Razgovor s Rupertom Sheldrakeom…

Sabine Leitner: Možete li dati kratak pregled Vašeg znanstvenog rada i istraživanja?

Rupert Sheldrake :

Radna područja po kojima sam vjerojatno najpoznatiji su morfička rezonancija i morfička polja. Karijeru sam započeo kao razvojni biolog na Cambridgeu i uskoro mi je postalo jasno da se razvojna biologija ne može objasniti isključivo uobičajenim mehanicističkim pristupom pomoću molekula i gena. Činilo se da je potreban holistički pristup i zaista od 1920-ih godina u biologiji postoji ideja o poljima koja daju oblik, takozvana morfogenetička polja.

Bio sam jako zainteresiran za ovaj pristup i prvo sam se pitao što su ta polja? To nitko ne zna, ali većina biologa kaže: “No, dobro, moramo uzeti u obzir ta polja ali prije ili poslije pokazat će se da se radi o normalnoj fizici i kemiji, nije to ništa novo.” Došao sam do zaključka da ona predstavljaju novu vrstu polja i budući da su to biološka polja i budući da se organizmi razvijaju, moraju se također razvijati i ta polja. Tako sam došao na ideju da polja moraju imati nekakvu vrstu pamćenja a to i jest koncept morfičke rezonancije.

Sabine Leitner: Možete li detaljnije objasniti taj koncept morfičke rezonancije?

Rupert Sheldrake: Morfička rezonancija je ideja da slične stvari utječu jedna na drugu kroz prostor i vrijeme. Svi samoorganizirajući sustavi imaju neku vrstu urođene memorije. Pod samoorganiziranim sustavima mislim na atome, molekule, kristale, stanice, tkiva, organe, organizme, društva, ekosustave… Ne mislim ni na kakve strojeve, brusni kamen ili stolice jer oni nisu samoorganizirani. Oni su nakupine materije, ali ne organiziraju sami sebe.

Odgovor na prirodne fenomene nisu strojevi i cijela materijalistička slika svijeta utemeljena na metafori stroja. Mislim da je to loše protumačen svjetonazor i loše shvaćena analogija koja je doduše pogodna za industrijsko doba i proizvodnju strojeva, ali ne i za razumijevanje živog bića, razuma ili čak molekule.

Osnovna je ideja da svaka vrsta posjeduje neku vrstu kolektivnog pamćenja koje se aktivira kroz morfičku rezonanciju. Svaka individua pridonosi tome i sama se time koristi. To vrijedi također i za kristale i molekule. Na taj način kristali razvijaju uzorke kristaliziranja, pa se s vremenom kristaliziranje lakše postiže.

I društvene grupe također imaju morfička polja. Jato ptica ili riba, ili termitska kolonija – svi oni organizirani su preko morfičkih polja. Te su ideje navedene u mojim dvjema najvažnijim knjigama: Stvaralački univerzum, čije je obnovljeno izdanje upravo objavljeno, i Pamćenje prirode u kojoj je ta ideja do sada najbolje razrađena u povijesnom kontekstu.

Sabine Leitner: Bavite se također istraživanjima na području telepatije. Je li to proširenje Vašeg rada o morfičkoj rezonanciji ili se radi o posve različitom području?

Rupert Sheldrake: Dakle, u prvoj fazi rada bavio sam se morfičkom rezonancijom i morfičkim poljima, pri čemu se jedan dio toga rada sastojao od testiranja hipoteze. Sažetak dosadašnjih rezultata nalazi se u novom izdanju Stvaralačkog univerzuma. Druga faza mojih istraživanja slijedila je pitanje kako društvena morfička polja – polja grupa – omogućuju komunikaciju organizama preko prostornih udaljenosti? Shvatio sam da teorija morfičkog polja implicira postojanje telepatije kao normalnog sredstva komunikacije među životinjama. U akademskim krugovima telepatija je, naravno, tabu-tema. Zbog toga je do sada na tom području obavljeno vrlo malo istraživanja. Na području telepatije među životinjama praktički uopće nema nikakvih istraživanja. No, pokazalo se da je telepatija među životinjama posve uobičajena. Prije svega kod pasa, mačaka i ostalih kućnih ljubimaca, mnogi su ljudi doživjeli ovakva iskustva. Telepatija je opažena i u divljini, kod vučjih čopora i drugih životinjskih vrsta.

Sabine Leitner: Kako ste proveli ta istraživanja?

