Nasljeđe i kultura Aboridžina u povijesnom su kontinuitetu jedni od najstarijih na svijetu…

 

Crteži i gravure na stijenama kod mjesta Olary u Južnoj Australiji stari su 34 000 godina. Aboridžini vjeruju da žive na tom kontinentu od početka vremena.
Nakon što su Europljani otkrili Australiju, broj Aboridžina je u stalnom opadanju, a 1994. godine bilo ih je oko 300 000 sa stanovnicima Torresovih otoka.

Postoji mnogo različitih plemena koja govore različitim jezicima. U njihovim mitovima, načinu života i kulturi postoje razlike i sličnosti. Antropološka istraživanja posljednjih pedesetak godina ukazuju na postojanje 300 – 500 aboridžinskih jezika, a oko 10 % Aboridžina još uvijek govori svojim vlastitim jezikom.

Postoje mnoge aboridžinske mitske priče koje govore o odnosima zemaljskih i božanskih bića. Iako su jednostavno ispričane, one ukazuju na božanske korijene ljudi.

Mitovi izazivaju strahopoštovanje jer se bave velikim i dubokim misterijima. Inicirani Aboridžini čuvaju tajno značenje svojih mitova. U aboridžinskom društvu postoji više stupnjeva inicijacije u misterije. U tim inicijacijama skriveno značenje mitova i pjesama, obreda i ceremonija prenosi se usmenim putem. Svaka pjesma slavi jedinstvenu ulogu Duha predaka unutar svetog krajobraza, svaka je pjesma dio same Kreacije.

svijet-aborigina-plejadeVrijeme snova

Vrijeme snova važan je koncept za razumijevanje aboridžinskih mitova vezanih za kreaciju. Primordijalna bića, koja su do tog vremena spavala pod površinom zemlje, ustala su kako bi stvorila svijet u Vremenu snova.

PREPORUČUJEMO

U jeziku arrente izraz altjiranga ngambakala sugerira da “potječu iz svoje vlastite vječnosti”, “besmrtni”, “nestvoreni”. To je ključni koncept Vremena snova ili Sanjanja. Istovremeno altjirarma znači “vidjeti ili sanjati vječne stvari” ili “vidjeti uz pomoć vječnog vida”.

Prije nego što je nastala zemlja, postojala je tamna, bezoblična materija, nepregledna vodena površina ili ravna površina bez obrisa. Duhovni preci označavaju sav prostor i sve vrijeme od čega se potencijalno sastoji ta tamna, bezimena materija, ngallalla yawun (“sve mekano poput želatine”). Taj je koncept vrlo sličan kaosu iz grčke mitologije ili konceptu prvobitnih voda koje su, prema hinduističkoj tradiciji, prethodile kreaciji.

Priče iz Vremena snova temelj su društvenog i religioznog života. One govore o putovanjima tih primordijalnih bića i pokazuju kako je oblikovan krajolik, kako je stvorena vatra, kako su stvorene biljke, životinje i ljudi, pa čak i kako su nastala oruđa poput koplja i žrvnja koja će služiti muškarcima i ženama u svako­dnevnom životu.

svijet-aboridzina-vrijeme-snovaArranda, narod iz unutrašnjosti, govori da je na početku Zemlja bila poput pustoši. Nije bilo ni brda ni rijeka, ni svjetla, jer su Sunce, Mjesec i zvijezde još uvijek spavali pod zemljom. Nije bilo ni biljaka ni životinja, tek polurazvijena materija polurazvijene djece koja su bespomoćno ležala na mjestima koja će poslije postati slana jezera i izvori vode.

Ta djeca bez oblika nisu se mogla razviti u muškarce i žene, ali nisu ni starila niti umirala. Doista, ni život ni smrt, onakvi kakve ih mi poznajemo, nisu tada postojali na licu zemlje. Ali ispod zemlje, život je postojao u obliku bezbrojnih primordijalnih bića koja su tamo spavala, iščekujući poziv da se pojave.

Što ih je pozvalo da se probude, ne znamo, ali jednog dana otvorile su im se oči i oni su se probili na površinu zemlje i oplodili je svojom energijom i snagom. Sunce i Mjesec također su ustali, a Zemlju je preplavila svjetlost. Ovo je osobita, složena kozmogonija. Da bi stvorila ljudski rod, ta su bića, “rođena od vlastite besmrtnosti”, upotrijebila kamene noževe, prvo da oslobode ruke i noge Inapatua, kako su nazivali nerazvijenu djecu, zatim su im uz četiri žustra reza napravili prste na rukama i nogama. Oči i usta bili su otvoreni, nosovi i uši bili su oblikovani te su prvotno bezoblični Inapatui brzo izrasli u odrasle ljude.1

1 Charles E. Hulley, Dreamtime Moon, Reed Books, 1996

U aboridžinskoj kozmologiji sve i svatko, sav prostor i sve vrijeme isprepleteni su i međuovisni i sve je međusobno srodno. Aboridžini prepoznaju da u sebi nose iskru svojih predaka koja se može aktivirati u ceremoniji i obredu te da imaju neprekinutu vezu s vremenom stvaranja koje nazivaju Vrijeme snova ili Sanjanje.

