|
PLEJER
Getting your Trinity Audio player ready...
|
Mi aktivno tragamo za izvanzemaljskim životom…
Ako taj život zaista postoji negdje, znači li to da oni tragaju za “nama” također?
U našem vremenu, ljudska znatiželja se ne ograničava samo na razmišljanje o postojanju izvanzemaljskog života i civilizacija; mi smo korak dalje – aktivno ih tražimo, unatoč određenim ograničenjima koja nas u tome sputavaju. No, jednako je fascinantno pitanje: mogu li nas, s druge strane, otkriti oni?
Ako pretpostavimo da su sve civilizacije koje započinju istraživati svoje okruženje zainteresirane za pronalazak drugih civilizacija, tada sposobnost detekcije ovisi o tehnološkoj razvijenosti. Traženje tehnopotipsa drugih civilizacija zahtijeva napredne tehnološke alate, kao i njihovo stvaranje. Ali koje tehnološke razine su potrebne za oba aspekta tog procesa?
Stvaranje tehnopotpisa nije posebno složen zadatak. Primjerice, piramide u Egiptu svjedoče da smo takvu tehnologiju posjedovali tisućama godina. No, koja je razina tehnologije potrebna za njihovo detektiranje i s koje udaljenosti?
U novoj studiji objavljenoj u časopisu Acta Astronautica, istraživač SETI programa Z. Osmanov bavi se pitanjem naše vidljivosti naprednim izvanzemaljskim civilizacijama. Osmanov, autor i koautor brojnih studija i članaka o SETI-ju i povezanim temama, istražuje kako su naše umjetne tvorevine vidljive naprednim izvanzemaljskim civilizacijama. On objašnjava kako univerzalni zakoni fizike postavljaju ograničenja za detekciju i kako naprednije civilizacije mogu prevladati te izazove. Maksimalna udaljenost za detekciju je, prema Osmanovu, oko 3000 svjetlosnih godina, s tim da “pod određenim uvjetima, društva naprednih izvanzemaljskih civilizacija tipa II mogu riješiti ovaj problem.”
Pozadina Osmanovog rada temelji se na klasifikaciji vrsta civilizacija prema Kardashevovoj ljestvici, koja je mnogima poznata. Riječ je o djelu sovjetskog astronoma Nikolaja Kardasheva, koji opisuje tri tipa hipotetičkih civilizacija:
- Civilizacije tipa I koriste, koriste i pohranjuju svu energiju na svom planetu.
- Civilizacije tipa II direktno koriste energiju svoje zvijezde pomoću struktura poput Dysonove sfere.
- Civilizacije tipa III mogu koristiti svu energiju dostupnu u cijeloj galaksiji.
Fokus na tip I i tip II
U svom istraživanju, Osmanov zanemaruje civilizacije tipa III i fokusira se na tipove I i II. Postavlja relativno jednostavno pitanje: “Mogu li artefakti naše tehnološke civilizacije biti vidljivi i potencijalno detektirani teleskopima izvanzemaljskih bića?”
Naši tehnološki artefakti uključuju stvari poput velikih inženjerskih projekata i satelita. Civilizacija tipa I ili II prepoznala bi ove stvari kao tehnološke artefakte ako bi ih mogla vidjeti. Prema Osmanovu, najbolji način za naprednu izvanzemaljsku civilizaciju da ih detektira je kroz reflektirano svjetlo, što znači da su potrebni snažni optički teleskopi s iznimno visokom kutnom rezolucijom.
Mi gradimo sve moćnije teleskope s većom kutnom rezolucijom a vjerojatno to čine i napredne izvanzemaljske civilizacije, ukoliko postoje. “U ovom radu analiziramo koliko smo vidljivi naprednim izvanzemaljskim civilizacijama, ovisno o njihovoj tehnološkoj razini.”
