Nakon Leonardove smrti 1519. godine u Amboiseu u Francuskoj, njegov odani učenik Francesco Melzi donio je njegove rukopise i crteže natrag u Italiju…

Njegova golema ostavština sadrži više od sto tisuća crteža i više od šest tisuća stranica bilješki u njegovu karakterističnom zrcalnom rukopisu, pisanom s desna na lijevo.

Ta nesumnjivo najveća zbirka rukopisa cijele renesanse nije grupirana na isti način kao što je to bila za Leonardova života ili u vrijeme kad je došla u ruke Francesca Melzija. Naime, nemajući pojma o njihovoj vrijednosti, Melzijevi su nasljednici nakon njegove smrti 1570. godine počeli rasipati Leonardovu ostavštinu; crteži i rukopisi u početku su bili pohranjeni na tavanu da bi poslije neki dijelovi bili poklanjani ili ­jeftino prodavani prijateljima i kolekcionarima.

Proučavanje Leonardove ostavštine sustavno počinje tek krajem XIX. stoljeća pa su njegovi crteži danas podijeljeni u skupine rukopisa (Kodeks Arundel, Atlantski kodeks, Kodeks Trivulzianus, Kodeks o letu ptica, Kodeks Ashburnham, Kodeksi Francuskog instituta, Kodeks Urbinas, Kodeks Forster, Kodeks Leicester, Windsorska zbirka i Madridski kodeksi) koji se čuvaju u više europskih muzeja.

Rukopisi sadrže slikarske studije i raznorodne crteže, ali obrađuju i iznimno široko područje, od matematike, geometrije, arhitekture, astronomije, hidraulike, mehanike, optike do botanike, zoologije, geologije, geografije itd. Nastojeći ostvariti čovjekov vječni san o letenju, Leonardo je osobito pomno proučavao let ptica, obraćajući posebnu pozornost na mehaniku leta, kao i na otpor zraka, vjetar i strujanja.

Leonardova bogata ostavština otkriva iznimnu širinu i dubinu interesa svestranog i iznimno nadarenog čovjeka koji teži novim spoznajama, potvrđujući renesansni ideal Homo Universalisa savršeno utjelovljen u njegovom liku.

Njegovo je stvaralaštvo sukus onog veličanstvenog razdoblja ljudske povijesti, doba talijanske renesanse, kada u doticaju s antičkom tradicijom dolazi do istinskog preporoda europske kulture. To će ljudima tog vremena otvoriti neslućene horizonte i dovesti do uzleta i procvata svih segmenata kulture.

Leonardove naprave

Mašta tog svestranog genija dovela ga je do osmišljavanja stotina strojeva, od kojih su neki najavili tehnologiju koju će čovječanstvo doseći tek u XX. stoljeću, dakle, četiristo godina kasnije.

Jedan je njegov biograf zapisao da je njegov genij bio toliko rijedak i univerzalan da se može reći da je priroda pod njegovim imenom radila čuda…

Struktura krila

Studija strukture krila izuzetno je važna u Leonardovu nastojanju da dizajnira stroj koji će čovjeku omogućiti let.

Leonardo je stalno iznova pokušavao reproducirati mehanizam zglobova ptičjeg krila u različitim fazama leta.

Krilo je dizaj­nirano tako da siječe zrak kada se kreće prema naprijed i da se vrati u prijašnji položaj.

To je jedna od najsloženijih naprava koju je Leonardo ikada smislio.

Leteći brod

Mali leteći brod opremljen kormilom i krilima nalik šišmišovim.

Ovo je jedan od njegovih najmaštovitijih letećih strojeva.

Posebno je zanimljiv detalj vrlo široko repno krilo, dizajnirano radi bolje stabilnosti pri letu i slijetanju te vjerojatno kao sustav za upravljanje smjerom kretanja.

Bušilica

Dvosmjerna bušilica omogućavala je bušenje i kopanje.

Radila je na sljedeći način: vijak bušilice zarinut je u zemlju rotiranjem gornje poluge, dok se vrtnjom druge poluge vraćao natrag bez okretanja te je podizao zemlju iz tla.

Valjci za proučavanje trenja

Leonardo je bio jedan od prvih znanstvenika koji je sustavno proučavao trenje, a koje je nazvao cofregazione (trljanje), osjećajući da ima veliku važnost u radu strojeva.

Istraživao je razne vrste trenja, razlikujući pritom trenje klizanja od trenja kotrljanja, te vrste kontaktnih materijala i upotrebu maziva.

Predilica

Ovo je jedan od najinovativnijih strojeva koje je Leonardo dizajnirao za izradu tekstila.

Stroj je osmišljen tako da vrši istezanje, pletenje i uvijanje, istovremeno na tri različite niti.

Postupci su se ponavljali kako bi nit ulazila u stroj.

Leonardovo vreteno služilo je kao temelj kasnijem razvoju stroja za predenje.

Samohodno vozilo

Leonarda su osobito privlačila istraživanja vezana za pokretanje.

Ovaj je model primjer samohodnog vozila na koje je primijenjeno nekoliko mehanizama koje je Leonardo poznavao i upotrebljavao (pogotovo opružni mehanizam s metalnim pločicama i zupčanici).

Vozilom se upravljalo preko sustava opruga koje su prenosile vučnu snagu na pogonske kotače putem složenog sklopa zupčanika.

Pogon na svakom kotaču bio je neovisan i opremljen posebnom napravom koja je dozvoljavala promjenu brzine.

Treći je kotač bio povezan s nekom vrstom kormila čija je svrha bila usmjeravanje vozila.

Koloturnici

Koloturnik nije Leonardov izum.

Međutim, ono što je zanimljivo je stajalište s kojeg je Leonardo proučavao koloturnik.

To je stajalište znanstvenika koji nastoji riješiti tajnu prijenosa pokreta i snage.

U više rukopisa nalaze se crteži koji se odnose na rad koloturnika, jednostrukih i dvostrukih, i rješenja za podizanje teških tereta.

Stroj za izradu svile

Proizvodnja svile u Leonardovo vrijeme bila je već na naprednom stupnju.

Leonardo je nastojao usavršiti rad postojećih strojeva.

Pored ubrzavanja izrade, ovaj stroj sadrži napravu za automatsko zaustavljanje koja se pokreće kada puknu jedna ili dvije niti.

Pokretni most

Ovo je primjer jednog od mnogih modela mostova osmišljenih za konstruiranje uz pomoć lako dostupnih materijala i jednostavan za transport.

Naprava za mjerenje pretvorbe vode u paru

Leonardo je osmislio napravu koja se upotrebljavala za izvođenje eksperimenata i mjerenje pritiska pare.

Naprava se sastoji od posude napunjene hladnom vodom, s poklopcem na koji je pričvršćen uteg. Zagrijavanjem vode povećava se njezin volumen a pričvršćeni se uteg spušta mjereći tako pritisak koji para vrši na poklopac posude.

Nova-akropola.com