Po povratku u Dansku, Niebuhr se prihvatio pažljivog proučavanja zapisa. Uočio je da se radi o trima različitim zapisima i da su se svi oni uvijek jasno razlikovali. Podijelio je tekstove u tri skupine prema načinu pisanja, nazvavši ih skupinom I., II. i III. Zatim je posložio zajedno sve ono što je pripadalo skupini I. i pažljivim je uspoređivanjem došao do toga da se radi o 42 znaka nekog alfabeta. Niebuhr nije mogao proniknuti dalje od toga. Kad je 1777. godine objavio svoj rad, dvojica su istraživača neovisno jedan o drugome započela rad na tom problemu. Bili su to Olav Tychsen iz Rostocka u Njemačkoj i Friedrich Münter iz Kopenhagena. Tychsen je uočio da se znak u obliku dijagonalno postavljenog klina u tekstu učestalo ponavlja i pretpostavio je da je to znak za odvajanje riječi. Münter je samostalno došao do istog zaključka. To je otkriće bilo vrlo značajno jer je predstavljalo korak dalje u slaganju mozaika nepoznatog pisma. Tychsen je ispravno uspio pročitati znakove za slova A, D, U i I, a Münter znak za slovo B. Tychsenov napor da protumači cijeli tekst nije uspio, velikim dijelom zbog pogrešne povijesne poveznice: nastanak teksta smjestio je u vrijeme dinastije Parta (246. – 227. g. pr. Kr.), umjesto u vrijeme dinastije Ahemenida (538. – 465. g. pr. Kr.) kako je to učinio Münter. Oni se, međutim, nisu puno više približili željenom cilju, odnosno odgonetanju bilo kojeg dijela zapisa. Došlo je do ozbiljnog zastoja na cijelom slučaju. Bile su potrebne nove metode, svjež istraživač, strpljiv, ustrajan, sa sposobnošću kombinatorike, povezivanja, s osjećajem za povijest i arheologiju.

Godine 1802. knjižničar Sveučilišta u Göttingenu nagovorio je Georga Friedricha Grotefenda da prihvati taj zadatak. Taj njemački učitelj bio je nadareni lingvist i izuzetno spretan u rješavanju jezičnih zagonetki. Već je objavljivao radove o dvama drevnim italskim dijalektima (toskanskom i umbrijskom), ali nije poznavao orijentalne jezike. Pošao je od pretpostavke da se radi o trima jezicima i da je prvi od njih staroperzijski, jezik iz doba Ahemenida koji su podigli spomenute palače i dali urezati navedene zapise. Za početak je odabrao dva od tih staroperzijskih zapisa i stavio ih jedan uz drugi. Često ponavljanje istog znaka u njima ukazivalo je da se radi o sličnom sadržaju. Služio se vrlo jednostavnom, ali pouzdanom metodom i, jer je napredovao korak po korak, mogućnost pogreške bila je vrlo mala. Münter je u svim perzijskim tekstovima uočio riječ koja se pojavljivala u dvama oblicima: dugom i kratkom. Ta se ista riječ pojavljivala i u dvama Grotefendovim tekstovima u dugom i kratkom obliku. Münter je sugerirao da ta riječ znači kralj u kratkom i kraljevi u dugom obliku, a kada se ta dva oblika riječi pojavljuju zajedno, tada znače kralj kraljeva. Nadalje, Grotefend je otkrio frazu za koju je pretpostavio da znači veliki kralj, kralj kraljeva. Naime, u sasanidskim zapisima prva je riječ uvijek bila kraljevo ime, iza koje su slijedile riječi veliki kralj, kralj kraljeva. Kod Herodota je pronašao popis perzijskih kraljeva i iz tog je popisa odabrao trojicu vladara koji su se uklapali u postojeće okvire: Histasp, Darije i Kserks. Prema njegovoj hipotezi, ime na početku skupine I bilo je Darije. Preveo je neke dijelove teksta kao što slijedi:

Darije, veliki kralj, kralj svih kraljeva… sin Histaspov…
Kserks, veliki kralj, kralj svih kraljeva… sin kralja Darija…

Darheush, oblik koji je proizvoljno odabrao za Darija (ispravno je Daryavush) omogućio mu je razotkrivanje slova D, A, R, SH. Bilo je to izvanredno otkriće jer je tu ležao ključ odgonetanja triju drevnih jezika. Tek je nekolicina ljudi uspjela doći do otkrića značajnih za povijest i filologiju. Ipak, nije mu bilo suđeno prevesti cijeli tekst niti doći do značenja riječi o kojima je samo nagađao.