Rupert Sheldrake: Na kraju XX. stoljeća našao sam se u pionirskoj ulozi; proučavao sam posve novo, gotovo neistraženo područje znanosti. Tako sam počeo s povijesti prirode, pitao sam ljude što su primijetili i klasificirao njihova iskustva i iskustva iz prošlosti. Tada sam pronašao načine i proveo eksperimente, a moja istraživanja kod pasa, mačaka, konja, papiga i ostalih životinja pokazala su da, kako se čini, one zaista telepatski komuniciraju sa svojim vlasnicima i s drugim životinjama. Naravno, to je istraživanje osporavano. Osporavano je u akademskim krugovima, ali ne među većinom laika. Ponekad kada pred laicima držim predavanja o istraživanjima kod pasa, pitaju me: “Kako to da trošite svoje vrijeme dokazujući ono što je već poznato?” U određenom smislu, mnogi su ljudi upućeni u ono što službena znanost osporava i ignorira.

Sabine Leitner: Kako to da znanost tako teško prihvaća dokaze?

Rupert Sheldrake: Poteškoća proizlazi iz paradigme. Mehanicistička paradigma kaže da je priroda mehanička i da se um sastoji samo od mozga. Aktivnost mozga sastoji se od fizičkih i kemijskih procesa, a um je vezan uz glavu. Tako se zbog toga smatra da misli i namjere ljudi ne mogu utjecati na životinje koje su kilometrima udaljene. Stoga svi koji vjeruju u taj svjetonazor pretpostavljaju da je telepatija nemoguća. Zato i nema istraživanja na tom području i kada ljudi poput mene to istražuju i postignu pozitivne rezultate, to znači ili da su budale, da su u zabludi, da su njihova istraživanja nestručna, da su varalice ili šarlatani. Stoga istraživanje na ovom području izaziva ekstremno neprijateljske reakcije uvjerenih materijalista.

Ipak, to se ne odnosi na cijelu znanstvenu zajednicu. Privatno je većina znanstvenika mnogo otvorenija. Držao sam predavanja o ovoj temi na mnogim sveučilištima i znanstvenim institutima i ljudi su uglavnom vrlo zainteresirano slušali. Javno ne kažu ništa, ali mi u pauzi prilaze i govore: “Već sam imao takva iskustva, moj pas zna kad iz laboratorija dolazim kući, ali na poslu ne mogu o tome govoriti jer su moji kolege tako uskogrudni.”

Kada ljudi holističkih nazora budu osjetili da se mogu izdići iznad ovih ograničenja i o tome budu doista razgovarali sa svojim kolegama, shvatit će da mnogi od njih dijele njihovo mišljenje, ali to skrivaju i o tome razgovaraju nakon nekoliko čaša vina, sa svojom obitelji i prijateljima gdje se osjećaju sigurno.

Sabine Leitner: Čini mi se kao da ste pronašli mnogo snažnih dokaza za postojanje telepatije, stoga mi je teško razumljiv otpor da se to prihvati. Kada već postoje dokazi, što je još potrebno?

Rupert Sheldrake: Iz filozofije znanosti i iz istraživanja, kao što su ona Thomasa Kuhna, znamo da je znanost društvena paradigma. Znanost zastupa model stvarnosti koji nije samo intelektualan, nego i model u kojem sudjeluje društvo. Znanstvena zajednica je poput drugih zajednica, ljudi žele nekamo pripadati. Ako želimo pripadati jednoj društvenoj grupi, moramo se pridržavati njenih pravila, a u ovom trenutku važeće je pravilo u znanosti, a posebno u biologiji, materijalistički svjetonazor i njegova mehanicistička paradigma. Stoga su česte neprijateljske reakcije kad se otvoreno govori protiv toga.

Sabine Leitner: Vi ste morali podnijeti mnogo neprijateljskih reakcija…

Rupert Sheldrake: Moj je rad izazvao mnogo neprijateljskih reakcija. Stalno me napadaju, osobito organizirane grupe skeptika. U većini zemalja postoje takve grupe koje u znanost imaju nadzornu ulogu, pokušavaju nadzirati granična područja znanosti kako bi osigurale da nitko ne krši pravila ili da se iz zajednice isključe oni koji krše pravila. Jednostavno, to je sociologija znanosti na djelu. To se događa jer su znanstvenici ljudi i slijede društvena pravila.

Iz povijesti znanosti znamo da izmjena paradigme, izmjena svjetonazora, nije nikakva individualna promjena, već mora doći do izmjene čitave istraživačke zajednice.

Da bi se dobila doktorska titula (da bi se postalo priznatim znanstvenikom, neophodna je doktorska titula), potrebno je raditi u priznatom laboratoriju.

Doktorska se titula dobiva samo ako se provodi priznato istraživanje koje se uklapa u paradigmu. Svake godine dobijem otprilike šest do deset elektroničkih poruka od apsolvenata visokih škola koji žele pisati disertaciju o morfičkoj rezonanciji, telepatiji ili drugim temama koje sam obradio.

