Politički, ideološki ili religijski sustavi imaju za čovjeka osobitu zaštitničku ulogu…

Oni daju dojam uspostavljenog kozmosa, da se sve događa onako kako se jedino može i treba događati, osjećaj da imamo potpunu kontrolu nad svojim životom, a budućnost se može sagledati gotovo kao i prošlost.

U turbulentnim vremenima u kojima se stari sustavi ruše, kada nam je oduzeta njihova zaštitnička uloga, a još nisu izgrađeni novi, javlja se potreba za razumijevanjem zakonitosti po kojima se odvija ­povijesno ­vrijeme, a s tim mogućnost predviđanja, makar u općim crtama, smjera kojim će se odvijati povijesni događaji. Želimo ponovno steći kontrolu nad okolnostima i vlastitim životom.

Tragamo za onakvim zakonima kakve poznajemo iz prirode. Astronomija nas uči zakonima po kojima se smjenjuju godišnja doba. Iako se svako godišnje doba iz godine u godinu javlja na drugačiji način, iz pravilnosti gibanja Zemlje oko Sunca znamo kakve su opće značajke godišnjeg doba u kojem jesmo i kakve će biti onog koje dolazi. Imamo mogućnost predviđanja onoga što dolazi, a samim time i mogućnost da se pripremimo za ono što će tek doći. Takvu “astronomiju” priželjkujemo i za povijesno vrijeme da bismo mogli na vrijeme pripremiti “ogrjev” i “zimnicu”.

Iako imamo kalendare i satove kojima možemo gotovo do savršenstva mjeriti vrijeme, mi zapravo ne znamo što vrijeme jest. Ako i razmišljamo o njemu, doživljavamo ga kao jedan amorfni kontinuum. Nešto što teče, što nezadrživo dolazi (iz čega?) i nepovratno nestaje (u čemu?). Odrastamo u sjeni mita o vječnom napretku, tog djeteta modernih ideologija, u sjeni ideje o linearnom vremenu.

Ali sve kruži: planeti i kometi oko Sunca; svaki svemirski sustav ima središte oko kojeg se giba, elektroni kruže u atomima, a i tvari u prirodi. Ništa se ne kreće linearno u beskonačnost. Je li vrijeme u tome izuzetak?

Vremenski ciklusi

[fusion_builder_container hundred_percent=”yes” data-slb-active=”1″ data-slb-asset=”1248741240″ data-slb-internal=”0″ data-slb-group=”26335″>Sve velike tradicije čovječanstva prenose učenje o vremenskim ciklusima. Ciklusi su krugovi vremena unutar kojih se očituju svi aspekti jedne stvarnosti. Prema tim učenjima, vrijeme nije amorfni okvir događaja, već živi medij koji svojom kvalitetom određuje događaje.

Kada u velikom indijskom epu Mahabharata Bhima susretne svog brata Hanumana, traži od njega da mu se pokaže u pravom obličju, na što mu Hanuman odgovara:

To moje obličje teško da možeš vidjeti i ti i bilo tko drugi. Drukčije su stvari stajale u onim vremenima, ali toga sada više nema. Jedno bijaše živjeti u razdoblju krta, drugo u razdoblju treta, a nešto sasvim treće u dobu dvapara. U ovome razdoblju sve se umanjilo i opalo i sada više nemam one moći kao nekada. I tlo i rijeke i biljke i stijene, pa i bogovi i nebeski mudraci, primjereni su vremenu i stanju stvari koje proistječe iz različitih yuga.

Razdoblja o kojima govori Hanuman u indijskoj su tradiciji poznata kao yuge. Unutar jednog velikog ciklusa, koji se zove Mahayuga, postoje četiri kraće yuge:

Krtayuga (Satyayuga) – u tom razdoblju vladao je jedinstveni poredak, svi su slijedili put jedne jedinstvene Vede; nije bilo ni bolesti, ni pakosti, ni oholosti, ni licemjerja, ni kupnje ni prodaje. Vrlina se nije gubila i zato se to razdoblje zove krta, savršeno. Narayana, duša svih stvorenja, imao je bijelu put. Ova yuga trajala je četiri tisuće božanskih godina.

