|
PLEJER
Getting your Trinity Audio player ready...
|
Tijekom 2012. sto najbogatijih ljudi u svijetu postali su bogatiji za 241 milijardi dolara. Sada su “teški” 1,9 bilijuna (tisuća milijardi) dolara: nešto malo manje od godišnjeg BDP-a Velike Britanije.
- Neoliberalna politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih
- Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali
- Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a stope njezina rasta niže
- Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je – kontraproduktivna
- Potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć
- UN: “Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji jedini je način da se konačno prevlada kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja”
- Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara
Mora da su dosta krvarili zbog nas. Tijekom 2012. sto najbogatijih ljudi u svijetu postali su bogatiji za 241 milijarde dolara. Sada su “teški” 1,9 bilijuna (tisuća milijardi) dolara: nešto malo manje od godišnjeg BDP-a Velike Britanije.
Ovo se nije dogodilo slučajno. Rast bogatstva superbogatih je izravni rezultat politike.
Evo nekoliko poteza: smanjenje poreznih stopa i nametnutih poreza; vladino odbijanje da nadoknadi pristojan dio prihoda od rudnih bogatstava i zemljišta; privatizacija javne imovine i stvaranje “ekonomske naplatne rampe”; liberalizacija zarada i uništenje kolektivnog pregovaranja.
Politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih. To se u teoriji nije moglo predvidjeti. Ekonomisti Friedrich Hayek, Milton Friedman i njihovi učenici – u tisućama poslovnih škola, MMF-u, Svjetskoj banci, OECD-u i u gotovo svakoj suvremenoj vladi – tvrde da što se manje oporezuju bogati, brane radnici i preraspodjeljuje bogatstvo, svi će biti prosperitetniji.
Svaki pokušaj da se smanji nejednakost naštetio bi efikasnosti tržišta, sprječavajući “nadolazeću plimu koja podiže sve brodove”. Ovi pioniri su 30 godina provodili svoj globalni eksperiment i sada imamo rezultate.
Potpuni promašaj.
Prije nego što nastavim, istaknuo bih da smatram da stalni ekonomski rast nije ni održiv, ni poželjan. Ali, ako je rast vaš cilj – cilj na koji svaka vlada tvrdi da se pretplatila – ne možete od njega napraviti veći kaos nego da superbogate pustite da izađu iz okvira demokracije.
Prošlogodišnji izvještaj Konferencije UN za trgovinu i razvoj trebalo je da bude nekrolog za neoliberalni model koji su osmislili Hayek, Friedman i njihovi učenici. Izvješće nedvosmisleno pokazuje da je njihova politika proizvela suprotne rezultate od onih koje su oni očekivali.
Kako se neoliberalna politika (smanjenje poreza bogatima, privatizacija državne imovine, deregulacija tržišta rada, smanjenje socijalne pomoći) počela stezati od 1980-ih na ovamo, stopa rasta je počela opadati, a nezaposlenost rasti.
Izraziti rast u bogatim zemljama tijekom 1950, 60-ih i 70-ih bio je moguć zbog razaranja bogatstva i moći elite nakon Velike Depresije i Drugog svjetskog rata. Njihov pad dao je ostalih 99% jedinstvenu šansu zahtijevati preraspodjelu, državnu potrošnju i socijalna davanja, a sve to je stimuliralo potražnju.
Neoliberalizam je bio pokušaj da se ove reforme zaustave. Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali.
U zemljama OECD-a, oporezivanje je postalo regresivnije: bogati su plaćali manje, siromašni više. Kao rezultat toga, prema tvrdnjama neoliberala, trebala se povećati ekonomska učinkovitost i investicije, što bi svima donijelo bogatstvo. Desilo se suprotno.
Kako su se smanjivali porezi bogatima i poduzećima, opadala je kupovna moć i države i siromašnijih građana, a s njom i potražnja. Kao rezultat toga pala je razina investicija, kao i očekivani rast.
Zagovarači neoliberalizma su također inzistirali da će nekontrolirana nejednakost prihoda i fleksibilne zarade smanjiti nezaposlenost. Međutim, u bogatim zemljama i nejednakost i nezaposlenost su se pogoršale.
Nedavnom skoku nezaposlenosti u većini razvijenih zemalja – najgori koji je zabilježen u svim recesijama posljednja tri desetljeća – prethodio je najnižu razinu zarada od Drugog svjetskog rata. Opet udarac za teoriju neoliberalizma. Teza se nije obistinila iz istog očiglednog razloga: niže zarade smanjuju potražnju, što povećava nezaposlenost.
Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a postotak njezina rasta niži.
Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je kontraproduktivna.
Planirano smanjenje najviših stopa poreza na dohodak (sa 50% na 45%) neće podići državne prihode, niti potaknuti privatno poduzetništvo, ali će se obogatiti špekulanti koji su upropastili ekonomiju: Goldman Sachs i druge banke sada razmišljaju odgoditi isplatu bonusa kako bi to iskoristile.
“Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji”, kažu UN jedini je način da se konačno prevladati kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja “.
Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara.
Zahtjevi ultrabogatih su presvučeni u sofisticiranu ekonomsku teoriju i provođeni su bez obzira na ishod. Uz to, potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć.
A Hrvatska? Duplo više mulijunaša nego prije 10 godina!
U proteklih šest godina od kada gospodarska kriza trese Hrvatsku broj ljudi čije bogatstvo prelazi 167 milijuna kuna povećao se i trenutno ih ima 250. Oni raspolažu s 41 milijardom kuna. Prije deset godina u Hrvatskoj ih je bilo 128, a prema procjenama do 2023. godine trebalo bi ih biti 293.
Rezultati su to izvješća “The Wealth Report 2014″ koje je objavila konzultantska kuća za pitanja imovine sa sjedištem u Londonu, Knight Frank. U imovinu multimilijunaša Knight Frank ubraja kuće za stanovanje, nekretnine, dionice i druge vrijednosne papire, umjetničke kolekcije, zlato, jahte, vino, satove i ostale predmete putem kojih najbogatiji nastoje sačuvati i uvećati imetak, piše Glas Slavonije.
S druge strane sve je više siromašnih radnika. Hrvatska je, prema istraživanju Europske komisije najsiromašnija u EU uz Bugarsku i Grčku. Na 1000 građana siromašno je njih čak 209. Petina od 800 tisuća mladih u Hrvatskoj u povećanom je riziku od siromaštva, njih je, dakle, oko 150.000. Čak 85 tisuća radnika koji su zaposleni su siromašni jer mjesecima ne primaju plaću, a siromašnim se smatraju samci koji mjesečno raspolažu s manje od 2100 kuna, ili primjerice bračni par s dvoje djece čiji je mjesečni budžet manji od 4221 kune.
Zavod za zapošljavanje trenutno broji oko 296 tisuća osoba, no krajem rujna ta će se brojka povećati nakon što završe sezonski poslovi.
U Hrvatskoj je sve više siromašne djece. Njihov broj se u zadnje dvije godine povećao za deset posto i trenutno ih je u Hrvatskoj oko 45 tisuća.
U Hrvatskoj je siromašno 26 posto osoba starijih od 65 godina, 17% osoba u dobi od 17. do 54. godine, 42% jednočlanih kućanstava u kojoj živi žena 41%, kućanstava u kojima živi samac stariji od 65 godina, 40% kućanstva u kojima živi samohrani roditelj i dijete, 15% kućanstava u kojima žive dva roditelja i dijete.
Vestinet
