Upitajmo se je li distopija bliska ili daleka budućnost ili svakodnevnica koje manje više nismo ni svjesni…

U zadnje vrijeme sve se češće spominje pojam distopija i sve vezana uz njega. Pa tako imamo distopijsku literaturu, distopijsku kinematografiju, glazbu, videospotove, igre i na kraju, dakako, distopijsko društvo.

Pa, evo pojašnjenja: “Distopija je detaljno opisano nepostojeće društvo smješteno u vrijeme i mjesto za koje je autor pretpostavio kako će ga suvremeni čitatelj doživljavati znatno gorim od društva u kojem živi.” (teoretičar distopije, prof. Lyman Tower Sargent)

Sama riječ “distopija” upućuje na nešto suprotno od idealne “utopije”, a problem se često pojavljuje kod pokušaja da se uspostavi savršeno društvo koje potom završava katastrofom i raspadom društvenih vrijednosti.

Iako bi definiciji distopije odgovarala i neka društva koja su postojala u prošlosti, kao na pr. nacistička Njemačka, da bi se neko društvo nazvalo distopijskim ono mora biti nepostojeće, odnosno mora postojati jedino kao teorija.

Distopijska društva uglavnom su smještena u blisku budućnost, iako ne nužno, a vrijeme radnje je irelevantno, jer, bez obzira kada se događa, distopija je uvijek usko povezana sa sadašnjim trenutkom i bavi se problemima današnjice. Distopijska budućnost koja zastrašuje pokazuje strahove, glavne probleme i trenutačnu društvenu sliku, koja bi lako mogla biti i alternativna sadašnjost.

U prvoj polovici 20. stoljeća bavila se pitanjima represivnih režima, sukoba, kontrole države, te nejednakostima u društvu, najvjerojatnije pod snažnim utjecajem dva svjetska rata, hladnog rata, fašizma i komunizma.

Kasnije, u drugoj polovici stoljeća, narod je zaokupljen nekim drugim mislima pa se zbog napretka i istovremeno straha od tehnologije, distopijska fikcija bavi pobunama strojeva i robota protiv ljudi te umjetnom inteligencijom. U novije vrijeme problemi na kojima se temelji kaos u distopijskoj fikciji su ekološke katastrofe, genetički inženjering i tome slično.

Možemo reći da je najsnažnija i najstrašnija distopija baš ona koja najviše podsjeća na sadašnji svijet i njezina je svrha upozoriti ljude na opasnosti koje im prijete i pokazati im što će se s društvom dogoditi ako se ne riješe problemi s kojima se suočavaju.

Za distopiju vrijedi poznata izreka Friedricha Nietzschea: “Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine”. Još su krajem 19. stoljeća neki romani imali distopijske elemente pa se jednim od začetnika ovog žanra smatra Jules Verne, a njegovo djelo “Pet stotina milijuna: Rani Begum” preteča je distopijskih romana, jer suprotstavlja dvije različite ideje utopije koje završe kaotično.

Uslijedilo je još nekoliko djela koja su imala elemente distopije, no prvi moderni distopijski romani jesu “Željezna peta” američkog književnika Jacka Londona iz 1908., te “Mi” ruskog autora Jevgenija Zamjatina iz 1921. godine. Ipak, Aldous Huxley (1894.-1963.) i George Orwell (1903.-1950.) najpoznatiji su distopijski pisci koji su značajno i izravno utjecali na daljnji tijek razvoja distopijske književnosti sa svoja dva najpoznatija romana u povijesti distopije, “Vrli novi svijet” i “1984.”, o kojima se danas sve više govori.

Huxleyev “Vrli novi svijet” prikazuje utopijski London 2540. godine, kada su svi ljudi sretni i zdravi, a društvo je tehnološki napredno.

No, ono što je posebno zanimljivo je da se zapravo radi o parodijskom prikazu utopijske fikcije, jer su ljudi u romanu sretni isključivo zato što su se prepustili opijatima i promiskuitetnom seksualnom ponašanju, a “izvori nezadovoljstva” poput obitelji i religije više ne postoje.

Ljudi se uzgajaju u posebnim mrijestilištima metodom biološke unifikacije. U procesu razvoja, embriji su podijeljeni u pet glavnih kasta, od kojih se sastoji društvo. Svaka kasta ima različite mentalne i fizičke sposobnosti.

Na primjer za embrije najprimitivnije kaste “Epsiloni”, u određenom trenutku razvoja, smanjuju opskrbu kisikom, zbog čega su njihove mentalne sposobnosti i fizički razvoj kvalitativno niži od članova drugih kasta što je stvoreno u svrhu formiranja slojeva u društvu.

Ljudi su fiziološki i psihološki unaprijed “programirani” za obavljanje određene vrste posla.

