih.

Otkriće grobnice dotad nepoznatog, rano preminulog faraona Tutankhamona zasigurno spada među najčuvenije.

Od svih egipatskih čuda, legendarna dolina kraljevskih grobnica najviše pobuđuje maštu.

U toj samovitoj i beživotnoj dolini podno najvišeg tebanskog brda u obliku piramide proteže se kompleks više od tridesetak grobnica izuzetnih faraona. Mudraci, arhitekti, umjetnici i obrtnici drevnog Egipta stvorili su veličanstveno kraljevsko počivalište uklesano u živoj stijeni, oslikano prikazima božanstava, tajanstvenim simbolima i svetim tekstovima pomoću boja koje su postojane i nakon više tisuća godina. Sadržaj i značenje prikaza i tekstova ni do danas nisu do kraja odgonetnuti. Ulazi i prolazi su pažljivo skrivani i posebno zapečaćeni kako bi se maksimalno zaštitili od nepoželjnih posjetitelja i pljačkaša. Nažalost, većina grobnica još je u vrijeme zamirućeg carstva potpuno opljačkana, a u narednim tisućljećima zaboravljena.

Napoleonovi znanstvenici i umjetnici probudili su na Zapadu grozničavi interes i potragu za zaboravljenim čudima tajanstvene civilizacije. Početkom XX. stoljeća Dolina kraljeva se smatrala potpuno istraženom, većina istraživača napuštala je nalazište u potrazi za novim izazovima. Međutim, mladi britanski arheolog Howard Carter, potpuno siguran u postojanje grobnice Tutankhamona, obnovitelja tebanske teokracije, uspijeva uvjeriti Lorda Carnavona, zaljubljenika u drevni Egipat, da financira njegov pokušaj istraživanja. Suradnja Cartera i Carnavona ubrzo se pretvorila u veliko prijateljstvo. Ono je ostalo nepomućeno tijekom zajedničkog šesnaestogodišnjeg traganja, pa čak i nakon financijske propasti Lorda Carnavona zbog prevelikih troškova Carterovih iskapanja.

Iskapanja u Dolini započela su u vrlo turbulentnim i nesigurnim vremenima prije Prvog svjetskog rata. Čitav pothvat, osim stalnih podsmijeha zbog uzaludnosti radova, nailazio je na nebrojene zapreke i poteškoće. Ni nakon šest sezona sustavnog i izuzetno napornog istraživanja neumoljiva Dolina nije odala ništa od svojih preostalih tajni. Carter je tada zapisao: “Zamalo smo odlučili prihvatiti da smo poraženi i pripremali se napustiti Dolinu kako bi sreću okušali negdje drugdje.” Ali kad su mu radnici u subotu, 4. studenoga 1922., pokazali prvu stepenicu ispod ruševina radničke kolibe, bio je na pragu najspektakularnijeg otkrića ikada zabilježenog u analima arheologije, iako toga još nije bio svjestan.

Nakon dva dana grozničavog raščišćavanja tisućljetnih nanosa pijeska, razotkrilo se stepenište koje je vodilo do zazidanih i zapečaćenih podzemnih vrata s pečatom kraljevske nekropole, bez oznaka faraona kojem je pripadala. Iako mu je bilo jasno da su pronašli ulaz u grobnicu, zbog sumnje rođene iz prijašnjih razočaravajućih otkrića, ovo mu se činilo previše dobro da bi bilo istinito.

Nakon otvaranja prvih vrata i otkrića dugog podzem­nog hodnika prepunog vrlo zbunjujućih krhotina iz raznih razdoblja od XVIII. do XX. dinastije, uzbuđenje je sve više raslo. Par dana kasnije došli su do novih zapečaćenih vrata na kojima se jasno raspoznavalo da je grobnica pripadala Tut•Ankh•Amonu. Ni sam Carter nije mogao vjerovati da bi mu se slutnje mogle obistiniti.