Duhovna bića stvorila su sveto učenje Sanjanja (Zakon); uspostavila su običaje, naučila su ljude loviti, koristiti se vatrom i napraviti posuđe za kuhanje, naučila su ih plesati i izvoditi ceremonije i izumila su jezike.

svijet-abotigina-piktogramMitski preci

Mitski preci imaju važnu ulogu u kreaciji i životu Aboridžina, osobito u njihovim ceremonijama. Ta bića koja su sudjelovala u kreaciji su preci, a neki od njih su povezani s božanskim bićima, zvijezdama, planetima, Suncem i Mjesecom. Djan’kawu je kolektivno ime za tri mitska pretka: muškog pretka zvanog Djan’kawu i njegove dvije sestre. Starija sestra zvala se Bildjiwuraroiju ili Bildjiwuraru, a mlađa Miralaidj, Malalait ili Mandalaidj. Dvije sestre se dovode u vezu sa Suncem, a jedan od njihovih totema je papiga crvenih grudi čije perje sliči bojama Sunčeve svjetlosti.

Bornumbirr je Jutarnja zvijezda.

Nakarra Nakarra – sedam sestara Sanjanja, odgovara zvjezdanoj konstelaciji Plejada. One slave život žena, od skupljanja plodova do priprema za sudjelovanje u ceremoniji i njihovim ulogama u inicijaciji svojih sinova. U Vremenu snova (Ngarangkarni) sedam sestara spustilo se s neba i putovalo je zemljom. One su bile prve žene na Zemlji. Došle su na Zemlju da bi lovile i skupljale hranu, oslikavale tijela i ceremonijalno plesale.

Mirrabooka je konstelacija Južnog križa. On je uvijek pratio plemena koja je volio i zaštitnik je čovječanstva.

Kurikita, još jedna mitska pretkinja, bila je supruga nebeskog boga Biamija. Ona je bila sasvim prekrivena kristalima kvarca i kada se okretala, bliještala je u svim smjerovima. Bila je prekrasna izgleda, mlada i puna života. U Vremenu snova sa zemlje je otišla na nebo, u Wanclangganguru, mjesto iza oblaka. Povezana je s emuom, zvanim jarawajewa, koji je njezin pomoćnik, totem. Ona je i majka Vrana (Waken, Waa ili Wahn) koje su jako važne mitske pretkinje vezane za noć ili tamu i sjenu. Vrane su također povezane sa zvijezdom Canopus.

Žena Sunce je Wuriupranili, a Muškarac Mjesec je Japara. Oboje nose baklju koja gori dok ne stignu na zapadni obzor; tada ugase plamen i služe se dijelom baklje koji se još dimi da osvijetle put za povratak prema istoku kroz mračne prostore podzemnog svijeta. Svakog jutra, vatra koju je upalila Žena Sunce za svoju baklju, daje prve zrake zore. Ona oslikava svoje tijelo moćnim okerom.

svijt-aborigina-dugina-zmijaDugina Zmija

Drugi važan koncept kreacije je Dugina Zmija. Dugina Zmija može se vidjeti na većini prikaza kreacije koje su stvorili aboridžinski umjetnici.

Obožavanu i zastrašujuću Bolong, Duginu Zmiju, štuju sva aboridžinska plemena širom Australije kao Kreatora života. Kad je Bolong (koja ima i ženske i muške aspekte) stvorila život, svrstala je sva živa bića u određene kategorije.

U Vrijeme snova zemlja je spavala. Ništa nije raslo. Ništa se nije micalo. Zatim se jednog dana Dugina Zmija probudila iz svog sna i probila kroz Zemljinu koru, mičući kamenje koje joj je smetalo na putu. Kad se pojavila, pogledala je oko sebe i krenula preko zemlje u svim smjerovima. Putovala je uzduž i poprijeko, umorila se, sklupčala i zaspala. Na zemlji je ostavila zavojite tragove i otisak svog tijela. Kad je proputovala svu zemlju, vratila se na mjesto na kojem se prvi put pojavila i zazvala žabe: “Iziđite van.” Žabe su sporo izlazile ispod Zemljine kore jer su imale pune trbuhe vode koju su čuvale za Vrijeme snova. Dugina Zmija ih je poškakljala po trbuhu, a kad su se žabe počele hihotati, voda je potekla zemljom i ispunila tragove koje je Dugina Zmija ostavila na svom putu, pa su tako nastale rijeke i jezera. Zatim je počela rasti trava, drveće se uzdiglo i počeo je život na zemlji. Sve životinje, ptice i gmazovi probudili su se i krenuli zemljom za Duginom Zmijom, Majkom Života.

