Gdje su svi…

Pretraga za Izvanzemaljskom Inteligencijom (SETI Search For Extraterrestrial Intelligences) uvijek je bila obavijena nesigurnošću. S obzirom da postoje samo jedan poznati naseljivi planet (Zemlja) i jedna tehnološki napredna civilizacija (čovječanstvo) kao primjeri, znanstvenici su i dalje ograničeni na teoretiziranje o tome gdje bi se mogli nalaziti drugi inteligentni oblici života (i što bi oni mogli raditi). Šezdeset godina kasnije, odgovor na Fermijevo poznato pitanje (“Gdje su svi?”) i dalje ostaje neodgovoren. Međutim, to nam pruža brojne prilike za postavljanje hipoteza o mogućim lokacijama, aktivnostima i tehnosignaturama koje buduća promatranja mogu testirati.

Hipoteza Perkolacijske Teorije

Jedna mogućnost je da rast civilizacija ograničavaju zakoni fizike i nosivost planetarnih okoliša – poznato kao Hipoteza Perkolacijske Teorije. U nedavnoj studiji, tim s Univerziteta Filipina Los Banos istraživao je izvan tradicionalne Perkolacijske Teorije kako bi razmotrio kako bi civilizacije mogle rasti u tri različite vrste svemira (statički, dominirani tamnom energijom i dominirani materijom). Njihovi rezultati ukazuju na to da, ovisno o okviru, inteligentni život ima ograničeno vrijeme za naseljavanje svemira i vjerojatno će to činiti eksponencijalno.

Studiju su proveli Allan L. Alinea i Cedrix Jake C. Jadrin, asistent na katedri za fiziku i nastavni suradnik na Institutu za matematičke znanosti i fiziku na Univerzitetu Filipina Los Banos. Njihov rad, “Perkolacija ‘Civilizacije’ u homogenom izotropnom svemiru,” nedavno se pojavio na internetu.

Primjena Perkolacijske Teorije na kosmičko širenje

Za svoje istraživanje, tim je razmatrao kako bi se tradicionalna Perkolacijska Teorija mogla tumačiti u smislu Logističke Funkcije Rasta (LGF), gdje stopa rasta po glavi stanovnika postaje manja kako veličina populacije prilazi maksimumu nametnutom ograničenjima lokalnih resursa (poznato kao nosivost).

Ukratko, Perkolacijska Teorija opisuje kako se mreže ponašaju kada se uklone čvorovi ili veze, pri čemu se razgrađuju u manje povezane klastere.

Prvi poznati slučaj primjene ove teorije na Fermijev paradoks možda su iznijeli Carl Sagan i William I. Newman 1981. godine. U radu pod nazivom “Galaktičke Civilizacije: Dinamika Populacije i Međuzvjezdane Difuzije”, argumentirali su da čovječanstvo nije naišlo na izvanzemaljske civilizacije (ETC) jer istraživanje i naseljavanje međuzvijezdanih prostora nisu linearni fenomeni.

Za razliku od Hart-Tiplerove Konjekture, koja tvrdi da bi napredne ETC-ove trebale naseliti našu galaksiju davno (stoga one ne postoje), Sagan i Newman su postulirali da je međuzvjezdano istraživanje stvar difuzije.

Geoffrey A. Landis iznio je ista stajališta u svom radu iz 1993. godine, “Fermijev paradoks: Pristup temeljen na perkolacijskoj teoriji”, gdje je tvrdio da zakoni fizike nameću ograničenja na međuzvjezdani rast.

Uniformnost motiva

Prema Landisu, ne treba očekivati “uniformnost motiva” od izvanzemaljskih civilizacija:

“Pošto je moguće, s obzirom na dovoljno veliki broj izvanzemaljskih civilizacija, da bi se jedna ili više njih sigurno upustilo u to, možda iz motiva koji nam nisu poznati, nalazimo se pred neobičnim paradoksom. Također se može pretpostaviti da, ukoliko nema apsolutnih barijera, interstelarno putovanje nije iznimno teško u smislu potrebne tehnologije. Očekivalo bi se da će neki a možda čak i mnogi, pokušati to. Ako tako, gdje su svi?” – Geoffrey A. Landis

Landis je zaključio da su fizikalne barijere, kao što su ogromne udaljenosti između zvijezda i problemi s velikim brzinama, zapravo izazovi koje su izvanzemaljske civilizacije možda prepoznale i riješile. Ali tu je i socijalna dimenzija – motivacija i kapacitet za takav pothvat.

Prema istraživačkom timu iz Filipina, odgovor na ovo pitanje leži u primjeni Perkolacijske Teorije na kozmičko širenje. Oni su koristili tri različita scenarija svemira: statički, dominirani tamnom energijom i dominirani materijom, kako bi istražili potencijalno širenje izvanzemaljskih civilizacija.

Ovaj model pruža neke uvide u pitanje Fermijevog paradoksa, ukazujući na to da postoje određeni fizički i matematički uvjeti pod kojima bi se izvanzemaljske civilizacije mogle širiti kroz svemir. No, to također sugerira da postoji vremenski rok za takvo širenje a brzina rasta može biti eksponencijalna.

Kroz ovu analizu, možemo bolje razumjeti moguće uvjete i ograničenja koja bi mogla utjecati na širenje inteligentnih civilizacija u svemiru. Iako je još uvijek potrebno mnogo istraživanja da bi se dobila potpunija slika, ova studija pruža vrijedan doprinos raspravi o Fermijevom paradoksu i potencijalnoj budućnosti ljudske ekspanzije u svemir.

Kosmos