Eleuzinski misteriji, koji su se održavali početkom jeseni u čast božica Demetre i Perzefo­ne, bili su najsvetije i najštovanije svečanosti stare Grčke…

Utemeljeni u gradu Eleuzini, dvadesetak kilometara od Atene, u ranom mikenskom periodu (15. – 14. st. pr. Kr.), a održali su se kroz sljedeće gotovo dvije tisuće godina.

Misteriji su bili strogo zatvorena religija rodova, koji su kasnije, kad je Eleuzina potpala pod atensku upravu (7. st. pr. Kr.), postali atenski državni kult. Kult se s vremenom sve više širio i poprimio je panhelenski značaj. Svi helenski filozofi, pjesnici, umjetnici i državnici bili su posvećeni u eleuzinsku mudrost koja je ostavila traga i u njihovom stvaranju te je izvršila jak utjecaj na razvitak helenskog duha i helenske misli.

Demetra se štovala u svim zemljama u kojima su živjeli Grci. Prikazivana je sa snopovima žitnog klasja, s košarama s plodovima i bakljama. Rimljani su je izjednačili s Cererom, svojom božicom vegetacije i plodnosti polja. Kasnije je njen kult stopljen s kultom majke Zemlje Geje, boginje Reje, a djelomice i frigijske Velike majke Kibele.

Eleuzina nije bila jedino mjesto u kojem su se održavale godišnje svetkovine u čast božice žita i godišnjeg obnavljanja života. Slični obredi bili su karakteristični za mnoga središta stare istočno-mediteranske civilizacije, uključujući otoke Samotraku, Cipar i Kretu. U svim tim krajevima postojali su kultovi jedne ili druge božice života, plodnosti ili žetve, čije je štovanje uključivalo obrede purifikacije i inicijacije. Najsrodniji eleuzinskim misterijima bile su tzv. Tezmoforije. Tim obredima koji su se izvodili krajem listopada (u mjesecu Pyanepsionu, prema starogrčkom kalendaru) prisustvovale su samo žene. Ceremonije su uključivale post, pročišćavanje, simbolični silazak u podzemni svijet kojim se magijskim putem obnavljao život iz svijeta smrti.

Himna Demetri

Eleuzinski misteriji imaju svoje polazište u mitu o Demetri, božici plodnosti zemlje i poljodjelstva, koja je prva naučila ljude obrađivati zemlju. Mit je ispripovijedan u Himni Demetri koja se pripisuje Homeru.

Demetra je imala kćer Koru (grč. kora ili kore znači “djevojka” ili “kći”) ili Perzefonu. Perzefona je živjela u društvu nimfi na cvjetnim livadama Nise, provodeći vrijeme u branju cvijeća, u plesu i pjesmi. Kad je jednom zgodom u šetnji ubrala narcis, cvijet smrti, otvorila se pod njom zemlja i iz dubina je izašao Had, bog podzemnog svijeta, koji ju je zgrabio i nestao s njom u bezdanu.

Majka je očajnički lutala svijetom tražeći svoju kćer, dok joj na kraju Helije, sveznajući bog Sunca, nije otkrio tajnu Perzefonina nestanka. Demetra je zatim otišla na Olimp i zatražila da Zeus, kao najviši bog, vrati njezinu kćer. Zeus šalje glasnika Hermesa u carstvo mrtvih, ali već je bilo kasno: Had se u međuvremenu oženio Perzefonom i učinio je kraljicom svoga podzemnog carstva.

Demetra je žalosna napustila Olimp. Prerušila se u staricu i tako došla do Djevičanskog izvora u Eleuzini. Tamo je nalaze kćeri eleuzinskog kralja Keleja i odvode u svoju palaču gdje je ugošćuju, ne znajući da je božica. Kraljica Metanira je uzima za dadilju svome najmlađem sinu. Iz zahvalnosti, darovala je žitno zrnje Kelejevu sinu Triptolemu i naučila ga obrađivati zemlju. Po njezinoj naredbi Triptolem je svoje umije­će proširio po cijelom svijetu. Drugom Kelejevom sinu, Demofontu, namijenila je besmrtnost. S tim je ciljem svaku večer kalila dijete u vatri kako bi postiglo besmrtnost i vječnu mladost. Mali Demofont je izvanredno napredovao. Metanira je pokušala dokučiti dadiljinu tajnu i tako ju je zatekla jednu večer kako stavlja dijete u vatru. Tada se Demetra otkrila u svoj svojoj božanskoj veličini. U njenu čast Kelej je u Eleuzini dao sagraditi veličanstveno svetište, koje je nakon toga postalo središtem njezinog kulta.