Mjesec

Većina aboridžinskih mitova govori o muškom Mjesecu i ženskom Suncu.

Prema Aboridžinima, Mjesec je donio dva važna poklona: plodnost i nadu u život nakon smrti. Mjesec je oplođujući muškarac koji je udijelio svoju reproduktivnu moć ženama, kao i biljkama i ­životinjama.

Mjesec upravlja vodama u kojima se odražava. Izaziva poplave i upravlja plimom i osekom. Njegov prirodni sat sastoji se od 28 ciklusa. S tri mračna dana i obrascem uspona i pada, on je gospodar smrti i ponovnog rođenja.
svijet-abotigina-mjesecPostoji ideja školjke nautilusa kao kostura mrtvog Mjeseca. A Mjesec se prikazuje kao darivatelj života u nizu pjesama nazvanim Ciklus kostiju Mjeseca:

Sviraju se melodijske udaraljke, puše se u drvene trube, a žene plešu na mjesečini i pjevaju kako je Mjesec živio sa svojom sestrom Dugong na ravnicama uz granicu s uvalom Arnhem. Dugong je sakupljala gomolje ljiljana i korijene lotosa za hranu, ali cijelo su se vrijeme na nju lijepile pijavice, pa je jednoga dana izvan sebe dojurila kući i povikala: “Brate, dosta mi je tih pijavica! Odustajem od života na zemlji, otići ću u more i postati gong.”

“Što da radim?” zapita je Mjesec.

“Ti ostani na nebu,” reče njegova sestra, “ali prvo moraš umrijeti.”

Mjesec razmisli: “Ali ja neću umrijeti poput ostalih ljudi,” reče on, “Ja ću se opet vratiti u život.”

“Kako god hoćeš,” reče Dugong, “ali ja neću. Kad umrem, ja se neću vratiti, a ti možeš sakupiti moje kosti.”

“Ja sam drugačiji,” reče joj brat, “kad umrem, ja ću se vratiti. Svaki put kad obolim, postat ću vrlo mršav i pratit ću te do mora, ali onda, ostat će samo moje kosti, ja ću ih baciti i umrijeti.”

“Postat ću čisti duh,” pomisli on, “ali nakon tri dana, ja ću ustati i vratiti se na nebo.”

Kao što se iz ovoga vidi, oni su dobro poznavali Mjesečev ciklus; tri tamna dana bez Mjeseca. No da bi mogao ostati na nebu, mora umrijeti, a to je ideja vrijedna razmatranja.

Emu, rak, oposum, žaba i medvjed svete su životinje Mjeseca. Kost i bumerang također se povezuju s Mjesecom. Na Mjesečevo stablo nailazi se u mnogim australskim mitovima u kojima visoko stablo ili čudesno rastuće stablo oblikuje ljestve za Muškarca Mjeseca kako bi on dosegnuo nebo. Ponekad Mjesečevo stablo raste u šumarku ili u vrtu. Očaravajuća je pojava u aboridžinskim mitovima rodno mjesto Mjeseca. Spominje se dolina u kojoj je zemlja najplodonosnija na­ ­svijetu.

svijet-aborigina-rukaU mitu plemena Dieyerie Južne Australije, Pirra (Mjesec) napravio je sva stvorenja pod paskom Duha stvaratelja zvanog Mooramoora.

Mjesečev ciklus povezan je sa životom i smrću.

Bahloo, Mjesec koji opada svakog mjeseca, ali ponovo izraste u svoju punu veličinu, znak je čovječanstvu da kad čovjek umre, i on će biti vraćen ponovno u život na zemlji koju je Baime (Veliki Duh, a njegova žena Birrahgnooloo opisana je kao Majka Svega) za njega priskrbio.

Aboridžini održavaju svoju tradiciju usmenim putem, tako da su jedina zapisana tradicija do koje možemo doći priče koje su bijelom čovjeku ispričane u posljednja dva stoljeća.

Te priče jasno pokazuju da Aboridžini posjeduju duboko poznavanje kozmosa i čovjeka te da pokušavaju živjeti prema njegovim zakonima.

Njihove veze s božanskim bićima i sa Zemljom, majkom svih živih stvorenja na svijetu, još uvijek su vrlo žive.

Tradicija koja izvire iz aboridžinskih mitova govori svojim univerzalnim jezikom i ljudima modernog svijeta o nekim drugim, dubljim dimenzijama života.

Guner Orucu