Dana 29. studenog 1922., egiptolozi Howard Carter i Lord Carnarvon bili su suočeni s natpisom iznad sarkofaga : “Smrt će doći na brzim krilima onome tko remeti san faraona.”…

Neustrašivo, kasnije su otvorili grobnicu i otkrili slavnog faraona zajedno s vrijednim blagom, pokrenuvši moderno doba egiptologije.

Prvi incident koji je potaknuo lokalne glasine o prokletstvu dogodio se istog dana kada je otvorena grobnica faraona Tutankamona. Kada se Carter vratio kući pronašao je kobru u kavezu svog ljubimca. Kanarinac je uginuo u njezinim ustima, a priča je objavljena u New York Timesu s tvrdnjama da je Kraljevska kobra, ista ona koja se nalazi na glavi faraona, bila prvi znak kletve na djelu.

Ubrzo nakon toga, čudne su sudbine zadesile one koji su ušli u grobnicu. Šest tjedana nakon otvaranja grobnice, lord Carnarvon umro je od ugriza zaraženog komarca, a nekoliko sati nakon njegove smrti, u Engleskoj, njegov je voljeni pas Susie ispustila glasan jauk i uginula. Uslijedilo je međunarodno medijsko ludilo i priča o kletvi grobnice Tutankamona se širila nadaleko.

Arthur Conan Doyle, tvorac Sherlocka Holmesa, sugerirao je da su smrt lorda Carnarvona uzrokovali “elementali” koje su stvorili Tutankamonovi svećenici da čuvaju njegovu grobnicu, što je dodatno potaknulo zanimanje medija. Britanski novinar Arthur Weigall izvijestio je da je šest tjedana prije smrti gledao lorda Carnarvona kako se smije i šali ulazeći u grobnicu faraona te rekao obližnjem novinaru: “Dajem mu šest tjedana života.”

Sljedeći kojeg je zadesilo očito prokletstvo bio je egipatski princ Ali Kamel Gahmy Bey, kojeg je ubila njegova supruga, a potom i polubrata Lorda Carnarvona, koji je umro od trovanja krvi. Zatim je tu bio Woolf Joel, južnoafrički milijunaš koji je ubijen nekoliko mjeseci nakon posjeta grobnici, te financijer George Jay Gould koji je umro od groznice šest mjeseci nakon svog posjeta samoj grobnici.

Ostale smrti koje se pripisuju prokletstvu uključuju sir Archibalda Douglas-Reida, radiologa koji je rendgenskim snimkom pregledao Tutankamonovu mumiju (umro od misteriozne bolesti), Sir Lee Stacka, generalnog guvernera Sudana (ubijen dok je vozio kroz Kairo), AC Macea, član Carterovog tima za iskopavanje (umro od trovanja arsenom). Richard Bethell, Carterov osobni tajnik (ugušen u svom krevetu), Richard Luttrell Pilkington Bethell, otac gore navedenih (bacio se iz svog stana na sedmom katu) i konačno Howard Carter koji je otvorio grobnicu i umro više od deset godina kasnije, 2. ožujka, 1939. godine.

Međutim, nisu samo smrti dovele do raširene panike od prokletstva. Drugi misteriozni događaji ovjekovječili su vjerovanje da duh kralja Tutankamona živi i da štiti njegovo mjesto pokopa. Godine 1925., antropolog Henry Field izvijestio je kako se uteg za papir koji je dao Carterovom prijatelju Sir Bruceu Inghamu sastavljen od mumificirane ruke koja je na sebi imala narukvicu s natpisom: “Proklet bio onaj koji pokreće moje tijelo. Do njega će doći vatra, voda i pošast.” Ubrzo nakon što je dobio dar, njegova je kuća izgorjela, nakon čega je uslijedila poplava kada je obnovljena.

Iako je Howard Carter bio potpuno skeptičan prema takvim kletvama, on je u svom dnevniku izvijestio o “čudnom” izvješću u svibnju 1926., kada je prvi put vidio šakale iste vrste kao i Anubis, čuvar mrtvih.

Skeptici su istaknuli da su mnogi drugi koji su posjetili grobnicu ili pomogli u njenom otkrivanju živjeli duge i zdrave živote. Studija je pokazala da je od 58 ljudi koji su bili prisutni kada su grobnica i sarkofag otvoreni, samo osam umrlo u roku od desetak godina. Svi ostali su još bili živi, ​​uključujući Howarda Cartera, koji je umro od limfoma 1939. u dobi od 64 godine.