Tretayuga – vrlina se u tom razdoblju smanjila za četvrtinu. Narayana, duša svih stvorenja, postao je crven. Ljudi su cijenili istinu i prinosili žrtve. Trajala je tri tisuće božanskih godina.

Dvaparayuga – u tom se razdoblju vrlina smanjila na polovicu, a Narayana postao je žut. Vede su se razdijelile na četiri. Ljudi su se udaljili od istine i uz nju je ostao samo mali broj. Pojavile su se bolesti, a ljudi, razapinjani strastima, tražili su spas u isposništvu. Dvaparayuga trajala je dvije tisuće božanskih godina.

Kaliyuga – u ovom razdoblju ostala je još samo četvrtina vrline. Narayana je crn. Vladaju bolesti i prirodne nedaće. Vede, vrline i žrtve prestale su se poštovati. Traje tisuću božanskih godina.

Svakoj yugi prethodi zora, a na njenom kraju je sumrak. I jedno i drugo traju po jednu desetinu te yuge. Trajanje Mahayuge jednako je ukupnom trajanju sve četiri manje yuge.

Jedna ljudska godina jedan je dan za bogove, a 360 ljudskih godina čine jednu božansku godinu. Iz toga slijedi:

Na kraju Kaliyuge dolazi do malog “smaka svijeta” kada sve biva uništeno da bi nakon razdoblja mirovanja cijeli ciklus započeo ponovno novom Mahayugom.

Prema toj tradiciji, mi sada živimo u Kaliyugi, mračnom dobu, najgorem od svih. To doba počelo je 16. veljače 3102. g. pr. Kr. U njemu smo tek oko pet tisuća godina od 432 000 godina njenog trajanja. Takvo precizno datiranje početka moguće je zahvaljujući vječnom nebeskom satu – početak Kaliyuge opisan je u tekstovima položajem nebeskih tijela na nebu, a astronomi mogu izračunati kada su nebeska tijela zauzimala takav položaj.

Jedna Mahayuga tek je kratko razdoblje u životu svemira.

Sedamdeset i jedna Mahayuga čini jednu Manvantaru – vrijeme vladavine jednog Manua.

Četrnaest Manvantara i jedna Krtayuga čine Kalpu – jedan dan Brahme. Prema Puranama, svetim indijskim tekstovima, na kraju Kalpe dolazi razdoblje zvano Pralaya, kada vječni Avyaya (Višnu) poprima karakteristike Rudre (Šive) i ponovno sjedinjuje sva bića u sebi. Nakon toga slijedi nova Kalpa, a 360 dana i noći Brahme čine jednu Brahminu godinu.

I konačno, život Brahme, ili Mahakalpa, život jednog svemira, traje stotinu Brahminih godina, a to je 311 040 000 000 000 ljudskih godina!

Mahakalpe su bezbrojne. Nikada nije bilo prve, niti će ikada biti posljednje.

Zapanjuje nas veličina brojeva koje navodi indijska tradicija. Oni dramatično nadmašuju ne samo računanja nekih starih kršćanskih teologa, po kojima je svijet stvoren tek četiri tisuće godina prije Kristova rođenja, već i računanja moderne kozmologije koja ovom svemiru daje starost od “samo” 15 milijardi godina.

Indijska tradicija nije jedina koja se ne “boji” upotrebe velikih brojeva. U Srednjoj Americi, tijekom našeg srednjeg vijeka, cvjetala je moćna kultura Maya. Uz mnoga dostignuća te kulture, posebno se ističe bogatstvo brojčanih i kalendarskih oznaka. Na svakoj zgradi, dijelu zgrade i na stelama uklesani su kalendarski zapisi.

Iz kompleksnog kalendarskog sustava Maya posebno se izdvajaju dva kalendara, dva načina brojenja dana:

1. “Dugi račun”

Kao primjer kalendarskog zapisa možemo uzeti motiv Igrača loptom (oznaka u igri pelota) iz Chinkultica u Meksiku. Zapisan na naš način izgleda ovako: 9.7.17.12.14. Brojevi 9, 7, 17, 12 i 14 kao i u našem kalendaru odgovaraju određenim kalendarskim jedinicama: 9 baktuna, 7 katuna, 17 tuna, 12 uinala i 14 kina.