Nakon što joj je sagrađen hram, Demetra se tamo nastanila, ali je još uvijek bila neutješna za svojom kćeri, odbijajući pridružiti se drugim bogovima na Olimpu. Zanemarujući svoju božansku dužnost, na svijet je pustila veliku nerodicu koja je imala pogubne posljedice ne samo po ljude, nego i po bogove. Ljudi su prestali štovati bogove i nisu im više prinosili žrtve. Kad je stanje postalo neizdrživo, Zeus je ponovno poslao Hermesa u carstvo mrtvih da isposluje dogovor s bogom podzemlja. Pošto je Kori dao okusiti sedam zrna mogranja, kako bi time osigurao njezin povratak, Had nerado pristaje na obvezu da dvije trećine godine pusti Perzefonu da živi na zemlji sa svojom majkom, dok je Demetra morala pristati na to da Perzefona trećinu godine živi sa svojim mužem u podzemlju.

Od tada Perzefona s proljeća dolazi na zemlju, a Demetra, radosna zbog njena povratka, daje bilju snagu plodnosti pa je cijela priroda pozdravlja zelenilom i cvijećem. Kad se potkraj jeseni Perzefona vraća u podzemni svijet, Demetra, a s njom i cijela priroda, tuguje i oblači žalobnu odjeću.

Smisao mita

Cikličko odlaženje Kore u podzemni svijet i ponovno vraćanje na zemlju simbolizira zimsko umiranje i proljetno buđenje prirode, smjenjivanje razdoblja aktivnosti i mirovanja, života “ovdje i onkraj”. U to ime, u čast Demetre i Perzefone, održavani su eleuzinski misteriji. Uz kult tih dviju božica veže se tajna sjeme­na, klice i klasa, kao i tajna života i smrti, a koja je postajala tajnom upućenih u misterije. Žito je požnjeveno i mrtvo, ali donosi sjeme i ponovno se rađa, što predočava inicijaciju, dok je klas žita simbol uskrsnuća.

Perzefona simbolizira parabolu: “Ako sjeme ne umre, žetva neće niknuti.” U misterijima ona je predstavljala inicijanta, onoga koji prolazi kroz smrt da bi se ponovo rodio, koji prolazi kroz podzemni svijet da bi stigao u nebo. Mit o Demetri i Kori koju dohvaća Had, bio je i slika sudbine čovjekove duše. Demetra je oživotvorenje vječnih stvaralačkih kozmičkih snaga, a Kora je ljudska duša.

Zadaća misterija bila je jačanje i osposobljavanje čovjeka za svakodnevno ispunjavanje dužnosti i priprema za život poslije smrti. Cilj misterija bio je pokazati put do bogova, do vječne čovjekove biti i do stvaralačkih živih snaga u prirodi koje izgrađuju naše tijelo i koje tajanstveno djeluju u dubinama našeg nesvjesnog. Štoviše, cilj im je bio obratiti pozornost inicijanata na drugo lice života – na smrt, jer to dvoje prirodno je nerazdvojan par, poput dana i noći, i sačinjava cjelovitost postojanja.

Smisao i sadržaj ovog mita neodoljivo podsjeća na redak iz egipatske Knjige mrtvih, koji kaže: ... svaki pravedni pokojnik klica je života u dubinama kozmosa, kao što je i zrno pšenice u zemljinim njedrima… što dovodi eleuzinske misterije u moguću vezu s egipatskim misterijima.

Nositelji ceremonije

Kult je bio povjeren nekolicini najuglednijih obitelji i te obitelji su tu službu nasljeđivale do smrti. One su imenovale hijerofanta ili visokog svećenika koji je vodio najmističnije dijelove inicijatske ceremonije. Hijerofant je imao isključivo pravo ulaska u tajnu odaju anaktoron, gdje su bili smješteni sveti predmeti (hiera).