‘Prokletstvo’ se nastavlja desetljećima kasnije

Zanimljiv aspekt teorije prokletstva je, međutim, da očigledna loša sreća nije pogodila samo one koji su posjetili grobnicu, već je utjecala i na pojedince koji su imali bilo kakvu umiješanost u njeno narušavanje, čak i desetljećima kasnije.

Godine 1972. blago Tutankamonove grobnice prevezeno je u London na izložbu u Britanskom muzeju. Dr Gamal Mehrez, direktor odjela za antikvitete, rugao se prokletstvu rekavši da su sve smrti i nesreće kroz desetljeća bile rezultat ‘čiste slučajnosti’. Umro je noć nakon što je nadgledao pakiranje relikvija za transport u Englesku.

Zatim su tu bili slučajevi u koje su umiješani članovi posade zrakoplova uključeni u prijevoz koji su pretrpjeli smrt, ozljede, nesreću i katastrofu u godinama koje su uslijedile nakon njihovog leta. Ken Parkinson, inženjer leta doživio je srčani udar svake godine u isto vrijeme kada je let koji je donio blago u Englesku do konačnog kobnog 1978. Zatim je tu bio poručnik leta Jim Webb, koji je izgubio sve što je posjedovao nakon što je požar razorio njegov dom, i upravitelj Brian Rounsfall koji je doživio dva srčana udara nakon što je priznao da se kartao na sarkofagu Tutankamona.

Iako valjanost kletve nikada nije potvrđena, učestalost smrti i nesreće je doista izuzetna. U drugom dijelu ispitat ćemo moguća objašnjenja za tajanstveno Tutankamonovo prokletstvo.

Iako su mnogi uvjereni da je niz smrti i nesreća koji su zadesili one koji su ušli u Tutankamonov grob pripisani prokletstvu, znanstvenici i istraživači tražili su racionalnije objašnjenje. Na primjer, neki su nagađali da su oni koji su umrli od misteriozne bolesti, poput lorda Carnarvona koji je umro 6 tjedana nakon posjeta grobnici, možda bili izloženi smrtonosnoj gljivici ili otrovnim bakterijama unutar same grobnice.

Znanstvene studije novootvorenih drevnih egipatskih grobnica doista su pronašle patogene bakterije (Staphylococcus i Pseudomonas) i plijesni (Aspergillus niger i Aspergillus flavus), koje mogu uzrokovati alergijske reakcije u rasponu od gušenja do krvarenja u plućima. Šišmiši također naseljavaju mnoge iskopane grobnice i njihov izmet nosi gljivicu koja može uzrokovati respiratornu bolest sličnu gripi histoplazmozu.

“Kada pomislite na egipatske grobnice, ne mislite samo mrtva tijela već i hranu – meso, povrće i voće” pokopanu za putovanje u ahiret (budući svijet), rekla je Jennifer Wegner, egiptologinja s Muzeja Sveučilišta Pennsylvania u Philadelphiji. “Sigurno je to možda privuklo insekte, plijesni, [bakterije] i takve stvari”.

Uzorci zraka uzeti iz neotvorenog sarkofaga kroz izbušeni prostor pokazali su visoke razine plina amonijaka, formaldehida i sumporovodika. U jakim koncentracijama mogu uzrokovati peckanje u očima i nosu, simptome nalik upali pluća, a u ekstremnim slučajevima i smrt.

Međutim, iako su svi ovi nalazi znanstveno provjereni, stručnjaci koji su ispitivali slučaj Lorda Carnarvona ne vjeruju da su grobni toksini igrali ulogu u njegovoj smrti jer bi se njegovi simptomi manifestirali mnogo prije od šest tjedana. Nadalje, prema DeWolfeu Milleru, profesoru epidemiologije na Sveučilištu Hawaii, još uvijek nema niti jednog slučaja da se arheolog ili turist razbolio od gljivične plijesni ili bakterija.

Nadalje, teorija o toksičnim grobnicama ne objašnjava široku paletu načina na koje su dotične osobe došle do svoje smrti, uključujući automobilske nesreće, ubojstva, samoubojstva i srčane udare, niti objašnjava niz nesreća koje su zadesile one koji nikada nisu posjetili grobnicu, ali koji su desetljećima kasnije sudjelovali u transportu Tutankamonova blaga na izložbu u Londonu.

Dakle, postoji li racionalno objašnjenje za smrt i nesreće mnogih? Je li to puka slučajnost? Je li kletva doista bačena na grob? Ili duh Tutankamona živi kako bi zaštitio svoje mjesto pokopa? Odgovori na ova pitanja za sada ostaju misterij.

Ancient-origins.net