Međutim, to ne mogu napraviti jer ne mogu naći laboratorij u kojem bi takav rad bio prihvaćen. U slučaju da je neki profesor spreman prihvatiti te studente, sveučilišni autoriteti odgovaraju ih govoreći: “Napraviti to toliko je sporno da ćete si od samog početka uništiti karijeru. Nikada nećete naći posao jer ste kontroverzni prije nego što ste započeli svoj rad. Uzmite nešto sigurnije, a kasnije možda možete napraviti i to istraživanje.” Kasnije to ne mogu učiniti jer trebaju stipendije i boje se da ih zbog svog područja istraživanja neće dobiti. Tada im ljudi savjetuju: “Nemojte o tome previše govoriti, a kasnije kad odete u mirovinu, možda ćete moći istraživati to područje.”

To je, dakle, društveni pritisak i jedini put da se to izmijeni je izmjena financiranja znanosti. Trenutno su poticaji vrlo konzervativni. Mnogi bi znanstvenici rado istraživali druga područja, ali za njih nema nikakve službene financijske potpore. No, mislim da bi se to također moglo promijeniti.

Sabine Leitner: Pretpostavljam da će uvijek biti znanstvenika idealista koji će upotrebljavati samo vlastita sredstva za istraživanja.

Rupert Sheldrake: Ne baš mnogo. U mojoj cijeloj znanstvenoj karijeri, a radim četrdeset godina kao profesionalni znanstvenik, nisam susreo skoro ni jednog individualnog istraživača. Ima vrlo malo ljudi koji istražuju izvan akademskog sustava. Trenutno imam akademsko istraživačko namještenje na Cambridgeu1, ali više od dvadeset godina nisam imao nikakvo namještenje. To je veliki problem znanosti jer su u XVIII. i XIX. stoljeću nezavisni istraživači poput Charlesa Darwina potaknuli mnoge inovacije. Darwin nikada nije imao akademsko namještenje, nikad nije dobio službenu financijsku potporu, privatno se financirao. Bogatstvo je stekao pomoću špekulacija dionicama željeznice i vjenčanjem s nasljednicom tvornice porculana Wedgwood. Živio je u maloj seoskoj kući, imao svoj vlastiti prihod i bio je prirodoslovac amater. U Engleskoj je bilo mnogo svećenika koji su bili prirodoslovci. U stvari, Darwin je studirao teologiju na Cambridgeu i planirao je postati vikar kako bi kao svećenik provodio svoja prirodoslovna istraživanja, kao što su to radili mnogi drugi. Na kraju, učinio je upravo to, uz izuzetak što nije postao svećenik.

To znači da je Darwin mogao istraživati neovisno o ograničenjima akademskog kruga, kao što su to također mogli i mnogi drugi znanstvenici. James Clerk Maxwell neko vrijeme nije imao nikakvo namještenje, a bio je škotski aristokrat. Do većine svojih važnih zakona elektromagnetizma došao je dok je živio u svom dvorcu u Škotskoj. Kasnije je dobio posao na Cambridgeu i do kraja života radio je u akademskom krugu, ali je njegovo najkreativnije razdoblje bilo dok je živio na svom seoskom imanju. U engleskoj povijesti, vjerojatno još više nego u Njemačkoj ili Francuskoj, mnoga su istraživanja provodili nezavisni istraživači. U Americi je bilo slično kao u Engleskoj, što se vidi na primjeru Edisona.

Sabine Leitner: Mislite li da to više nije moguće?

Rupert Sheldrake: Ne, jer je znanost postala institucionalizirana, birokratizirana i puno više toga određuje vlast. U XIX. st. u tom pogledu bilo je puno slobode, znanost gotovo uopće nije bila institucionalizirana. U Njemačkoj i Francuskoj to je vrijedilo još i više jer je znanstveni rad na sveučilištima započeo puno ranije nego u Engleskoj. Nakon Drugog svjetskog rata znanost dobiva mnogo državnih poticaja, što znači da je birokracija određivala puno toga. Osim toga, industrija i koncerni kontroliraju većinu istraživanja koja imaju svrhu razvijati proizvode i uvećati profit. To je ograničenje utemeljeno na birokratskoj kontroli, ali također i na društvenoj kontroli, jer se znanstvenici ne usuđuju otvoreno izreći svoje mišljenje.

Na mnogo načina ovo je ograničenje veće u biologiji i psihologiji nego u fizici.

