U svom izdanju iz rujna 1896. National Geographic Magazine objavio je opsežnu priču o razaranju koje je prouzročila velika prirodna opasnost koja se dogodila u Japanu tri mjeseca ranije…

Također je mnoge čitatelje upoznao s japanskom riječi koja je postupno postala dijelom jezika diljem svijeta: “tsunami“, kombinacijom japanskih znakova za luku (tsu) i val (nami).

Danas stručnjaci koriste tu riječ za duge, visoke valove iz vodenih tijela koji su rezultat geoloških poremećaja ispod površine oceana, kao što su vulkanske erupcije, potresi i slično. Iako se ne događaju svi tsunamiji u lukama, zasigurno je točniji od izraza koji je zamijenio. Prije uobičajene upotrebe “tsunamija”, takve su pojave nazivane “plimnim valovima” – pogrešan naziv, s obzirom na to da ti valovi nemaju mnogo veze s gravitacijskim privlačenjem obližnjih nebeskih tijela.

Kako se većina potresa događa u blizini Vatrenog prstena, gotovo tri četvrtine svih tsunamija događa se u Tihom oceanu. I svaki put kada se dogode u blizini naseljenih područja, služe kao podsjetnik na to koliko zastrašujuća snaga prirode može bit. Evo nekih od najrazornijih tsunamija tijekom zabilježene povijesti.

Ise Bay, Japan (18. Siječnja 1586.)

Šest godina prije kraja Tenshō ere, snažan potres s procijenjenom magnitudom od 7,9 do 8,2 potresao je brojne prefekture u Japanu, od jugozapadnih okruga Osake i Nare pa sve do Shizuoke na istoku. Prema Nacionalnoj upravi za oceane i atmosferu, kršćanski misionar opisao je događaj kao 40-dnevnu katastrofu kakvu zemlja nikada prije nije vidjela. Prema zapisu evanđelista, potresi su uzrokovali urušavanje brojnih zgrada, uključujući hramove i tvrđave. Misionar je također napisao da je veliki požar “uništio pola grada” Nagahame u Shigi. Drugi izvještaji spominju požare u drugim prefekturama, “značajna razaranja” u Kyotu, pa čak i ogromno klizište na neodređenom mjestu.

Potres je također izazvao ogroman val iz jezera Biwa, koji je navodno isprao sve što je ostalo od Nagahame. Kao što je misionar napisao: “Od bogatog trgovačkog grada nije ostao ni trag, osim dvorca, a čak je i on bio pod vodom.” U međuvremenu, tsunami je također započeo iz zaljeva Ise, koji je navodno dosegao visinu od gotovo 6 metara i obrušio se na obližnje gradove. Na temelju UNESCO-vih zapisa, konačni broj smrtnih slučajeva u smrtonosnom potresu i tsunamiju premašio je 8.000.

Otočje Ryukyu, Japan (24. Travnja 1771.)

Prema Nacionalnoj upravi za oceane i atmosferu, 13.486 ljudi umrlo je zbog tsunamija 1771. za koji se navodi da je posljedica potresa magnitude 7,4 na jugoistočnoj obali Ishigakija. Seizmički je događaj navodno bio toliko jak da su čak i stanovnici obližnjeg otoka Okinawe osjetili podrhtavanje (a možda su čak doživjeli i manji tsunami).

Ryukyu Seizmološki laboratorij izvještava da su valovi koji su pogodili jugoistočni dio Ishigakija dosegli nevjerojatnu visinu od preko 29 metara (iako neki to osporavaju). U međuvremenu, val od 4 metra pogodio je sjeverozapadni dio Ishigakija, dok je otoke Kuroshima i Hateruma pogodio cunami od 5 metara. Otoci Tamara i Miyako našli su se na udaru većeg tsunamija koji je dosegao visinu od 10 metara. Gotovo 9.000 ljudi s otoka Yaeyama i 2.000 stanovnika Miyakojima izgubilo je život nakon toga.

Zbog velikog broja smrtnih slučajeva i načina na koji su stanovnici otoka bili prisiljeni migrirati, broj stanovnika se smanjio u pogođenim područjima, čak i stoljeće nakon katastrofe. Stvari su pogoršale zabilježeno povećanje kuge i gladi, što je ozbiljno utjecalo na život nakon tsunamija.

Otok Kyushu, Japan (21. Svibnja 1792.)

Godine 1792. erupcija u kompleksu vulkana Unzen na japanskom otoku Kyushu izazvala je niz razornih događaja koji su doveli do smrti 14 524 ljudi (preko Nacionalne uprave za oceane i atmosferu).

