U današnje vrijeme osam sati dnevno sjedimo za uredskim stolom ili blagajnom…

Radni sati su predugi, plaće premale a način na koji se prema nama ponašaju neprihvatljiv je.

No postoji netko tko se vjerojatno ne bi složio s nama – naši prethodnici. Nekim nesretnim kandidatima naš nezadovoljavajući posao od sedam do tri bio bi ostvarenje sna.

Ovo je sedam užasnih poslova iz naše povijesti koji se više nikada ne bi trebali vratiti.

Žderač grijeha

Seoski grijehožderi bili su duhovni iscjelitelji koji su djelovali u Engleskoj, Walesu i Škotskoj u 18. i 19. stoljeću. Oni ne bi iscjeljivali ljude na tradicionalan način, već kroz vrlo neobičan ritual.

Obitelj umiruće ili umrle osobe unajmila bi “žderača grijeha” da očisti pojedinca od njegovih ili njezinih grijeha. Tada bi se kruh stavio na prsa osobe koja treba biti očišćena. Nakon nekog vremena, kada kruh „upije sve grijehe“ žderač bi ga pojeo i oslobodio pojedince njihovih grijeha apsorbirajući ih sam. Tijekom rituala ostatak obitelji bi molilo i pilo.

Očišćena osoba tada bi imala garantirani put u raj. Nije iznenađujuće da su se seljaci grijeha plašili i mrzili društvene izopćenike koji su vječnu propast zamijenili za pola šilinga (dva dolara u današnjem novcu), koliko su plaćali po poslu.

Sakupljač “povraćotine”

Rimljani su poznati po bogatoj kulturi, izvrsnoj arhitekturi i raskošnim gozbama. Samo, njihove gozbe bile su više poput maratona jela i pića i često su trajale do sljedećeg dana. Pa kako su pojeli toliko hrane u jednoj sjednici? -Povraćanjem.

Poznati rimski filozof Seneka rekao je: ‘Rimljani se nisu sramili povraćanja’ i da ‘Povraćaju kako bi mogli opet jesti i kako bi opet povraćali’. Prema drugom rimskom filozofu, Ciceronu, Julije Cezar je čak spriječio njegov atentat zahvaljujući praksi povraćanja. Nakon raskošne večere Cezaru je pozlilo i umjesto u toalet (stari rimski toalet), otišao je u svoju spavaću sobu na povraćanje. To se pokazalo kao dobra ideja jer ga je u toaletu čekao ubojica.

No većina se Rimljana nije ni potrudila napustiti stol i povraćala bi u zdjele postavljene posebno za tu svrhu. A ponekad su povratili na pod. Tamo bi došli sakupljači povraćotine. Ti nesretni robovi bi četveronoške puzali ispod stola kako bi počistili nered, a ako su imali sreće uhvatili bi bljuvotinu u kantu prije nego što je stigla do poda. Nisu smjeli napustiti sobu bez dopuštenja pa svježi zrak nije bio na jelovniku.

Asistent za obavljanje nužde

U srednjovjekovnoj Engleskoj kraljevi su se smatrali toliko superiornima u odnosu na ostalo stanovništvo da im je bilo neprikladno da se čiste. A kralj Henry Tudor također poznat kao Henry VIII tu je praksu podigao na sasvim drugu razinu uvođenjem kraljevog ‘ asistenta za obavljanje nužde ‘.

Asistent za obavljanje nužde bio je kralju na raspolaganju u svakom trenutku kako bi ga očistio nakon što bi se kralj “olakšao”. A ako bi kralj otišao bilo gdje poput lova ili samo u šetnju, asistent bi ga pratio i nosio prijenosnu komodu, vodu, ručnik i umivaonik.

Možda ovo zvuči kao briga o odrasloj bebi, ali posao je bio jako tražen. Asistent za obavljanje nužde proveo je puno vremena s kraljem, a kralj bi se često povjerio svom ‘intimnom pomoćniku’. Sinovi plemića uglavnom su dobivali posao i često su zauzvrat dobivali zemlju, titule i druge privilegije. Asistent Henryja Tudora, Hugh Denys, čak je postao savjetnik za nacionalnu fiskalnu politiku.

Kralj Edward VII prekinuo je tu praksu 1901. godine.

Rukovatelj na okretnom kotaču

Čak su i stoljećima kasnije srednjovjekovne katedrale i dvorci izvor strahopoštovanja i čuđenja, a ne samo zbog svoje ljepote. S vremena na vrijeme postavlja se isto pitanje: kako su ljudi koji nisu imali ni vodovodne instalacije u zatvorenom izgradili takva remek -djela koja je i danas teško ponoviti.

Postoje mnoge teorije o tome kako su to učinili, ali jedan dio procesa koji znamo: kako su došli do materijala za izgradnju tako visokih struktura. Odgovor je: trčali su u okretnim kotačima poput naših hrčaka – po cijele dane.

Srednjovjekovne dizalice “pokretali” su ogromni kotači i većinu vremena slijepi robovi su ih tjerali da se vrte. Slijepi robovi se nisu plašili visine na kojoj su dizalice bile postavljene i to ih je učinilo idealnim kandidatima za posao. Znali su satima neprekidno trčati u kotačima do iznemoglosti. Ali to nije bio najgori dio.

