Oluja je trajala tek 15-ak minuta. Intenzivna i moćna koliko je bila kratka – oluja je prohujala sjeverozapadnom Europom jedne ljetne večeri prije gotovo 350 godina. Ostavila je ogromne posljedice – strah, ali i društveni te arhitektonski otisak koji se i danas osjeća u nizozemskom gradu Utrechtu.

Što se zapravo dogodilo pitanje je na koje nitko nije mogao odgovoriti – do nedavno. Nova znanstvena studija nudi nam najbolje objašnjenje za formu koju je ta devastirajuća oluja preuzela.

Kasno 17. stoljeće bilo je posebno izazovno za Nizozemsku – našli su se u ratu s nekoliko stranih sila, uključujući s Francuzima i Englezima. Godina 1672. je posebno ozloglašena u nizozemskoj povijesti – poznata je kao “Godina katastrofe” jer je tada na republiku izvršena invazija.

– Francuzi su uzeli sav novac koji je postojao, Utrecht je ostavljen u apsolutnom bankrotu – objašnjava  Gerard van der Schrier iz kraljevskog Instituta za meteorologiju. To je dovelo grad u stanje potpuno nespremno za bilo kakvu prirodnu katastrofu – što je poprilično nezgodno jer se upravo to dogodilo dvije godine kasnije.

Srijeda 1. kolovoza 1674. bio je tipično topao i vlažan ljetni dan u sjeverozapadnoj Europi. Prema kraju dana, na nebu su se počeli razvijati olujni oblaci, što nije bilo ništa neobično za vrući ljetni dan.

No, vjetar, grmljavina i oluja nisu gubili na snazi – već su eskalirali. Oko 18 sati s neba se spustila zastrašujuća sila koja je počela krčiti svoj put prema sjeveru kroz cijelu regiju, ostavljajući iza sebe val uništenja.

Na desetke zastrašenih svjedoka pobjegli su glavom bez obzira.

“U Bruxellesu je tuča bila veličine pikula, mnoga su stabla nestala s lica Zemlje, a letjeli su i dijelovi kuća. U Strasbourgu je tuča bila veličine bebine glave” pisale su tadašnje novine.

Nizozemski trgovac Gerrit Jansz Kooch nakon stravične oluje napisao je pjesmu u kojoj je opisao kako su brodovi u Amsterdamu “iščupani iz vode i letjeli nekoliko metara kroz zrak, dok iz stihija nije odbacila na susjedna polja”.

Kooch govori i o farmerima koji nakon uništenja nisu uspjeli prepoznati vlastita polja. Drveća koja su ih nekoć krasila su nestala, kao i crkveni tornjevi.

Utrecht je doživio najveću devastaciju, a podsjetnici na to vidljivi su i danas.

– Katedrala Dom je najočitiji znak oluje – kaže van der Schrier.

Centralni dio građevine oluja je izravnala te se stvorila ogromna rupa između tornja i kora.

Brojne druge crkve u Utrechtu su nepovratno oštećene, ostae su bez tornjeva koji u hrpi smeća nisu pronađeni.
Svjedoci oluje su isticali dvije stvari. Jedna od njih je bila ta da je šteta bila vrlo lokalizirana. Zgrade u jednoj ulici su bile izravnane s tlom, dok su u drugoj bile savršeno čitave.

Druga stvar je da je oluja bila kratkog vijeka. Od kad se zacrnilo nebo i počelo puhati do kad je nebo bilo posve bistro prošlo je svega 15 minuta.

Meteorolozi su 1980. zaključili kako je šteta u Utrechtu morala biti rezultat tornada, koji može vrlo brzo “očistiti područje” i ostaviti za sobom lokalizirani trag uništenja.

No, Schrier i njegovi kolege danas imaju bolje objašnjenje za oluju, smatrajući da bi tornado bio logičan odgovor za štetu u jednom dijelu grada, ali ne i za snažno djelovanje na širokom području sjeverozapadne Europe.

No, određeni tip oluje nazvan “bow echo” može.

Taj termin je relativno nov u meteorologiji, a izraz je prvi put korišten prije 40 godina – u vrijeme šire uporabe meteoroloških radara.
Riječ je o širokim olujama u obliku vremenske fronte luka, koji mogu biti dugi do nekoliko stotina kilometara. Prolaze preko područja u roku od nekoliko sati, a povezani su s jakim i lokaliziranim naletima vjetra koji su ravnih linija. Vjetrovi se spuštaju ravno prema tlu velikom brzinom, a u kontekstu “jeke”, nastavljaju se kretati paralelno s površinom zemlje.

– Uspjeli smo rekonstruirati tijek legendarne oluje i potkrijepiti ga sa slikama uništenja – zaključuje van der Schrier.