|
PLEJER
Getting your Trinity Audio player ready...
|
Gotovo sve mjerne skale i jesu definisane na sličan način – dogovorom ili konvencijom, počev od načina na koji mjerimo “dogovornu” veličinu kao što je temperatura, pa do toga kako mjerimo nešto što smatramo prirodnim procesom, kao što je protok vremena…
Mada iz perspektive sa početka XXI vijeka djeluju tako prirodno, sekundi, minuti i sati su samo intervali koje je čovjek, iz istorijskih razloga, odbrao za mjerenje vremena. Međutim, vrijeme se moglo mjeriti u sasvim drugačijim intervalima. U sovjetskoj Rusiji i tokom Francuske revolucije, bili su osmišljavani kalendari sa sasvim drugačijom organizacijom broja mjeseci i dana u nedjelji. No, i jedan dan je mogao biti podijeljen drugačije – recimo, na deset smerglina, tako da svaki smerglin ima deset turdnarka, koji su mogli biti podijeljeni na 100 remlina ili možda, 100 zomgloa.
Umjesto ovih čudnovatih naziva, kao osnovnu mjeru za vrijeme koristimo – dobro znane sekunde. No, ako zavirimo u definicije mjernih jedinica u SI sistemu vidjećemo da sekunda, mada jedinica na koju smo navikli, nije baš definisana na svakom očigledan način.
Naime, kao etalon vremena sekunda je po definiciji vremenski interval koji traje koliko i 9.192.631.770 perioda zračenja koje odgovara prelazu između dva hiperfina nivoa osnovnog stanja atoma cezijuma 133. Ova neprijatna definicija kojom atomski satovi mjere tačno vrijeme je, mada precizna i zasnovana na prirodnoj pojavi, tako uzeta kao dio dogovora o kom se u SI sistemu stara Međunarodni komitet za mjere čije je sjedište u paviljonu De Bretej kod Pariza.
Međutim, ako govorimo o mjerama za vrijeme unutar jedne godine, postoji jedna stvarna mjera koja je utemeljena na prirodnom procesu i uslovno posmatrano, nije predmet dogovora, To je srednja dužina dana – vrijeme koje je potrebno Zemlji da se okrene oko svoje ose, odnosno, vrijeme za koje sunce na nebeskoj sferi prividno “obiđe” pun krug oko planete.
Takozvani sideralni dan, što je vrijeme koje je Zemlji potrebno da napravi jednu rotaciju u odnosu na zvijezde “nekretnice”, kad se preračuna u osnovne jedinice, iznosi 86.164 sekundi. Ovo je, kad razmislite, stvarno neugodan broj, bez ikakvog dubljeg smisla, osim što je posljedica činjenice da je “astronomski”, stvarni dan trebalo nekako uskladiti sa tradicijom da se dijeli na 24 dela koja se potom dijele na 60 minuta, pa opet 60, da bi se dobile sekunde.
Definicija je inače, osim što je neprijatna, manjkava kad se u obzir uzme kako se dan zapravo definiše, koliko tačno traje, pa i da atomski satovi po sadašnjoj definiciji na godišnjem nivou izgube jednu sekundu, koja se mora dodatnom konvencijom dodati kao “prestupna”.
To je otud što su stvari zapravo definisane obrnutim redom – dan je ne samo prirodniji, nego i mnogo stariji pojam od sekunde i sata. U ne tako davnoj prošlosti, prije mehaničkih satova, vrijeme se u toku dana zapravo mjerilo temporalno – dužina sata se mijenjala tako da ih stane 12 od svitanja do sumraka.
U vrijeme sunčanih satova, dan je od ponoći do ponoći već bio izdijeljen na 24 dijela. Oni u praksi nisu bili jednaki, budući da je ljeti obdanica duža, i svaki pojedinačni sat je danju duže trajao. Podjela dana na 24 dijela je inače starija od pojma sata, a sama riječ i jeste potekla od grčkog naziva za “dio dana”.
Po svemu sudeći, takva podjela dana je došla od starih Sumera, ali zapravo, nije poznato tačno zbog čega. Postoji nekoliko hipoteza na tu temu. Po jednoj, stvar je u menama Mjeseca.
Ako su drevni narodi uočili da između dvije mjesečeve mene protekne 30 dana, a da se tokom godine javi 12 mjesečevih mena, onda su u istom maniru mogli dijeliti i obdanicu na 12, odnosno dan na 24 dijela. Međutim, tek su Rimljani strogo definisali godinu sa 12 mjeseci, pa je ovo objašnjenje u najmanju ruku klimavo.
Drugo objašnjenje se vezuje za 12 sazvježđa Zodijaka, koja se za godinu dana okrenu na nebeskoj sferi, tako da ona ponovo dođe u isti položaj. Ali, ako ste ikad posmatrali noćno nebo, brzo ćete shvatiti da izbor sazvježđa nije baš tako nedvosmislen i da će prije biti da je popularnost dvanaestice u starom Vavilonu uticala na to da ih bude toliko.
Jedno od objašnjenja se vezuje za ljudsku šaku koja je navodno navela Sumere da dan podijele na 12 djelova. Ako savijete palac i pogledate unutrašnjost šake, primijetićete kako vam je svaki od četiri ispružene prsta podijeljen na tri cjeline, tako da pred sobom imate dvanaest podjednakih cjelina. To je olakšavalo brojanje sati u toku dana, pa je zato i dan podijeljen na 12 djelova.
Uz ovo ide i zgodna okolnost da je 24 broj koji je djeljiv sa 2,3,4,6,8 i 12, tako da se sa njim znatno lakše računa nego sa deset ili sto, kad ga treba izdijeliti. Nema, međutim, jakih argumenata da se prihvati ili odbaci bilo koja od hipoteza, a nije isključeno da su podeli na 24-časovni dan doprinijeli svi razlozi zajedno.
Cdm