Demetrina visoka svećenica dijelila je s hijerofantom glavnu ulogu pri vođenju misterija. Smatralo se da je ona preuzimala ulogu Demetre u svetoj drami, ponovno oživljavajući njenu tjeskobu i beznadnu potragu za Perzefonom. Svećenice, poznate kao “pčele” (Panageis), imale su zadaću prenošenja svetih predmeta od Eleuzina do Atene i natrag. Dadouchos, bakljonoša, igrao je značajnu ulogu u ceremoniji inicijacije. Hieorokeryx je bio glasnik, čiji bi gromki glas pozivao inicijante na tišinu, kako bi misteriji mogli otpočeti. On je također objavljivao naredbu o strogoj šutnji o misterijima. I konačno, svećenik na oltaru koji je prinosio žrtve dvjema božicama.

Stupnjevi posvećivanja u misterije

Misteriji su se odvijali na tri razine. Najjednostavnija razina, namijenjena širokom pučanstvu, simbolizirala je zemljoradničke poslove; druga razina, koja je uključivala elemente koji su trebali prikazati i objasniti odumiranje i ponovno rađanje bilja u prirodi, također je bila upućena narodu. Najveća razina misterija trebala je proniknuti u tajnu ljudskog života i zagrobne sudbine čovjeka, i bila je dostupna samo posebno upućenim sudionicima.

Kao što su postojale tri razine misterija, tako su postojala i tri stupnja inicijacije: mali misteriji (bili su uvod u misterije, a predstavljali su očišćenje ili katarzu); veliki misteriji ili telete (“učiniti savršenim”), a najviši stupanj bio je epopteia (“najviše posvećenje”).

Misterijima je mogao pristupiti svatko, muškarci i žene, uz preduvjet da su mu “ruke neokaljane krvlju, govor grčki, a život pravedan”. Uvođenje je obavljano postupno, a počinjalo se s malim misterijima. Svaki inicijant, mystes, primao bi upute od svoga voditelja mystagogosa, koji je bio iz jedne od eleuzinskih obitelji zaduženih za kult.

Ceremonije

Velikoj proslavi misterija u Eleuzini, koja se održavala rano ujesen, prethodile su manje svečanosti, tzv. Mali misteriji, koje su se odvijale u veljači (mjesecu Anthesterionu, prema starogrčkom kalendaru), kada bi se u Grčkoj pojavilo prvo zelenilo, a služile su kao priprema za Velike misterije slavljene krajem mjeseca rujna (mjesec Boedromion, prema starogrčkom kalendaru).

Mali misteriji svetkovani su u atenskom predgrađu Agri, na poluotoku Ilisu, gdje se obavljalo obredno očišćenje mystesa. Otpočinjali su prinošenjem žrtava Demetri i Kori. Drugi dan iskušenici bi pristupili obrednom pranju, što je nadzirao za to određeni ­svećenik. Treći dan je bio najvažniji jer se tada odvijalo posvećenje. Tako pripremljeni misti mogli su ujesen pristupiti Velikim misterijima.

Misteriji su bili toliko štovani da bi mjesec dana prije njihova održavanja bio proglašen sveopći sveti mir, kojeg su se morale pridržavati sve grčke države.

Uoči svečanosti, 13. dana mjeseca Boedromiona, djevojke, kistophore, praćene mnoštvom sudionika slavlja, donijele bi posvećene kipove iz Eleuzine u Demetrino svetište na atenskoj agori, gdje bi se sakupili oni koji su već bili uvedeni u Male misterije. Svečanosti su službeno započinjale 15. Boedromiona i odvijale su se kroz 9 dana, a za svaki od tih dana postojao je propisani niz obreda koje je inicijant morao slije­diti prema točno utvrđenom redu.