Kako se kastinski sustav ne bi raspao, uz pomoć hipnopedije, metode učenja tijekom spavanja, ljudi formiraju prezir prema nižim kastama, ljubav prema višoj i ponos prema svojima. Velika većina novonastalih psiholoških problema društva rješava se uz pomoć opojne droge, soma.

U takvom društvu nema obitelji i braka. Štoviše, terminologija i ponašanje svojstveno ovim institucijama smatraju se nepristojnim i osuđuju se. Primjerice, riječi “majka” i “otac” tumače se kao jedna od najprljavijih psovki.

U potrošačkom društvu prevladava kult seksa, nema povišenih osjećaja, a prisutnost stalnog partnera smatra se krajnje nepristojnim. Promiskuitet na najjače. Huxley kritizira konzumerizam, masovnu proizvodnju i prepuštanje svjetovnim užicima te izražava brigu o svijetu u kojem je živio i putu kojim se razvijao.

Životu u vrlom novom svijetu Huxley kontrapunktira ljude rođene u rezervatu daleko od napredne civilizacije koji imaju sasvim drukčije vrednote i drugačije poglede na život.

Ovaj roman je imao jak utjecaj na pop-kulturu te je doživio nekoliko ekranizacija, a svjedoči i o utjecaju distopije na glazbu.

Orwellova “1984.”, objavljena 1949. godine, jedan je od najvažnijih romana 20. stoljeća koji je snažno oblikovao sva buduća distopijska ostvarenja.

Orwell u njemu oštro kritizira totalitarizam kroz priču o svijetu 1984. godine koji je nakon atomskog rata, podijeljen u tri velike superdržave koje su u stalnom sukobu, Oceaniju, Euroaziju i Orijentaziju. Radnja prati službenika Winstona Smitha iz Londona koji je zaposlen u Ministarstvu istine, a posao mu se sastoji od “ispravljanja povijesti” kako bi odgovarala režimu.

U Oceaniji se, naime, koristi snažna propaganda da bi se kontroliralo masu, a glavni je diktator Veliki Brat. Partija koja sve nadgleda, pod njegovim je budnim okom, jer on putem televizora u svakom kućanstvu vidi sve što ljudi rade. Kada glavni lik postaje nezadovoljan svojim životom, protivno pravilima, uzlazi u vezu s kolegicom te se zajedno priključuju pokretu otpora. No, ipak budu uhvaćeni, te ih vlast muči i ispire im mozak, nakon čega Smith rezignirano zaključuje da “voli Velikog Brata”.

Roman je imao nekoliko ekranizacija, kao i snažan utjecaj na glazbu, pri čemu su najpoznatije pjesme “Future Legend”, “We Are The Dead”, “1984” i “Big Brother” s albuma “Diamond Dogs” Davida Bowieja.

Zanimljivo je da su ova dva vrhunska distopijska djela zapravo pomalo u suprotnosti.

Dok Huxley strahuje od propadanja institucije obitelji i smanjenja važnosti religije u životima ljudi, Orwell upozorava na represiju seksualnosti i cenzuru, a riječ je o raspravama koje se vode i danas.

Neposredno prije nego što je umro, 20. ožujka 1962. godine, Huxley je govorio na Berkeleyu i priznao da se njegov bestseler “Vrli novi svijet” ne temelji na fikciji, već na svemu onome što je “elita” planirala implementirati:

“I ovdje bih htio napraviti kratku usporedbu prispodobe “Vrli novi svijet” s drugom prispodobom, objavljenom mnogo kasnije – knjigom Georgea Orwella pod nazivom “1984”.

Sklon sam misliti da će se znanstvene diktature budućnosti dogoditi u mnogim dijelovima svijeta i da će najvjerojatnije biti bliže modelu moje knjige nego Orwellovom modelu iz “1984.” i da će biti bliže ne zbog humanističkih razmatranja znanstvene diktature, već jednostavno zato što je model Vrli novi svijet mnogo racionalniji od onog drugog. Ali ako možete natjerati ljude da pristanu na stanje stvari, na okolnosti svog života, na stanje ropstva…

Općenito, čini mi se da je temeljni uzrok temeljnih promjena s kojima se danas suočavamo upravo to što smo u procesu razvijanja čitavog niza metoda koje će omogućiti vladajućoj oligarhiji, koja je oduvijek postojala i navodno će postojati, da ljudi zaista zavole svoje ropstvo.

Ljudi se mogu natjerati da uživaju u stanju stvari u kojem, prema najskromnijim standardima, ne bi trebali uživati. A ove metode, po mom mišljenju, samo su detaljna dorada starijih metoda terora, jer već kombiniraju metode terora s metodama odobravanja. Općenito, postoji veliki broj različitih metoda. Postoji, na primjer, jedna farmakološka metoda i o tome sam govorio u svojoj knjizi. I kao rezultat toga, možete zamisliti euforiju koja ljude čini potpuno sretnima, čak i pod najodvratnijim okolnostima koje ih okružuju. I siguran sam da su takve stvari moguće.”

Epoha