Sve je to međutim tek najvidljiviji dio prizora jedne umrle, ali po svemu sudeći vrlo razgranate i bogate civilizacije.

Već od europskog otkrića Rapa Nui, na Uskrs godine 1722. (zbog toga su i nazvani Uskršnji otoci), sudeći po dnevniku nizozemskog istraživača Jacoba Roggeveena.

Otoci su postali predmet opće fascinacije, a novija je povijest toj fascinaciji nešto oduzimala i dodavala. Demografska se slika otoka, čak i u naše novije doba stalno mijenjala.

U kasnom 18. stoljeću broj stanovnika s 15.000 pao na 2,5 tisuće stanovnika a bolesti i flote otmičara robova početkom 19. stoljeća smanjile su njihov broj na samo 111.

Kada je James Cook doplovio na otok, njegov je tumač mogao razumjeti varijantu njihova „mangrevanskog“ jezika.

Stanovnici su tijekom trajanja kulture bili izloženi dugim razdobljima gladi, epidemijama, građanskome ratu, kolonijalizmu i gotovo potpunom uništenju šuma.

Pred nas, odgonetače tragova te fascinantne kulture koja za sobom nije ostavila nikakve pismene tragove i tumačenja, stavljene su brojne zagonetke.

Većina tumača smatra da su moai prikazivali vođe, značajne osobe ili klanovske pretke te da okrenuti prema unutrašnjosti otoka, štitili otočane od “duhova“ oceana.

Rapa Nui imali su klasni sustav, a poglavica je vodio devet klanova.

Uništavanje moaija, koje se zbivalo sve do 1838. po nekima dokazuje rasprosranjeno nasilje među stanovnicima.

Kako bilo, ono jest dokaz da stara religija, “kult predaka“, više nije bila funkcionalna. „Preci“ više nisu štitili i omogućavali reprodukciju stanovništva. Uslijedilo je razdoblje gladi, kanibalizma i još jedne zanimljive kulture odnosno propasti civilizacije na izdisaju.