Kvantna je fizika odbacila stari svjetonazor i otvorila fizici mnoštvo novih mogućnosti. Moderna kozmologija ide i dalje. Kozmolozi bez problema govore o milijardama neopaženih dijelova svemira i nitko se ni najmanje ne uzbuđuje, dok u biologiji sama postavka da jedan pas telepatski osjeća kada njegov vlasnik dolazi kući izaziva bujicu prosvjeda. To znači da u znanosti imamo dvostruki standard. U područjima kao što su biologija i psihologija, koje se direktno tiču ljudi, imamo dogmatski, materijalistički stav. U fizici i kozmologiji stvari su puno slobodnije.

Sabine Leitner: Vi ste već označeni kao heretik i neki su čak predložili da se Vaše knjige spale. Što u Vašem radu toliko ljuti neke znanstvenike? Je li to zato što dovodite u pitanje neke temeljne postavke materijalističke znanosti?

Rupert Sheldrake: Mislim da ih ljuti to što moje tvrdnje, koje izlaze iz okvira mehanicističke slike svijeta, i u stvarnosti izlaze iz okvira materijalističke slike svijeta. Mislim da je problem u tome što se materijalistički svjetonazor razvio u mehanicističku sliku svijeta. U XVII. stoljeću osnivači mehanicističke slike svijeta, Descartes ili Newton, vjerovali su da je svijet stroj i da priroda funkcionira mehanički. Međutim, vjerovali su i da je Bog stvorio svijet i da su prirodni zakoni Božji zakoni. Vjerovali su da je ljudski um nematerijalan i da ljudska duša može preživjeti smrt tijela. Dakle, spajali su mehanicističku sliku svijeta s religijskim vjerovanjem i s nazorom koji uključuje svijest i smatra da svijet nije mehanicistički već stvaran.

Kasnije, u XVIII. i XIX. stoljeću, materijalistička filozofija protjerala je Boga i dušu i tako nije ostalo ništa osim mehanicističke prirode. Ova materijalistička slika svijeta postala je tada jedna vrsta religijskog vjerovanja u formi ateizma. Ateizam je jedna vrsta protestantske hereze koja je protestantsku reformaciju odvela još jedan korak dalje. Reformacija je ukinula svece, svetišta i hodočašća, što je bio napad skeptika na mnoge aspekte katoličkog vjerovanja.

Skepticizam usmjeren na protestantsko vjerovanje rezultira ateizmom koji još uvijek pokazuje protestantske kvalitete. To je jedna vrsta protestantske religije. Za mnoge je ljude materijalizam postao svjetonazor, vjerski stav. Nitko nije dokazao da svijest ne postoji i da je materija samo mehanička.

No, mnogi su se ljudi čitav svoj život oslanjali na ovo vjerovanje, odbacili su religiju, odbacili su vjerovanja svojih roditelja i predaka. Izrugivali su se konvencionalnom religijskom vjerovanju zapadnih kršćana. Odbacili su sva uobičajena moralna ograničenja koja su s tim bila povezana i tradicionalne vrijednosti, kao na primjer ženidbu. Rezultat je raspad tradicionalne religije u Europi (mnogo više nego u Americi) i potkopavanje tradicionalnih društvenih institucija u ime društvene liberalizacije. To je sveobuhvatna slika svijeta, povezana sa sekularnim humanizmom, ateizmom i materijalizmom. Materijalistička znanost podupire cjelokupnu ateističku i humanističku sliku svijeta.

Sabine Leitner: Smatra li se opasnim znanstvenik koji otvoreno dovodi u pitanje takvu sliku svijeta?

Rupert Sheldrake: Mnogi su ljudi čitav svoj društveni identitet izgradili na tom načinu gledanja. Oni se osjećaju nadmoćnijima u odnosu na ljude s religijskim vjerovanjima jer misle da su prozreli te stvari, da se tu radi o djetinjastim zavaravanjima i da su se svojim znanstvenim razumijevanjem uzdigli iznad religijske slike svijeta. Tvrdnja da je um na višem stupnju od mozga sliči onome u što su ljudi vjerovali prije znanstvene revolucije. Materijalistima se to čini kao korak unatrag, kao praznovjerje koje se mora odbiti.

Ljudi koji su me najžešće napadali bili su agresivni ateisti. Oni ne razmatraju dokaze. Oni smatraju da to mora biti pogrešno jer im njihov sustav vjerovanja govori da je to pogrešno. Slično kao kada se raspravlja s kreacionistom. Kreacioniste ne mogu uvjeriti dokazi evolucije jer su unaprijed odlučili da je to sve obmana.

Sabine Leitner: Pročitala sam na Vašoj stranici da ste trenutno zaključili okladu o genomu. O čemu se radi?

