Zabluda o ljudskom napretku i propast civilizacije

Clive Hamilton u knjizi Requiem for a Species: Why We Resist the Truth About Climate Change opisuje sumorno olakšanje koje slijedi nakon prihvaćanja činjenice da je “katastrofalna promjena klime praktički neizbježna”…

Ovo odustajanje od “lažne nade”, kaže on, podrazumijeva intelektualno i emocionalno znanje. Intelektualno znanje se može steći. Suočavanje s ovim drugim je teže, jer treba prihvatiti činjenicu da će naši bližnji, uključujući i našu djecu, kroz nekoliko desetljeća – ako ne i godina – skoro sigurno biti osuđeni na neizvjesnost, mizeriju i patnju.

Emocionalno prihvatiti predstojeću katastrofu, iskreno shvatiti da elita na vlasti neće racionalno odgovoriti na devastaciju ekosustava, podjednako je teško kao prihvatiti vlastitu smrtnost. Najveća egzistencijalna borba našeg vremena jeste da razumijemo ovu užasnu činjenicu – intelektualno i emocionalno – i da nastavimo pružati otpor silama koje nas uništavaju

Ljudski rod, pod vodstvom Europljana i Euro-Amerikanaca, već 500 godina divlja planetom, pustoši, pljačka, eksploatira i zagađuje Zemlju – pritom istrebljujući domorodce koji mu se nađu na putu. Ali igra je završena. Tehnološki i znanstveni napredak koji je industrijskim elitama omogućio život u neprevladanoj raskoši – kao i vojnu i ekonomsku premoć – sada radi protiv nas.

Manija za neprestanom ekonomskom ekspanzijom i eksploatacijom pretvorila se u prokletstvo, u smrtnu presudu. Ali čak i dok nam se ekonomski i ekološki sustav raspada, nakon najvrelije godine u naših 48 kontinentalnih država za 107 godina otkad se mjere temperature, mi nemamo ni emocionalne ni intelektualne kreativnosti da isključimo mašinu globalnog kapitalizma. Vezali smo se za paklenu mašinu koja grabi naprijed, kako pokazuje izvješće Nacionalne savjetodavne komisije za klimatske procjene i razvoj.

Kompleksne civilizacije imaju lošu naviku da se samounistavaju. Antropolozi kao što su Joseph Tainter u knjizi The Collapse of Complex Societies, Charles Redman u Human Impact on Ancient Environments i Ronald Wright u Kratkoj povijesti napretka opisuju poznate obrasce koji sustav dovode do sloma. Jedina razlika je u tome što ćemo ovoga puta povući za sobom čitavu planetu. Poslije ovog konačnog kolapsa, neće biti novih teritorija za eksploatiranje, novih civilizacija za osvajanje, ni novih naroda za porobljavanje. Duga borba između ljudskog roda i planete završit će se tako što će ostaci ljudskog roda naučiti bolnu lekciju o nesputanoj pohlepi i obožavanju samih sebe.

“Postoji poznati obazac po kome su civilizacije jedna za drugom dozlogrdile prirodi, neumjerenom eksploatacijom sredine, pretjeranim naseljavanjem i razmnožavanjem,” rekao mi je Wright u telefonskom razgovoru, javljajući se iz svoje kuće u Kanadi, “One se obično ruše ubrzo nakon što dostignu period najveće slave i prosperiteta.”

Ovaj obrazac vrijedi za mnoga društva, između ostalih Rimsko, starih Maja i Sumerana iz današnjeg južnog Iraka. Ima mnogo drugih primjera, uključujući i manje zajednice kao što je ona na Uskršnjem otoku. Upravo su one stvari koje jednom društvu kratkoročno omogućuju napredak, osobito novi vidovi eksploatacije okoliša poput irigacije, dugoročno dovode do katastrofe, uslijed nepredviđenih komplikacija.

Ovo u Kratkoj povijesti napretka nazivam “zamkom napretka”. Pokrenuli smo toliko složenu industrijsku mašineriju, utemeljenu na ekspanziji, da sada ne znamo kako da preživimo u oskudici i kako stabilizirati svoje zahtjeve od prirode. Nismo uspjeli stabilizirati broj ljudi. On se utrostručio tijekom mog života. A taj problem dodatno pogoršavaju rastuća razlika između bogatih i siromašnih i koncentracija bogatstva na vrhu, koja jamči da nikad neće biti dovoljno resursa za raspodjelu. Danas ima više ljudi koji žive u teškoj bijedi – oko dvije milijarde – nego što je početkom prošlog stoljeća bilo ukupno ljudi na svijetu. To nije napredak. “

“Ako odbijamo rješavamo probleme na uređen i racionalan način, prije ili kasnije će nas snaći neka velika katastrofa”, kaže on, “Ako budemo imali sreće, ona će biti dovoljno velika da nas prodrma, ali ne toliko velika da nas zbriše. To je najviše čemu se možemo nadati. Moramo nadići našu evolutivnu povijest. Mi smo lovci iz ledenog doba, samo obrijani i u odijelima. Ne ide nam razmišljanje na duge staze. Radije ćemo da se prežderem mesom mrtvih mamuta tako što ćemo cijelo krdo potjerati preko litice, nego što ćemo naučiti kako se čuva krdo, pa da i mi i naša djeca možemo se hranimo dok smo živi. Ovo je skok koji naša civilizacija mora izvesti. I nećemo uspjeti. “

Wright, koji u svom romanu A Scientific Romance prikazuje budući svijet razoren ljudskom glupošću, navodi “ukorijenjene političke i ekonomske interese” i nesposobnost ljudske imaginacije kao dvije najveće prepreke za radikalnu promjenu. Krivi smo svi mi koji trošimo fosilno gorivo, koji se izdržavamo kroz formalnu ekonomiju, kaže on.