To znači da je od početnog datuma tog kalendara, što je prema jednoj korelaciji (vezi između tog i našeg kalendara) 12. 8. 3114. g. pr. Kr., prošlo 9 × 144000 + 7 × 7200 + 17 × 360 + 12 × 20 + 14 = 1352774 dana, a to bi po našem kalendaru odgovaralo datumu od 29. 4. 521. godine.

Veće kalendarske jedinice su:

Alautun ima 23 040 000 000 dana ili preko 63 milijuna naših kalendarskih godina!

Na jednoj steli iz Quirigue postoji potpuni kalendarski zapis koji se odnosi na događaj od prije 400 milijuna godina!

2. Tzolkin

Drugi kalendar ima ciklus od 260 dana, a čine ga dva niza: jedan koji broji dane od 1 do 13 te drugi koji se sastoji od dvadeset imenovanih dana, na isti način na koji kod nas datumi u mjesecu teku neovisno o danima u tjednu. Imena tih dana su: Imix, Ik, Akbal, Kan, Chicchan, Cimi, Manik, Lamat, Muluc, Oc, Chuen, Eb, Ben, Ix, Men, Cib, Caban, Edznab, Cauac i Ahau.

Ta dva niza teku neovisno jedan o drugom. Tako se po tzolkinu nakon 260 dana zatvaraju oba niza, a kombinacije brojeva i dana kreću iznova. Početnom datumu kalendara odgovara 4 Ahaua. Ahau je dan kojim završava jedan, a počinje drugi veliki ciklus.

Ta dva kalendara, dugi račun i tzolkin, teku paralelno, a u ciklusu od 1 872 000 dana neće se pojaviti dva dana s istim kalendarskim oznakama. Nakon tog vremena, datumski niz počinje od početka. Kraj tog velikog ciklusa završio je 23. prosinca 2012. i tada je započeo novi.

Na početku majanske knjige proročanstava Chilam Balam naglašava se cikličnost vremena:

Svi mjeseci, sve godine, svi dani, svi vjetrovi postignu svoje ispunjenje i nestaju. Tako i sva krv dođe do svoga mjesta smiraja kad postigne svoju moć i svoje prijestolje.

A za kraj velikog ciklusa proriče:

Tada će se nebo rastvoriti
I zemlja se uzdići,
I započet će knjiga trinaest bogova
Dogodit će se velika poplava na zemlji
I pojaviti se veliki Iztam Cam Ain.
Kraj riječi,
Završetak katuna:
To je poplava
Koja će označiti kraj riječi katun.

Ciklusi u drugim tradicijama

U drevnom Egiptu poznat je niz vremenskih ciklusa: Apisov ciklus od 25 godina kada se Mjesec vraća u istu točku u odnosu na zvijezdu Sirius; ciklus Feniksa ili Sotički ciklus povezuje egipatsku kalendarsku godinu od 365 dana i sideričku (zvjezdanu) godinu. Taj ciklus odgovara razdoblju od 1461 egipatske kalendarske godine. Počeci tih ciklusa bili su 4242., 2782. i 1322. g. pr. Kr. Egipatski su astronomi 19. srpnja 139. godine proslavili početak četvrtog ciklusa Feniksa.

U Rimu je postojao ciklus Velika Godina u trajanju od 11 340 godina. Početak jednog od tih ciklusa je 716. g. pr. Kr. – godina Romulove smrti.

Astrološke ere

Općenito su počeci ciklusa povezani s kozmičkim događajima – posebnim položajima nebeskih tijela.

Najznačajniji astrološki ciklus je ciklus precesije, tzv. Platonova godina od 25 920 godina. Taj ciklus dijeli se na dvanaest era od 2160 godina. Svakom erom vlada jedan zodijački znak. Mi sada prolazimo kroz vrata ere Vodenjaka, ali ipak ne smijemo zaboraviti da se prijelaz iz jedne u drugu eru ne događa silovito, već postupno.

Pet ljudskih naraštaja

U skladu s ciklusima rađanja i umiranja jest i učenje o povijesti čovječanstva tijekom koje su se smjenjivali naraštaji čovječanstva.