Rupert Sheldrake: To je oklada o sposobnosti predviđanja genoma i praktičan primjer razlika u svjetonazoru. Kladio sam se s istaknutim britanskim biologom Lewisom Wolpertom. On tvrdi da će do 1. svibnja 2029. biti moguće iz genoma oplođenog jajašca životinje ili biljke predvidjeti sve detalje organizma. Kladio sam se da tako neće biti. Već je sada jasno da neće tako biti i takozvana nedostajuća nasljednost2 kriza je moderne znanosti jer geni ne objašnjavaju sve što bi trebali objasniti. Uvijek sam govorio da se geni precjenjuju jer smatram da glavni dio nasljeđa ovisi o morfičkoj rezonanciji, a ne o genima. Stoga me ta nedostajuća nasljednost uopće ne iznenađuje. Smatram da je u stvarnosti faktor nedostajuće nasljednosti, koji iznosi oko 90 %, otprilike usklađen s doprinosom koji potječe od morfičke rezonancije.

Sabine Leitner: Što mislite, kakva je interakcija između DNK i morfičkih polja?

Rupert Sheldrake: Geni proizvode proteine. Oni su kôd za elementarnu strukturu proteina. Ipak, neriješen je problem genetičke teorije, kako izgleda preklapanje proteina koje iz toga proizlazi. Naime, samo iz slijeda aminokiseline još se ne može predvidjeti trodimenzionalna struktura proteina. Kod izračuna dobivaju se stotine različitih mogućnosti, od kojih je ipak samo jedna prava. Vjerujem da morfička rezonancija i morfička polja imaju ulogu u preklapanju proteina, također pomažu u izgradnji stanica i interakciji među proteinima. Morfička su polja u interakciji s genima jer oni stavljaju na raspolaganje građu. Ugrubo bi se to moglo usporediti s odnosom tranzistora, bakrenih žica, memorijskih čipova i funkcioniranja računala. Kada su tranzistori neispravni, ni računalo ne funkcionira ispravno, pa ukazuje na pogreške ili daje loše rezultate. To je poput mutacije, ali način funkcioniranja jednog računala, programi, softver, dizajn utičnice, sve to nije sadržano u tranzistoru. Neispravni geni mogu dovesti do neispravnog organizma. No, to ne dokazuje da se cijeli organizam kodira i programira u genima. Nasljeđivanje je, dakle, samo djelomično genetsko.

Sabine Leitner: Jesu li morfička polja samo formalna i apstraktna ili također posjeduju neku vrstu energije?

Rupert Sheldrake: Morfička polja sadrže privlačitelje (atraktore) koji privlače organizme obuhvaćene razvojem i pohranjuju energiju. Uzmite električno polje u teoriji kvantnih polja: električno polje pohranjuje energiju, a elektroni su vibracije u takvom polju. Je li električno polje također energija? Zapravo ne. To je polje koje sadrži i organizira energiju, kao što morfičko polje također sadrži energiju. Moje morfičko polje sadrži i pohranjuje energiju unutar moga tijela, a energija dolazi iz hrane.

U znanosti uvijek razlikujemo polja i energiju. Filozof znanosti Karl Popper smatrao je da je materijalizam kroz modernu znanost postao jedna od prevladanih teorija. Temelj modernih objašnjenja više nije materija, nego su to polja i energija. Polja i energija mogu uzeti bilo koji oblik, a on ovisi o poljima u kojima se nalazi energija. Energija koja se nalazi u, na primjer, komadu tosta pomaže radu moga mozga. Ali, kada bih isti komad tosta bacio kroz prozor, on bi istrunuo i poslužio za rast gljiva ili bi ga pojele ptice da ih ojača za let. Energija je nevezana i može uzeti bilo koji oblik, može prožeti bilo koji organizam, no oblik definira polje jer polja organiziraju energiju. Niti jedno polje nije samo energija, ono je poput spremnika energije ili davatelja strukture energiji.

Stoga morfičko polje gladnog psa utječe na njegovo ponašanje tako da pokušava pronaći hranu. Ako je gladan pas udaljen nekoliko metara od komada mesa, on pokušava doći do njega. Kad bi se kod psa učvrstila opružna vaga, mogla bi se mjeriti snaga koju pas iskazuje i time zaključiti o snazi polja.

Sabine Leitner: Vjerujete li da će jednog dana biti moguće mjeriti morfičko polje instrumentima?