Osmanov navodi da će napredne izvanzemaljske civilizacije koristiti interferometriju za detekciju. Astronomska interferometrija koristi dva ili više odvojenih teleskopa koji istovremeno promatraju isti objekt. Podaci s detektora kombiniraju se i obrađuju. Tako se umjesto promatranja nečega s ograničenom kutnom rezolucijom jednog teleskopa, interferometrija u osnovi gradi “virtualni” teleskop – niz teleskopa, koji je znatno veći od bilo kojeg fizičkog teleskopa.
Osmanov izračunava da bi za detekciju Velike piramide u Gizi, na primjer, izvanzemaljska civilizacija morala biti ne dalje od oko 3000 svjetlosnih godina of nas. Zbog broja fotona koji bi se morali osjetiti kako bi se vidjele Piramide, teleskop bi morao biti izuzetno ogroman. Samo interferometar bi to mogao postići. “Jasno je da bi promjer teleskopa trebao biti reda veličine nekoliko milijuna kilometara,” objašnjava autor.
To eliminira civilizacije tipa 1. “Takve ogromne megastrukture mogle bi izgraditi samo civilizacije tipa II ali ne i izvanzemaljska društva tipa I,” piše Osmanov.
No kako možemo znati jesu li bilo koje napredne izvanzemaljske civilizacije tipa II ili III unutar dometa od 3000 svjetlosnih godina? Osmanov koristi poznatu Drakeovu jednadžbu za određivanje tog broja. Drakeova jednadžba je probabilistički argument koji znanstvenicu mogu koristiti za pokušaj razumijevanja koliko bi naprednih izvanzemaljskih civilizacija moglo postojati u Mliječnom putu ali naravno, nema apsolutnog načina za potvrdu njenih odgovora. To je alat za eksperiment koji sve drži na istoj stranici kada razmišljaju o pitanju napredne izvanzemaljske civilizacije.
U svojim izračunima, autor određuje prosječnu udaljenost među naprednim civilizacijama. “Kao red veličine, pretpostavljamo da su civilizacije ravnomjerno raspoređene po galaktičkoj ravnini,” piše Osmanov. Moralo bi postojati nešto poput 650 naprednih izvanzemaljskih civilizacija u Mliječnom putu da bi jedna od njih bila dovoljno blizu da otkrije naše velike inženjerske projekte od drevnog svijeta do našeg srednjeg vijeka. To uključuje stvari poput Piramida i možda drugih velikih konstrukcija.
Brojke su drugačije kada je riječ o naprednim izvanzemaljskim civilizacijama koji otkrivaju naše moderne strukture, jer nije bilo dovoljno vremena da se reflektirano svjetlo od tih modernih struktura proširi dalje u svemir. Moralo bi postojati znatno više takvih civilizacija da bi jedna bila dovoljno blizu da otkrije naše moderne strukture, uključujući satelite. “Oni mogu otkriti naše moderne konstrukcije samo ako je njihov ukupan broj u Mliječnom putu reda veličine 10^6, što je hipoteza [Carla] Sagana,” piše Osmanov.
Iako ne možemo s potpunom sigurnošću tvrditi da postoje drugi napredne izvanzemaljske civilizacije ili da su otkrili naše tehnopotpise, studije poput Osmanovih pružaju okvir za razumijevanje tih mogućnosti putem eksperimenata u iščekivanju izravnog kontakta s izvanzemaljskim životom.
Na taj način, iako smo još daleko od stvarnog susreta s izvanzemaljskim civilizacijama, naša nastojanja da razumijemo svemir i mogućnosti komunikacije s drugim inteligentnim bićima nastavljaju poticati znanstvenu maštu i istraživanja. Ova studija nije samo fascinantna u pogledu tehnoloških mogućnosti, već i kao poticaj za razmišljanje o našem mjestu u širem svemiru. Kroz ovakva istraživanja, možemo bolje shvatiti koliko smo zaista vidljivi ili skriveni u beskonačnosti svemira, te što to znači za budućnost čovječanstva u potrazi za izvanzemaljskim kontaktom.