Potres magnitude 6,4 po Rihterovoj skali pokrenuo je klizište s istočne strane planine Mt. Mayuyama. Iznenadno, masovno kretanje 4000 godina starog vulkanskog materijala opustošilo je grad Shimabaru, uzrokujući da se srušio ravno u more Ariake. Sama snaga vulkanskih krhotina izazvala je ogroman tsunami koji je udario u Shimabaru i njezina obližnja područja, uzrokujući smrt i uništenje na 22 kilometara udaljenosti. Materijalna šteta i gubitak života uslijed klizišta i tsunamija učinili su ovu katastrofu najgorom vulkanskom katastrofom u povijesti Japana, prema Geološkom zavodu Sjedinjenih Država.

Ured za restauraciju Unzena objašnjava da je veliki broj mrtvih uvelike bio posljedica trenutka katastrofe. Klizište se navodno dogodilo oko 8 sati navečer, “u mračnoj noći bez mjeseca”, što je stanovnicima otežalo potpuno razumijevanje ozbiljnosti njihove neprilike. Nije pomoglo ni to što su se mnogi od njih već vratili s područja evakuacije, misleći da je najgore već prošlo. Danas kameni spomenik nazvan Tsunami-Dome-Ishi ukazuje na visinu tsunamija, a ožiljak koji je ostavio klizište na planini Mt. Mayuyama se još uvijek može vidjeti.

Sjeverni Tihi ocean, Japan (11. Ožujka 2011.)

Nesreća koja je pogodila japansku regiju Tohoku 11. ožujka 2011. često se naziva trostrukom katastrofom, i to s dobrim razlogom. U uobičajenim okolnostima, samo jedan od tri uključena događaja bio bi više nego dovoljan da izazove ogroman alarm: četvrti najveći ikad zabilježeni potres, naknadni tsunami s valovima od 10 metra i raspad nuklearne elektrane.

Potres magnitude 9,0 do 9,1 koji je izazvao tsunami imao je epicentar na sjeveroistočnoj obali Honshua, na dubini od oko 28 milja. Prema Live Scienceu, potres je bio najjači ikada zabilježen u zemlji. Rezultirajući tsunami od 10 metara brzine skoro 800 kilometara na sat, prisiljavajući više od 450.000 stanovnika da se presele u skloništa. Nažalost, sva ta seizmička aktivnost donijela je štetu infrastrukturi nuklearne elektrane Fukushima, uzrokujući radioaktivno curenje i topljenje jezgre reaktora.

Prema podacima Nacionalne uprave za oceane i atmosferu, konačni broj smrtnih slučajeva iznosi 18.482. Začudo, učinci tsunamija bili su dovoljno jaki da ubiju jednu osobu u Sjedinjenim Državama, a drugu u Indoneziji (preko UNESCO-a). Brookings procjenjuje da su ekonomski gubici dosegli ukupno 360 milijardi dolara, što je događaj učinilo “najskupljom katastrofom u ljudskoj povijesti”. (Međutim, vrijedno je napomenuti da je na temelju procijenjenih gubitaka zloglasni černobilski incident koštao gotovo dvostruko više.)

Arica, Čile (13. Kolovoz 1868.)

Dva potresa magnitude 8,5 u blizini Arike u Čileu (bivši Peru) bila su uzrok trodnevnog događaja tsunamija 1868. Masivni valovi zahvatili su ne samo epicentar i područja u blizini peruansko-čileanske obale, već i cijeli dio pacifičkog ruba. Tsunami je bio toliko jak da su ga mjerači plime u Sydneyu u Australiji uspjeli uhvatiti.

Potresi su se dogodili u 17.30 sati, kako navodi eCoast, zatim su uslijedila najmanje dva gigantska vala. Rad predstavljen na 6. međunarodnom simpoziju o geodinamici Anda 2005. godine otkrio je da je prvi tsunami, koji je pogodio Aricu 52 minute nakon potresa, imao maksimalnu visinu od 12 metra. drugi, veći val izronio je iz oceana 73 minute nakon potresa, dosegnuvši visinu od skoro 16 metara. Valovi su ubili oko 25.000 Čileanaca i Peruanaca.

Tsunami je tada putovao više od pola dana preko Pacifika, na kraju pogodio novozelandsko otočje Chatham i tamo nastavio svoj trag razaranja. Osim što su oštetili kuće, mostove, čamce, pristaništa i ograde u blizini poluotoka Banks, valovi su izbrisali i jedno maorsko selo, a njegovi stanovnici jedva su uspjeli pobjeći od gnjeva oceana.

Sanriku, Japan (15. Lipnja 1896.)