Rupert Sheldrake: Nema razloga mjeriti ga instrumentima. Električna se polja mjere električnim instrumentima, magnetska polja magnetskim instrumentima, gravitacijska polja njihalom i drugim gravitacijskim fenomenima: sva se polja mjere preko njihovih djelovanja. Kad, na primjer, radim pokuse o sposobnosti učenja štakora da bih vidio ovisi li ta sposobnost o mjestu, postupak uključuje mjerenje učinaka morfičkog polja. Ako je polje jače, i djelovanja će biti veća; svako se polje mora mjeriti pomoću adekvatnog djelovanja. Nema razloga mjeriti polja elektromagnetskim instrumentom. Konačno, silu težu također ne možemo mjeriti elektromagnetskim instrumentom.

Sabine Leitner: Pokazuju li zapravo Kirlijanove fotografije nešto od morfičkih polja?

Rupert Sheldrake: To ne znam. Veći dio Kirlijanove fotografije nije dovoljno precizan i temelji se na izboju visokog napona, što se može postići čak i s vlagom u zraku. Problem je što su većinu istraživanja provodili amateri. Koliko znam, renomirani znanstvenici do sada još nisu ozbiljno istraživali to područje. Možda ima više ozbiljnih istraživanja, ali prema mom vjerovanju, to je još uvijek otvoreno pitanje.

Sabine Leitner: Rado bih Vam postavila pitanje o današnjem razgraničenju između znanosti i duhovnosti. Poznajem dosta ljudi koji naginju duhovnom, ali istovremeno pripadaju ovom materijalističkom društvu i zastupaju njegovu sliku svijeta. Oni su između ta dva stajališta oduševljeni i rastrgani…

Rupert Sheldrake:

Mislim da je cijela naša kultura u sukobu. Mehanicistička slika svijeta predstavlja svijet kao stroj, ljudski um kao jednostavnu aktivnost mozga, ljudske osjećaje jednostavno kao reakcije u našem tijelu, bez većeg značenja, a kultura i estetski izraz samo su subje­ktivne pojave u našoj glavi. Ta otuđena slika svijeta, koja je bila slika svijeta u doba prosvjetiteljstva, dovela je do protupokreta krajem XVIII. stoljeća – do romantizma.

Njemačko govorno područje proizvelo je najzanimljivije i najozbiljnije romantičare. Snažno je poraslo zanimanje za filozofiju prirode, koja je bila dio romantičarskog pokreta, protiv mehanicističke slike svijeta.

U Engleskoj se taj pokret izražavao uglavnom u formi poezije. Pjesnici romantizma govorili su da je priroda živa, da su osjećaji, naša intenzivna emocionalna iskustva i naše ideje stvarni, a ne iluzorni jer se ne mogu opisati matematičkim formulama. Bila je to potvrda svih ovih aspekata potisnutih u mehanicističkoj slici svijeta. Romantizam je duboko utjecao na europsku civilizaciju.

Rezultat je bio raskol. Od ponedjeljka do petka, intelektualci i obrazovani ljudi bili su jedinstveni u mehanicističkom svjetonazoru jer je za osnovu imao industrijalizaciju, strojeve, državnu birokraciju, industriju naoružanja, investicije… Svaki ozbiljan posao, rad, tvrtka, utemeljeni su na mehanicističkom načinu razmišljanja. Oni se oslanjaju na iskorištavanje prirode, na profit kroz rudarstvo i vađenje sirovina, krčenje šuma, masovni uzgoj životinja i industrijsku poljoprivredu. Sve je to stvarni svijet privrede i u tome i sami sudjelujemo. Međutim, za vikend i na odmoru čovjek je slobodan. U petak navečer ulice zapadnih gradova pretrpane su milijunima ljudi koji automobilima odlaze u prirodu. Ako su dovoljno bogati, kupe si komad zemlje na selu kako bi se sa svojom obitelji i prijateljima mogli povući za vikend i praznike i pobjeći od sve te vreve. Kad su na svom seoskom imanju, tada naravno ne žele da se priroda uništava, da autocesta prolazi ispred njihovog kućnog praga, da netko krči šume ili da ljudi na okolna polja prskaju pesticide. Tijekom vikenda iznenada postaju zaštitnici okoliša.

Sabine Leitner: To zvuči kao vrlo licemjeran način života…

Rupert Sheldrake: Mislim da je taj raskol između mehanicističke slike svijeta i romantizma potpuno integriran u našu zapadnu civilizaciju. Mi smo se na to navikli i svi vodimo dvostruki život u kojem religija i duhovnost sudjeluju u našem životu vikendom. Neki znanstvenici i ljudi s mehanicističkim svjetonazorom i dalje ostaju kršćani, dok drugi ljudi, koji su se kroz intelektualni proces obrazovanja otuđili od kršćanske tradicije, traže “New Age” duhovnost, postaju budisti, meditiraju, bave se jogom, prakticiraju duhovne vježbe ili se pokušavaju vratiti prirodi.