Prvi srednjovjekovni kran napravili su Rimljani 230. godine prije Krista. Ista krhka struktura korištena je krajem 19. stoljeća, a do samog poboljšanje iste dolazili su pogreškama. To znači da bi, kada je napravljen prva okretni kotač i pokvario se ubivši svoje radnike, napravili bi idući bolji znajući gdje su pogriješili. Kad se sljedeći slomio i odnio više života, ponovno bi napravili promjene. Kao i za svaku novu tehnologiju, trebalo je puno vremena da se to usavrši, a posebno je neoprostivo kada su ispitanici bili ljudi.

Ništa nikada nije 100% sigurno, ali srednjovjekovni okreni kotači nisu ni bili blizu.

Izrada šibica

Izrada šibica ne zvuči kao užasan posao, ali uvjeti i materijali s kojima su radile “Djevojke sa šibicama” je nešto što možete pronaći samo u horor filmu.

Tijekom Britanske industrijske revolucije šibice su pravile mlade djevojke u dobi od 4 do 16 godina koje su radile 12-16 sati dnevno. Uvjeti rada bili su užasni, a plaće minimalne, ali to nije bilo ništa u usporedbi s materijalom s kojim su bili u stalnom kontaktu.

Proces stvaranja šibica uključivao je neprestano uranjanje šibica u bijeli fosfor. Iako je fosfor bitan dio našeg tijela, previše ga je smrtonosno. A osobito ako je prostorija loše prozračena. Takav scenarij često dovodi do raka kostiju nazvanog “fossy čeljust” koji uzrokuje truljenje kosti čeljusti. Što je još gore, poznato je da se bolest proširila na mozak i bila je fatalna ako se ne ukloni čeljust. No, čak ni uklanjanje čeljusti nije moglo jamčiti preživljavanje, a one koje su se oporavile bile bi trajno unakažene.

Godine 1888., nakon što su mnoge djevojke umrle ili ostale trajno unakažene, 1400 ih je štrajkalo i tražilo sigurnost na radnom mjestu. Na kraju su njihovi uvjeti prihvaćeni i štrajk je prestao.

Prvi slučaj fosične čeljusti dokumentiran je 1850. godine, ali bijeli fosfor ostao je u upotrebi do početka 20. stoljeća. 1910. godine. Britanija je zabranila tvar i zamijenjena je crvenim fosforom koji se i danas koristi na vrhovima šibica.

Kanalizacijski lovci

Knjiga novinara Henryja Mayhewa “London Labor and the London Poor” daje nam neprocjenjivu vrijednost pogleda na viktorijanski London. Autor je dokumentirao svoja putovanja londonskim sirotinjskim četvrtima u koja su mnogi Londončani prognani zahvaljujući brzom rastu stanovništva i industrijalizaciji. Ti su čimbenici uzrokovali veliku klasnu podjelu i rođenje “kanalizacijskih lovaca”.

Kanalizacijski lovci bili su čistači koji su prisilno ulazili u londonske kanalizacije za vrijeme oseke i kilometrima bi prolazili kroz njih tražeći bilo kakve vrijedne predmete koje bi se isprali s gornjih ulica. Prosijavali bi prljavštinu i skupljali srebro, novčiće, dugmad, metal, pribor za jelo i sve što su mogli prodati.

Iznenađujuće da su dnevno zarađivali šest šilinga što ih je učinilo jednim od najvećih zarađivača radničke klase u viktorijanskom Londonu.

No 1840. godine zabranjen je ulazak u kanalizaciju bez dopuštenja i obećana je nagrada za sve informacije o lovcima. To nije zaustavilo čišćenje, ali ga je učinilo opasnijim. Osim što su se morali paziti kanalizacijskih štakora čiji je ugriz često bio smrtonosan, boreći se za teritorij s drugim lovcima, morali su obavljati posao noću samo s fenjerom koji bi im pokazao put.

Kanalizacijski lovac na štakore

Sanitarni uvjeti u viktorijanskoj Engleskoj bili su u najmanju ruku loši. Situaciju su pogoršali štakori koji su širili bolesti koje su uzrokovale nekoliko epidemija kolere. Zbog punih ulica i kanalizacija štakorima, rođena je posebna profesija: kanalizacijski lovac na štakore.

Ubrzo se hvatanje štakora pretvorilo u isplativ posao. Lovci bi trljali mirisna ulja (obično timijan) po rukama i prolazili kroz plastove sijena i kanalizaciju hvatajući glodavce. Ujedi štakora često su uzrokovali teške infekcije, pa čak i smrt.
No, sami štakori nisu ubijeni odmah ili na human način. Prodavali bi se organizatorima borbi štakora.

Čak je i kraljica Victoria imala svog osobnog hvatača štakora, Jacka Blacka, koji je uzgajao štakore različite boje i prodavao ih aristokratima koji su ih držali u kavezima kao kućne ljubimce.

Zona zanimljivosti