Po svemu sudeći, 15. lipnja 1896. izgledao je kao tipičan radni dan za ribare Sanrikua u Japanu. Nisu bili svjesni ni daška opasnosti dok su lovili ribe na oko 30 kilometara od luke Sanriku. Prema zapisima koje je citirao Geološki zavod Sjedinjenih Država, nisu osjetili ništa neobično u vodama ispod svojih čamaca. No, kada su se vratili u luku čekalo ih je užasno iznenađenje. Tsunami je potpuno razorio dio obale, a više od 27.000 ljudi je poginulo (preko UNESCO-a).

Tsunami, za koji se navodi da je dosegao maksimalnu visinu od 38,1 metar, bio je rezultat potresa magnitude 7,6 čiji je epicentar bio tik uz obalu Sanrikua. Valovi su poplavili i opustošili preko 11.000 domova.

Zanimljivo je da su se posljedice ovog fenomena osjetile i na drugim pacifičkim područjima. Izdanje San Francisco Chroniclea od 16. lipnja 1896. izvijestilo je o “plimnom valu” 3 metra u Kaliforniji, dok su veliki valovi uzrokovali uništenje nekoliko pristaništa i kuća na Havajima. Postoje čak i izvješća o “odgovarajućem tsunamiju” s istočne obale Kine koji je poplavio lokalne usjeve i odnio živote 4000 građana.

Nankaido, Japan (28. listopada 1707.)

Otprilike tri stoljeća prije potresa magnitude 9,0 do 9,1 koji je pogodio Tohoku 2011. godine, razmjerno jak potres pogodio je drugi dio Japana – onaj koji je, prema zabilježenoj povijesti zemlje, nadmašio sve prije nje u smislu magnitude. Takozvani potres Hōei pogodio je južno-srednju regiju Japana, razbio je pet segmenata korita Nankai, a možda je čak i pokrenuo konačnu erupciju slavne planine Mt. Fuji skoro dva mjeseca kasnije.

Weather Network navodi da se potres (koji je, prema različitim izvorima, imao magnitudu od 8,4 do 8,7) dogodio oko 14 sati u Japanu. Kasnije je generirao valove od 24,9 metara koji su oštetili zgrade u Osaki i drugim područjima. U radu istraživača sa Sveučilišta Kyoto iz 2005. godine navedeno je da su jugozapadni Honshu, Shikoku i jugoistočni Kyūshū pretrpjeli umjerenu do tešku štetu zbog katastrofe. Od 15 do 16 sati, oko 12 tsunamija se obrušilo na regiju. Rad iz 1999. u Disaster Prevention Research Institute Annuals ukazuje na dokaze da je bazen Nara doživio ukapljivanje (gubitak čvrstoće i krutosti tla zbog potresa, što može uzrokovati veću štetu) kao rezultat katastrofe.

Prema UNESCO-u, najmanje 30.000 ljudi izgubilo je život u potresu i tsunamiju

Enshu-nada, Japan (20. Rujna 1498.)

Rad u AGRIS-u iz 2013. usredotočio se na potres koji se dogodio u drugoj polovici Meiō ere. Ovaj potres, koji je dosegao magnitudu od najmanje 8,3, generirao je valove tsunamija iz mora Enshu-nada dovoljno moćne da probiju nisko kopno koje je odvajalo more od jezera Hamana (preko Australian Geographica). Prema Nacionalnoj upravi za oceane i atmosferu, oko 31.000 ljudi je umrlo, jer su njih i njihove domove odnijeli snažni valovi.

Nesreća je na kraju imala značajan utjecaj na središnji Japan, kako u smislu geofizičkih aspekata tako i društvenog razvoja. Tsunami je navodno premjestio ogromnu količinu sedimenata do ušća rijeke Hamana u južnoj prefekturi Shizuoka. To je učinkovito zatvorilo ušće rijeke, a bujna riječna okolina ubrzo je postala močvara. Otprilike u isto vrijeme, popularni lučki grad Hashimoto naglo je pao, što ukazuje da su učinci tsunamija na njegovu okolinu doveli do velikog zastoja u razvoju. Na kraju je lučki grad napušten, uglavnom zbog činjenice da više nije imao izravan vodeni put do Tihog oceana.

Krakatoa, Indonezija (26. Kolovoz 1883.)

Na temelju podataka iz Nacionalne uprave za oceane i atmosferu, erupcija vulkana Krakatoa (ili Krakatau) u Indoneziji 1883. prouzročila je smrt najmanje 34.417 osoba. Live Science opisuje događaj kao “jednu od najsmrtonosnijih vulkanskih erupcija moderne povijesti”, jer je čak bila dovoljno snažna da utječe na globalnu klimu dva tjedna nakon što se dogodila.