U načelu, sve su to pokušaji ponovnog povezivanja s prirodom ali taj se raskol između privatnog života i mehanicističke slike svijeta utisnuo u našu kulturu.

Štoviše, mi smo ga u međuvremenu izvezli u cijeli svijet. Pogledajte Kinu, Indiju, Japan ili Indoneziju. U radnom vremenu, mehanicističku sliku svijeta zastupaju sve obrazovane društvene klase, javni službenici, ljudi u ministarstvima poljoprivrede i gospodarstva, u obrazovnom sustavu ili u razvojnim agencijama, inženjeri… Ali navečer, tijekom vikenda ili odmora, većina njih se vraća nazorima svoje vlastite kulture.

Kao znanstvenik, živio sam pet godina u Indiji. Na poslu su moji indijske kolege bili posve konvencionalni znanstvenici zapadnog stila, ali čim su bili kod kuće, ponovno su bili muslimani ili hinduisti. Kao hinduisti vjerovali su u reinkarnaciju, išli su sa svojim obiteljima na hodočašća, prinosili žrtve svojim bogovima. Kao muslimani najčešće su bili jako pobožni, postili su za vrijeme ramazana, molili u smjeru Meke. Oni su jednostavno prihvatili to razdvajanje kao nešto normalno jer smo mi to učinili normalnim.

Sabine Leitner: Mislite li da će snaga, impuls koji bi mogao pobijediti taj raskol, doći od znanosti, a ne od religije? Jer, jednom se to mora dogoditi. S tim raskolom ne možemo dalje…

Rupert Sheldrake: Mišljenja sam da impuls mora doći od znanosti, da ne može doći od religije. Na individualnoj osnovi, snaga može poteći od religije jer ljudi tako mogu pronaći svoj spas. Ipak, kolektivna promjena naše ukupne kulture može se, po mom mišljenju, postići samo promišljanjem u znanosti. Zato mislim da je kretanje u smjeru cjelovite (holističke) znanosti apsolutno temeljno za prevladavanje raskola u pojedincu i u kole­ktivu. Naravno, kolektivno djelovanje tog raskola pokazuje se kroz utjecaje koje imamo na okolinu, kroz promjene klime, uništenje okoliša… Sve su to neizbježne posljedice mehanicističkog svjetonazora, s globalnim kapitalizmom i modernom tehnologijom.

Budući da je okoliš ugrožen, bit ćemo prisiljeni na promjenu, svidjelo se to nama ili ne. Vjerujem da moramo prerasti mehanicističku sliku svijeta jer je neodgovarajuća, ne samo iz političkih ili društvenih razloga, već i zato što je to stvarno loša znanost. Ona je dogmatska, uskogrudna, ograničena i ne može opisati mnoge pojave u prirodi. To što se prije ili poslije mora dogoditi, i što se zapravo već sada događa, promjena je biologije, ekologije… U holističkom pogledu, hipoteza o Geji korak je u pravom smjeru koji je došao iz znanosti, ali to još nije dovoljno. Trebamo jednu dobro utemeljenu holističku teoriju biologije, prirode, ljudskog uma i psihologije. Mislim da se to neće dogoditi dok ne prevlada slika svijeta koja prirodu vidi kao organizam i priznaje da smo mi organizmi i da je društvo organizam, a ne stroj. Nadalje, moramo postati svjesni važnosti navika i sjećanja jer su dio evolucijske, organske kozmologije. Već sada smo suočeni s promjenom slike svijeta, no unatoč tome službena je znanost još uvijek uhvaćena u staroj, mehanicističkoj ideologiji.

Sabine Leitner: Vjerujete li da nam studij tradicionalne filozofije i svevremenske mudrosti može pomoći, nadahnuti nas da postojeće ideje ponovno otkrijemo i formuliramo vlastitu verziju ove mudrosti?