Heziod u svojem djelu Poslovi i dani navodi da su današnjem naraštaju ljudi prethodila četiri ranija naraštaja.

Prvi je rod bio zlatni. Bilo je to kad je Kronos vladao nebom. Živjeli su bezbrižno. Zemlja je sama od sebe donosila obilne plodove. Starost im nije prijetila, a kad su umirali, bili su kao savladani snom. Kad su iščezli, postali su dobri duhovi čuvari ljudi.

Njih su zamijenili srebrni ljudi. I oni su bili stvoreni po božanskom obličju, ali ih je Zeus zbrisao s lica zemlje jer nisu prinosili žrtve bogovima. Oni su postali blaženi duhovi drugog reda.

Treći rod, mjedeni, bio je kao od jasena, tvrd i strašan. Imali su golema tijela. Nosili su mjedeno oružje i uživali u ratovanju. Bili su drski i okrutni. Svladani vlastitim rukama pali su u propast.

Četvrti rod bili su polubogovi. Očevi su im bili bogovi, a majke smrtne žene. Oni su sudjelovali u pohodu Argonauta i u Trojanskom ratu. Postali su heroji i borave na otocima blaženih.

Peti rod, današnji, jest željezni. Mi smo manje vrijedni nasljednici četvrtog naraštaja. To je rod kojeg nikad neće minuti dnevna muka i tuga. Heziod žali što pripada našem rodu.

Na sasvim drugom kraju svijeta, u Srednjoj Americi, kod Azteka, također se govori o pet naraštaja i o pet Sunaca.

I Inke u Južnoj Americi imaju predaju o naraštajima ljudi:

Vari Viracocha runa – vrijeme Viracoche.
Vari runa – vrijeme svetih ljudi.
Parun runa – vrijeme divljih ljudi.
Auka runa – vrijeme ratnika.

Ritam povijesti

Ako odolimo prvom impulsu da bez razmišljanja odbacimo spomenute predaje o golemim vremenskim ciklusima, smatrajući ih tek plodom neobuzdane mašte uma koji nema pravu predodžbu o svijetu, ostaje nam da se zapitamo o značenju tih predaja.

Možda se nalazimo u istom položaju u kojem se nalazio geolog XIX. stoljeća koji dokazuje da svijet nije nastao prije šest tisuća godina, jer je svjetlo novih spoznaja obasjalo dubine geološke prošlosti koja je daleko starija od svih dosadašnjih pretpostavki. Ne smije se, međutim, zaboraviti da spoznaje, pa bile to i spoznaje moderne znanosti, uvijek imaju svoje granice. Te se granice u nama pretvaraju u psihološke “ladice” koje ne dopuštaju da vidimo bilo što od onoga što se ne uklapa u njihove okvire.

Kad indijska tradicija govori da je čovjek u dalekoj prošlosti živio na visokom stupnju kulture, to nam izgleda neprihvatljivo jer nas moderna teorija evolucije uči da se čovjek kao vrsta pojavio prije otprilike milijun godina i od tada se mukotrpno uzdizao sve do današnjeg stupnja svoje nadmoćnosti nad prirodom.

Legenda o velikom kontinentu, kojeg mi nazivamo Atlantida, prisutna je i kod naroda zapadno od Atlantskog oceana – Aztlan kod Azteka, i istočno – Ruta i Daitya kod Indijaca. Negira se njegovo postojanje jer još nisu pronađeni materijalni dokazi dovoljno jaki da razbiju naša psihološka ograničenja. Zar bismo ikad prihvatili postojanje dinosaura, iako ih na svoj način spominju bajke i mitovi, da nisu pronađeni njihovi fosili?

Mnoga znanja i ideje postoje, tonu u zaborav, a onda se po zakonu ciklusa ponovno otkrivaju. Krajem XV. stoljeća Kolumbo, vođen “revolucionarnom” idejom da je Zemlja okrugla, u potrazi za novim putom prema Indiji, plovi na zapad. A jedan Eratosten, 1700 godina prije Kolumba, zna ne samo da je Zemlja okrugla, nego i vrlo precizno mjeri njezin polumjer. Stara ideja ponovno je otkrivena. “Ništa novo pod Suncem!”

Ivan Tomašević