Katastrofa je počela 26. kolovoza 1883. u 12.53 sati, kada je “oblak plina i krhotina” izletio iz vulkana i otputovao otprilike 20 kilometara u zrak. Sljedećeg dana dogodile su se četiri ogromne erupcije koje su bile toliko glasne da su ih čak i ljudi koji su bili udaljeni gotovo 5000 kilometara mogli čuti. Sama snaga eksplozije navodno je bila gotovo deset tisuća puta jača od atomske bombe koju su Sjedinjene Države bacile na Hirošimu.

Prema Australian Geographicu, vjerojatno je da je 2000 zabilježenih žrtava izravna posljedica vulkanskih erupcija. Međutim, nastali je tsunami visine od 36,8 metra opustošio dva grada: Anjer i Merak. Povezani događaji također su ubili jednu osobu na Šri Lanki, udaljenoj gotovo 3218 kilometara. Zanimljivo je da je katastrofa također snizila prosječnu globalnu temperaturu do 1,2 stupnja u sljedećih pola desetljeća, zbog novonastalog sloja plinova poput sumporovog dioksida koji blokira sunčevu svjetlost.

Lisabon, Portugal (1. Studenoga 1755.)

Dana 1. studenog 1755. građani Lisabona u Portugalu su se bavili svojim aktivnostima baš kao i na tipičan blagdan Svih svetih. Neki su prisustvovali misi, dok su drugi planirali otići na obiteljski ručak. Nitko nije bio spreman za katastrofu koja se dogodila oko 9.30 sati. Potres magnitude 8,5 s dna Atlantskog oceana razorio je grad.

Kada su tog dana skliznule tektonske ploče oceanskog dna, oslobođena energija bila je ekvivalent “32 000 bombi za Hirošimu”. Njegovi učinci osjetili su se čak i u Škotskoj i Brazilu, ali Lisabon je doživio najgore. Tri gigantska vala, koje je Australian Geographic opisao kao visoka do gotovo 30 metara, obrušila su se na obalu južne Španjolske i zapadnog Portugala. Ljudi u Lisabonu su navodno čuli “užasnu podzemnu buku”, praćenu podrhtavanjem koje je srušilo čitave četvrti i požarima koji su se proširili cijelim gradom i bjesnili pet dana.

Za manje od tjedan dana Portugal je izgubio velik dio svoje kulturne povijesti i arhitekture. Stručnjaci kažu da je konačni broj umrlih mogao doseći i do 50.000 u Portugalu, Maroku i Španjolskoj.

Messina, Italija (28. Prosinca 1908.)

Drugi najsmrtonosniji tsunami u zabilježenoj povijesti razorio je talijanski grad Messinu 28. prosinca 1908. nakon potresa magnitude 7,1 do 7,5. Događaj također drži sumnjivi rekord kao najsmrtonosniji potres u Europi u 20. stoljeću.

Broj poginulih je najmanje 80.000 (i možda čak 123.000) ljudi. Prema The Borgen Projectu, potres i tsunami također su uništili neke obalne gradove na Siciliji i regiji Kalabrije, te gotovo srušili sve zgrade u gradu Reggio Calabria. Građani su bili prisiljeni evakuirati pogođena mjesta i gradove, a neki su pokušali pobjeći u New York putem broda. Nažalost, to je rezultiralo još jednom tragedijom 1909. godine, jer se teretni brod Florida sudario s luksuznim brodom Republic u gustoj magli, ubivši tri Talijana na brodu.

Indijski ocean (26. Prosinca 2004.)

Najsmrtonosniji tsunami u zabilježenoj povijesti odnio je živote 227.899 ljudi, prema podacima Nacionalne uprave za oceane i atmosferu. Potres magnitude 9,1 dogodio se u blizini obale Sumatre u Indoneziji. Oceansko se dno navodno podiglo i do 40 metara zbog seizmičke aktivnosti, koja je oslobodila 23.000 bombi tipa Hirošima; ovo je zauzvrat stvorilo valove koji su dosegli maksimalnu visinu od 50 metara, koji su putovali Indijskim oceanom približno istom brzinom kao i mlazni avion.

Trebalo je samo oko četvrt sata prije nego što su se divovski valovi obrušili na grad Banda Aceh, gusto naseljen indonezijski grad. To je stanovnicima i posjetiteljima ostavilo mali prozor mogućnosti za evakuaciju. Budući da se događaj dogodio dan nakon Božića, veliki broj turista bio je tamo kako bi proslavili blagdane. Slični valovi stigli su do Indije, Šri Lanke, Tajlanda, pa čak i Južne Afrike, poplavivši mnoge gradove i ribarske zajednice.

Sve u svemu, događaj je trajao oko osam sati, a naširoko je dokumentiran od strane mjerača plime i očevidaca diljem planeta. Potres je također utjecao na rotaciju planete pomicanjem osi i skraćivanjem dana, iako u relativno malom stupnju.

Zona zanimljivosti