Rupert Sheldrake: Da, vjerujem. Mislim da iz uskogrudne filozofije XX. stoljeća, kao što su logički empirizam ili filozofija duha, ne možemo puno izvući. Po mojem mišljenju, one nam ne nude puno. Ali, filozofija koja nam pomaže prepoznati prirodu duše ili svijest u prirodi, može biti vrlo korisna. Mnogo mi je pomogao studij Aristotelove filozofije, a prije svega studij filozofije Tome Akvinskog. Njegova filozofija uključuje koncept da i životinje i biljke imaju dušu, govori o duši u prirodi te kako ona funkcionira kao organizirajući princip svih živih bića, ne samo ljudi. Ova visokorazvijena, sofisticirana europska filozofija prirode stvarno je animirajuća filozofija. Ona je odbijena u mehanicističkoj revoluciji XVII. stoljeća, ali je ponovo otkrivena u više aspekata. Njemačka filozofija prirode bila je važan korak u smjeru filozofije, u kojoj su organizmi u prvom planu. U određenom smislu, filozofija prirode imala je najveće uspjehe u teorijama o evoluciji. Teorije evolucije razvile su se prvi put krajem XVIII. stoljeća i potjecale su iz pokreta filozofije prirode. Bitna je stvar u romantizmu da priroda živi i da nije mehanička. Rani mislioci teorija evolucije kao Erasmus Darwin, djed Charlesa Darwina, i Lamarck smatrali su da je priroda živa i prožeta stvaralačkim duhom. Stoga cijeli proces života nije tek posljedica slijepih mehaničkih snaga, evolucijski uspon i razvoj, već polazi od živog, stvaralačkog duha prirode.

Henri Bergson u svojoj je knjizi Stvaralački razvoj detaljnije izložio taj stav. Za mene je ta knjiga jedno od najvećih djela filozofije. Bergson je moj omiljeni filozof i njegov je pogled na evoluciju vrlo značajan. On razrađuje ideju kozmičkog evolucijskog procesa (evolucija života na Zemlji nije jedina) kao dijela jednog ogromnog razvojnog procesa koji je upravo u tijeku. Mi smo dio toga, to nije jednostavno slučaj i prirodna selekcija. Prirodna selekcija ima ulogu, ali ona je samo manji dio mnogo većeg procesa.

Sabine Leitner: Ima li i drugih filozofskih pokreta koji Vas posebno zanimaju?

Rupert Sheldrake: Filozofija engleskog govornog po­dručja, koja me trenutno najviše zanima, struja je ­paneksperientalizma Alfreda Northa Whiteheada. Whitehead je bio važan engleski filozof koji je početkom XX. stoljeća surađivao s Bertrandom Russelom na Cambridgeu. Napisao je knjigu o matematici i matematičkoj logici pod naslovom Principia Mathematica. U 1920-ima razvio je matematičku teoriju relativnosti koja se razlikuje od one Einsteinove, međutim pretpostavlja ista predviđanja i sadrži iste testove. O Einsteinu slušamo mnogo, o Whiteheadu vrlo malo. Razlog je tome što je Whitehead sa svojim zaključcima otišao korak dalje i tvrdio da je svijest, ili jedna vrsta uma ili iskustva, svojstvena cijeloj prirodi. Čak i kvantni procesi – on je vjerojatno bio prvi filozof koji je razumio kvantnu teoriju i prepoznao njene posljedice – sadrže, kako je on to nazvao, fizički i mentalni pol. Nije tvrdio da atomi imaju mozak ili svijest kao mi, već da u svim samoorganizirajućim fizičkim sustavima postoji jedna vrsta iskustva. Njegova bi se filozofija stoga mogla zvati panpsihizam (duh u svemu). Ipak, bolje joj odgovara naziv paneksperientalizam (iskustvo u svemu), kao što je nazivaju njegovi pristaše. Pod “svemu” ne misle, primjerice, na stolce, stolove ili stijene, već na samoorganizirajuće sustave. Atomi stolaca, stolova i stijena imali bi to iskustvo, no ne i iskustvo cjeline jer ne posjeduju nikakvu individualnost.

Zanima me ova posebna filozofija i teološka struja koja je iz toga nastala: procesna teologija. To je dosta nepoznat, ali vrlo zanimljiv aspekt suvremene anglosaksonske teologije. Većina teologa te struje poziva se na Whiteheadove stavove i interpretira kršćansku teologiju u smislu evolucijskog procesa: samootkrivanje i realizacija božanskog kroz evolucijski proces. Jedan aspekt Svetog Trojstva u kršćanskoj teologiji je Duh Sveti koji u tradicionalnoj teologiji predstavlja dah života u cijeloj prirodi. To je taj stvaralački duh koji prožima sva živa bića, univerzum, zvijezde i ­planete.

Postoji, dakle, taj duh koji predstavlja jedan aspekt božanske prirode koji je svojstven cijeloj prirodi. Ukupni evolucijski proces ne događa se naslijepo, već se kreće u smjeru cjelokupnosti ili jedne vrste otkrivanja ili samootkrivanja božanskog.

Dakle, to je vrlo zanimljiva teologija i za mene su najzanimljivije suvremene struje filozofije panpsihizma, paneksperientalizma i procesna teologija.

Sabine Leitner: Zahvaljujem na razgovoru.

Ružica Mesić