Suvremena kapitalistička društva, tvrdi Wright u knjizi What Is America?: A Short History of the New World Order, nastala su tako što su europski osvajači opustošili urođeničke kulture na američkom kontinentu od 16. do 19. stoljeća, upotrebljavajući afričke robove kao radnu snagu koja je zamijenila urođenike. Više od 90 % posto urođeničkog stanovništva stradalo je od boginja i drugih epidemija koje ranije nisu imali. Španjolci nisu pokorili nijednu veliku zajednicu prije nego što je ona desetkovana boginjama; u prvom pokušaju, Asteci su ih potukli.

Da se Europa nije dokopala zlata Asteka i Inka, da nije okupirala zemlju i prenijela produktivne usjeve iz Novog svijeta na europske farme, razvoj industrijskig društva u Europi bio bi znatno sporiji. I Karl Marx i Adam Smith su ukazivali da je dotok bogatstva iz Sjeverne i Južne Amerike omogućio industrijsku revoluciju i pokretanje suvremenog kapitalizma. Iscrpljivanje Sjeverne i Južne Amerike, ističe Wright, označilo je početak orgije europske ekspanzije. Industrijska revolucija dala je Europljanima tehnološki napredno oružje, što je omogućilo daljnja osvajanja, pljačke i ekspanziju.

“Iskustvo relativno lakih 500 godina ekspanzije i kolonizacije, konstantnog preuzimanja novih teritorija, dovelo je do suvremenog kapitalističkog mita da je moguće se širiti beskonačno”, kaže Wright, “To je apsurdan mit. Živimo na ovoj planeti. Ne možemo odemo nigdje drugdje. Moramo svesti naše ekonomije i prohtjeve od prirode na prirodnu granicu, ali imali smo 500 godina kada su Europljani, Euro-Amerikanci i drugi kolonisti preplavili i zauzeli svijet.

Ovaj petstogodišnju razdoblje navodi nas da takvu situaciju smatramo ne samo lakom za održavanje, već i normalnom. Vjerujemo da će sve uvijek biti veće i bolje. Moramo shvatiti da je ovaj dugi period ekspanzije i prosperiteta bio anomalija. Rijetko kada se dešavao u povijesti, i nikad se više neće ponoviti. Moramo čitavu civilizaciju prilagoditi shvaćanju da živimo u ograničenom svijetu.

Ali mi to ne radimo, jer nosimo pretežak ideološki teret, previše mitoloških verzija namjerno iskrivljene povijesti i duboko usađeno uvjerenje da je bit suvremenosti u tome da imaš više. Antropolozi ovo zovu ideološka patologija, pogubno uvjerenje koje izaziva slom i nestanak društava. Ovakva društva nastavljaju se glupo ponašaju jer ne umiju da promjene način razmišljanja. Tu se mi danas nalazimo. “

Kako sunovrat bude postajao sve očigledniji, ako nam je povijest nekakva učiteljica, i mi ćemo poput nekadašnjih društava u nevolji potražiti utočište u “kriznim kultovima”, kako ih nazivaju antropolozi. Nemoć koju budemo osjećali u ekološkom i ekonomskom kaosu oslobodit dodatne kolektivne zablude, poput fundamentalističke vjere u boga ili bogove koji se vraćaju na Zemlju da nas izbave.

“Klonula društva često sebe obmanjuju da će obavljanjem nekih rituala sve grozne stvari nestati”, kaže Wright. “Brojni su primjeri toga kroz povijest. U prošlosti, ovi krizni kultovi uhvatili su korijena u narodima koje su došljaci kolonizirali, napadali ili ubijali, koji su izgubili kontrolu nad svojim životima. U tim ritualima oni vide mogućnost vraćanje izgubljenog svijeta, koji doživljavaju kao nekakav raj. Traže povratak na staro. Krizni kultovi proširili su se među američkim Indijancima u 19. stoljeću, kada su bizoni i Indijanci istrebljivani, prvo lovačkim puškama pa onda mitraljezima. Ljudi su počeli da vjeruju, kao u Plesu duhova, da će suvremeni svijet – bodljikava žica, željeznica, bijelci, mitraljezi – nestati samo ako oni budu radili prave stvari. “

“Svi mi imamo u osnovi istu psihološku aparaturu”, kaže Wright, “Zbog nje nam slabo ide dugoročno planiranje i ona nas tjera da se hvatamo za iracionale zablude kada smo suočeni s ozbiljnom prijetnjom. Pogledajte kako ekstremna desnica vjeruje da će se, ako se država skloni, vratiti izgubljeni raj pedesetih godina. Pogledajte kako dozvoljavamo da naftna i plinska eksploatacija divlja, kada znamo da je fosilna ekonomija samoubilačka za našu djecu i unuke. Rezultat se već osjeća. Kada na velikom dijelu planete budu propali usjevi, imaćemo masovnu glad i slom poretka. To nas čeka ako se ne izborimo sa klimatskim promjenama. “

“Ako ne uspijemo u ovom velikom eksperimentu, gdje su primati postali dovoljno inteligentni da vode računa o vlastitoj sudbini, priroda će slegnuti ramenima i reći da je bilo zabavno neko vrijeme dati primatima voditi laboratorij, ali da je to ipak bila loša zamisao”, kaže Wright.

Pescanik.net