Ekološki prihvatljive kuće, izgrađene na vulkanskom kamenu…

Islandske travnate kuće pripadaju tradiciji koju su uveli Vikinzi u 9. stoljeću. Zatim se prilagodila oštroj islandskoj klimi, pružajući vrhunsku izolaciju.

Neke od tehnika koje su korištene za gradnju kuća postoje još od željeznog doba, ali nedostatak dokaza zbog neadekvatne očuvanosti postavlja neka pitanja odakle su ti utjecaji došli. Na primjer, poznato je da su Rimljani koristili tehnike građenja travom za svoje obrambene zidove ili tvrđave nakon što su se proširili na sjeverne dijelove Europe. Primjeri travnate građevine mogu se naći u mnogim različitim zemljama, od Škotske, Irske, Norveške, Grenlanda i Farskih otoka do Nizozemske, pa čak i nekih dijelova SAD-a.

Travnate kuće na Islandu posebne su po svojoj jedinstvenoj tehnici gradnje, pod utjecajem lokalne klime i dostupnih materijala. Budući da je opskrba drvom bila izrazito mala, najveći dio drvne građe uvozio se iz inozemstva. S druge strane, vulkanski kamen i zatravljena zemlja, glavni građevinski materijali, bili su dostupni u velikim količinama. Trava se pokazala vrlo izdržljivom – i obnovljiva je i široko dostupna. Preuzeta je iz močvarnih područja kako bi se pravilno zbila. Početni temelji su napravljeni od kamenja koji bi se prekrio slojem zatravljene zemlje, a zatim naizmjeničnim slojevima kamenja i zemlje.

Drvena konstrukcija kuće prekrivena je ciglama i krovištem. Trava s krova raste, osiguravajući krovu daljnju stabilnost. Ove građevine, napravljene od biorazgradivih materijala, ekološki su i energetski učinkovite. Čak se vulkansko kamenje može reciklirati i ponovno upotrijebiti. Obično kuća može trajati oko 20 godina, služeći jednu generaciju ovisno o mrazu, nakon čega se mora podvrgnuti popravcima. Ali ponekad travnate kuće mogu trajati od 50 do 70 godina.

Sve bi se kućice međusobno povezivale prolazom, tako da ljudi ne bi morali izlaziti i tako sačuvali toplinu u njoj. Takav tip gradnje zadržao se sve do srednjeg vijeka. Čak su i štale bile organizirane na isti način i povezane s ostatkom kuća. Budući da se do 19. stoljeća nije moglo grijati na peći na ugljen, ulje ili drva, svu toplinu pružala je vatra u kuhinji. Sobe su se često nalazile nekoliko metara ispod razine tla, što je značilo ispod granice mraza gdje se tlo nije moglo smrznuti.

Travnate kuće predstavljaju zajednički način života u kojem su svi članovi obitelji živjeli i provodili vrijeme zajedno u istoj dnevnoj sobi s jedinim prozorom, gdje su svi jeli, spavali, rađali i umirali. Sve su kuće imale iste proporcije i svi su ljudi živjeli u istim kućama bez obzira na klasu, društveni status ili bogatstvo.

Nakon Prvog svjetskog rata, val modernizacije bio je blizu iskorjenjivanja travnatih kuća. Ljudi na Islandu počeli su se okretati modernom načinu gradnje i počeli koristiti cement umjesto zatravljene zemlje. Procjenjuje se da je na prijelazu u 20. stoljeće postojalo više od 100.000 travnatih kuća, no do 1960-ih godina na Islandu su bile samo 234 naseljene kuće, a do 70-ih godina većina ih je bila napuštena i gotovo da nije izgrađena nova.

Danas praksa izgradnje travnatih kuća nije nadaleko poznata i uglavnom se prenosi kroz nove inicijative za očuvanje baštine. S druge strane, neki od principa i koncepata gradnje korišteni su i modernizirani u suvremenoj arhitekturi, a mnoge stare travnate kuće su obnovljene ili pretvorene u muzeje. Krajem 20. i 21. stoljeća turistički procvat utjecao je na porast interesa i svijesti o njihovoj vrijednosti. Velik korak ka očuvanju ove graditeljske baštine napravljen je 2011. godine kada su stambeni travnati objekti nominirani za UNESCO-ov status svjetske baštine.

Zona zanimljivosti