Svečano otvaranje “vrata” upriličeno je u nedjelju, 26. studenog u prisustvu netom pristiglog Lorda Carnavona i službenika Odjela za antikvitete, prema službenom protokolu, te novinara i fotografa Timesa. Nakon što je Carter uspio odmaknuti prve kamene blokove, pod slabašnim svjetiljkama ugledali su zapanjujući prizor: prostorija, kasnije nazvana predvorje, bila je prepuna dotad nikada viđenih predmeta vrhunske izrade. S desne strane, u kutovima, stajale su dvije impozantne statue kralja u prirodnoj veličini, okrenute jedna prema drugoj poput stražara. Izrađene su od crne ebanovine, u zlatnim kiltovima i zlatnim sandalama, sa žezlom i štapom te zaštitničkim ureusom na čelu. Nasuprot ulaza stajali su pozlaćeni ležajevi s glavama božica Sekhmet i Hathor i jedan ležaj s glavom boga Seta. Između njih, ispod njih i nagomilano na njima stajalo je bezbroj drugih izvrsno oslikanih i dragim kamenjem ukrašenih predmeta: velik i lijepo izrađen skarabej od zlata i lapis lazulija, žezlo od punog zlata, svećenički ogrtač od leopardove kože, s ukrasima od zlatnih i srebrnih zvijezda i pozlaćenom leopardovom glavom, zlatom intarzirano ­prijestolje s raznim ceremonijalnim prikazima…

Na lijevoj strani predvorja bila je zbirka bojnih kola koja su blistala od zlata i ukrasa, a iza njih bio je skriven otvoreni ulaz u još jednu odaju ispunjenu do vrha najrazličitijim predmetima, također neprocjenjive vrijednosti, među kojima se posebno isticala ploča za igru i proricanje – Senet.

Zbog slabašnog svjetla i siline impresija tek su naknadno shvatili da dva čuvara stoje ispred još jednih zapečaćenih vrata. Jedva su obuzdali želju da krenu otvarati i tu odaju, znajući da se najsvetiji dio sa sarkofagom nalazi iza njih. Osjećaj odgovornosti u Carteru je ipak prevladao i odlučio je prekinuti daljnje iskapanje sve dok se dotad otkrivene dragocjenosti ispravno arheološki ne obrade, zaštite i uklone iz prostorija. Štete zbog nesmotrenosti mogle su biti nepopravljive. Tri mjeseca je potrajala početna konzervacija i preseljenje predmeta na obradu u priručni laboratorij improviziran u praznoj grobnici Ramzesa IV. Carterova pedantnost, strpljivost i inovativnost u konzerviranju i očuvanju artefakata i danas su uzor arheolozima.

U petak, 17. veljače 1923., uz nezapamćeni interes javnosti započeto je otvaranje vrata grobne komore, što je Carter kasnije opisao kao “strašno iskušenje za naše strpljenje”. Ono što su otkrili bila je impozantna škrinja koja je skoro potpuno ispunjavala prostor. Od vrha do dna bila je obložena zlatom, a sa strane su bile umetnute ploče od sjajne plave fajanse, na kojima su bili predstavljeni tajanstveni simboli. Na sjevernom kraju komore stajalo je, između ostalog, sedam vesala. Zidovi komore, za razliku od zidova predvorja, bili su ukrašeni živopisnim prizorima i natpisima, sjajnih boja, iako su ostavljali dojam da su bili izvedeni na brzinu.

Unutar škrinje nalazile su se jedna u drugoj još tri istovjetne škrinje, samo manjih dimenzija, poput ruskih babuški, i bile su ukrašene posebnim simbolima. U trećoj od njih nalazio se golemi kameni sarkofag s poklopcem težim od sto tona. Unutar kamenog sarkofaga smještena su još tri sarkofaga, opet savršeno umetnuti jedan u drugog. Sva tri su različiti prikazi ozirificiranog Tut•Ankh•Amona. U trećem sarkofagu izrađenom od čistog zlata i težine gotovo sto kilograma, ležalo je mumificirano tijelo mladog faraona, sa zlatnom maskom također od čistog zlata i dragog kamenja.

Riznica spojena s grobnom odajom bila je ispunjena fascinantnom zbirkom. Anubis u formi šakala smješten na kovčegu s nosilima kao da je neprekidno bdio nad sarkofagom, a četiri božice zaštitnički su zakrilile kanopske vaze unutar izvanredno izrađene i ukrašene škrinje.

Ova zapanjujuća zbirka, s više od pet tisuća vrhunski izrađenih simboličkih i upotrebnih predmeta, svake godine privlači milijune i milijune posjetitelja i spada među najveličanstvenije eksponate Kairskog muzeja. To je svjedočanstvo civilizacije potpuno svjesne svojih duhovnih vrijednosti i nepokolebljive ustrajnosti čovjeka koji ih je iznio na svjetlo dana.

Atila Barta