Je li naš svemir simulacija…

Predstavljamo dvije intrigantne teorije koje objašnjavaju zašto je naš svemir zapravo simulacija.

Platon je još prije nekoliko tisuća godina smatrao da stvarnost nije „stvarna“, već da se radi o simuliranoj realnosti. U kompjuteriziranom dobu, ova ideja dobila je dodatnu težinu u društvu. Virtualna realnost vođena specifičnim kodovima više nije znanstvena fantastika. Sada je to ozbiljna teorija među istraživačima i znanstvenicima.

Respektabilni švedski filozof Nick Bostrom objavio je svoj rad na temu živi li čovječanstvo u računalnoj simulaciji. Uskoro će taj rad navršiti 20 godina a u to vrijeme tehnologija je bila daleka manje napredna nego danas. Što bi tek bilo da je pisan sada kada je sve povezano na potpuno drugačijoj razini?

Bostrom je smatrao da viša rasa, koja će možda zauvijek ostati skrivena, upravlja simulacijom i svime što se događa u svijetu i oko nas.

Svrha je bila diskusija o potpuno novoj teoriji koja je tada bila svježa tema u javnosti.

Simulirani svemir : što tvrde nove teorije?

Jedno od novijih istraživanja provodio je tim sa Instituta za istraživanje kvantne gravitacije iz Los Angelesa, koji je također zaslužan za zanimljiv rad na temu „Samo-simulacijska hipoteza interpretacije kvantne mehanike“.

Suština nove teorije je vrlo slična Bostromovoj hipotezi iz 2003. pretpostavljajući da živimo u nekoj vrsti simulirane stvarnosti.

Po čemu se razlikuje od Bostromove hipoteze ?

Iako obje teorije kreću od gotovo istog temelja – da živimo u simuliranom svemiru – razlikuju se po svojoj metodi. Drugim riječima, Bostromova hipoteza je više materijalistička dok teorija tima za istraživanje kvantne gravitacije polazi od ne-materijalističkog pristupa.

Prema Bostromu, sve u našem simuliranom svemiru funkcionira kao veliki mehanički sustav kojeg je programio naš izvanzemaljski predak. Bostrom vjeruje kako je ljudski razvoj i napredak još jedan test putem kojeg naši kreatori mogu ispitati čovjekove sposobnosti.

Nova teorija također smatra da postoji simulirani svemir ali da on napreduje putem misli. Ovo nas navodi na pitanje kako je uopće začeta naša simulacija? Istraživački tim je to objasnio pojmom „bezvremsnka emergentnost“ (eng. „to emerge“ – iskrsnuti) što se odnosi na koncept da vrijeme ne postoji, bar ne onaj način kako ga mi zamišljamo. U stvari, naš svemir je glavna misao koja se sastoji od brojnih „pod-misli“. Pod-misli kreiraju i objašnjavaju sve što postoji u našem svijetu.

Osobne misli

Osobno se ne slažem s bilo kojom od ovih hipoteza. Jednostavno rečeno, moguće je da živimo u simuliranom svemiru. To mogu prihvatiti, no što se tiče ove dvije teorije, ne vjerujem da naš svijet kontrolira neki napredni oblik života. Ako je život na Zemlji simuliran od početka, ne bih rekao da je njegova svrha ono što se tvrdi u spomenutim teorijama.

Teorija da živimo u simulaciji vođenoj mislima, čini mi se, otvara više pitanje nego što daje odgovora ili objašnjenja. Uzmimo da su misli poredane prema hijerarhiji i da živimo u jednoj „velikoj“ misli koja obuhvaća cijelu našu stvarnosti. Sve drugo je stvoreno kroz pod-misli na nižim granama hijerarhije.

To bi značilo da su sva živa bića, uključujući ljude, samo još jedna u nizu pod-misli. Zatim slijedi sve što radimo, naša iskustva i slično. Koliko god to logično zvučalo, meni se ovdje postavlja pitanje kako točno dolazi do manifestacije fizičkih predmeta kojima prethode misli i je li moguće da su naše misli tako moćne?

Umjesto suprotstavljanja ovih dviju koncepata, ja bi ih sintetizirao u jedan čija bi ideja bila da misli kreiraju materijalni svijet.

Kosmos