Prvi dan bi započeo proglasom u agori kojim bi se najavili događaji i pozvali inicijanti na sudjelovanje. Drugoga dana svečanosti, novi članovi su se obredno kupali u moru, koje “ispire svu ljudsku prljavštinu”. Treći dan bio je određen za prinošenje žrtvi. 19. Boedromiona sudionici misterija krenuli bi u velikoj procesiji Svetom cestom od Atene do Eleuzine, noseći svete predmete. Zapisi bilježe da bi se broj sudionika popeo na deset tisuća. Na čelu povorke nošen je kip boga Jakha, koji bi po završetku svečanosti bio vraćen u atensko svetište. Za nosiocem Jakha išli su ostali nosioci svetinja, od kojih je najznačajniji bio mistični kovčeg (kistai mystika). Misti su na glavi nosili vijenac od mirte, Perzefonina cvijeta, a u rukama klasje žita i baklje.

Uz pjevanje himni i molitava, ali i šale i smijeh, povorka bi tek kasno uvečer, uz sjaj baklji, stigla u Eleuzinu. Šesti dan bio je namijenjen odmoru, pročišćavanju i postu, koji je prethodio noćnoj svečanosti. Post je bio prekidan uvečer, ispijanjem posebnog napitka, kykeona, koji se sastojao od grubo mljevenog žita i vode, pomiješanih sa svježim lišćem metvice.

Inicijacija prvog stupnja odvijala se 21. Boedromiona, a inicijacija drugoga stupnja dan nakon toga. To se događalo u Telesterionu, hramu Demetre i Kore, gdje su otkrivane tajne eleuzinskih misterija. Sakupljeni posvećenici okupili bi se u Dvorani misterija, ispili obredni napitak i bili svjedokom ponovno aktualizirane drame božica Demetre i Perzefone i boga Hada.

Misteriji su ostavljali dubok i trajan trag na one koji su primili njegove tajne. Pindar piše: Sretan je onaj koji ide pod zemlju pošto je ono vidio; on poznaje svršetak života, a poznaje i Bogom dani početak.

Nakon noćne proslave opet je uslijedio dan odmora. Osmi dan obavljali su se obredi za mrtve. Deveti dan bio je završni dan svečanosti; na taj dan obredno bi se prolijevalo vino na zemlju u slavu bogova, uz izgovaranje tajanstvenih stihova. Po završetku misterija (23. Boedromiona) sudionicima je saopćavano da se mora strogo šutjeti o onome što se vidjelo i čulo. Šutnjom se odavalo najveće štovanje onome što se pri gledanju tajni osjetilo – tišina.

Inicijanti bi se potom vratili u Atenu, pojedinačno ili u grupama. U povratku nije postojala nikakva organizirana povorka. To je bilo vrijeme predviđeno za razmišljanje i meditaciju.
Što se sve događalo za epopteje, ostaje zavijeno velom tajne. Odavanje inicijatskih tajni smatralo se oskvrnućem misterija i kažnjavalo se smrću. Ipak, spominje se prikazivanje klasa žita koje se promatralo u tišini…

Bitno je napomenuti da sam smisao eleuzinskih misterija nije bio nikakva tajna, tj. nije bilo zabranjeno govoriti o nadama što ih ulijevaju posvećenicima, ali se strogo vodilo računa da se ne govori o radnjama i obredima, da se ne bi na nedostojan način neposvećenima odale tajne.

Homer, u Himni Demetri, daje naslutiti proživljeno tijekom misterija: Blaženi je među ljudima na zemlji onaj tko je sve to vidio…

Značenje inicijacije u misterije

Inicijacija u misterije značila je duhovno rođenje, regeneraciju čitavog bića pojedinca.

To je vodilo produbljivanju svijesti o jedinstvu sa svime što postoji te spoznaji da je ustrojstvo tog jedinstva na dobrobit svih.

Nezaobilazan je i moralni utjecaj misterija na posvećenike, što uostalom važi za sva misterijska posvećenja.

Bonus intra – melior exi (“dobar uđoh – bolji izađoh”) piše na mozaičkom podu Eskulapova hrama u Lambaesisu u današnjem Alžiru.

Misteriji su oslobađali inicirane robovanja ljudskim slabostima i usmjeravali ih prema usavršavanju njihovih života.

Značaj misterija bila je i humanizacija života.

Ciceron piše: ... misteriji su nas iz grubog i divljeg života izdigli do ljudskog dostojanstva i oplemenili… upoznali smo osnove života, te smo naučili ne samo živjeti vedrim životom, nego i umrijeti s boljom nadom.

Dijana Kotarac