Njegov je rad nastavio Rasmus Christian Rask, danski profesor orijentalistike, jezičar koji je usavršio 25 jezika i dijalekata, a približno toliko ih je proučavao. Rask je otkrio nastavke za množinu u perzijskom jeziku.

Eugene Burnouf, francuski orijentalist i profesor sanskrtskog jezika koji je Europu upoznao s religijom i starim iranskim jezikom Aveste, značajno je doprinio slaganju mozaika. Zahvaljujući njegovim istraživanjima liturgijskog teksta Yasna iz Aveste i proučavanju popisa perzijskih geografskih naziva koji je pronađen u Naksh-i-Rustamu, gotovo u isti mah razotkrio je sve znakove perzijskog alfabeta.

Jedan od niza natpisa iz palače u Perzepolisu

U isto vrijeme kad i Burnouf, eminentni norveški stručnjak za sanskrt Christian Lassen otkrio je da bi strogim pridržavanjem Grotefendova sustava neke riječi bile gotovo potpuno bez samoglasnika, pa bi ih bilo nemoguće izgovoriti. To je Lassena dovelo do otkrića da staroperzijski znakovi nisu bili u potpunosti alfabetski (npr. “b”), nego da su barem djelomično i slogovni (npr. “bu”).

Tijekom tridesetogodišnjeg razdoblja odgonetanja pisma, od prvog Grotefendova eseja objavljenog 1802. do objavljivanja Lassenove knjige 1836. godine, bilo je više skeptika nego onih koji su vjerovali u rezultate odgonetanja. Još se jednom počela osjećati potreba za drugim tipom istraživača koji će zaključiti slučaj odgonetanja klinastog pisma, a on se već pojavio kada su objavljeni rezultati Lassenovih istraživanja.

Sir Henry Creswicke Rawlinson kao vrlo mlad otišao je u službu Istočnoindijske kompanije u Indiju. Tamo je naučio nekoliko indijskih govornih jezika, a poznavao je i perzijski. Godine 1833. otišao je u Perziju gdje je radio na reorganizaciji perzijske vojske. Tijekom jedne vojne vježbe slučajno se našao u blizini nekih starih perzijskih zapisa u Hamadanu (Ekbatana). Privukao ga je neobičan tekst koji je prepisao, a kasnije i počeo odgonetati. Znao je vrlo malo o dugogodišnjem radu na tom predmetu u Europi. Ne zna se točno kad je došao do informacija o Grotefendovu radu, ali je u svakom slučaju nesumnjivo da je neko vrijeme radio posve neovisno. Njegova je metoda nevjerojatno nalikovala Grotefendovoj. Prepisao je dva trojezična zapisa i odmah shvatio da ispred sebe ima tri jezika. Godine 1839. o svojoj je metodi rekao sljedeće:

Kad sam počeo uspoređivati i ispisivati ova dva teksta (ili bolje rečeno perzijske ulomke, jer kako su dijelovi pisani perzijskim jezikom zauzimali glavno mjesto na svim pločicama, a upisani su najjednostavnijim od triju oblika klinastog pisma, prirodno su prvi dospjeli na red za obradu), otkrio sam da se znakovi, osim na nekim mjestima, potpuno podudaraju. Jedini razuman zaključak koji bi objasnio iskakanje i nepodudaranje pojedinih dijelova jest da oni predstavljaju osobna imena. Dalje navodim da se u prva dva teksta pojavljuju samo tri takve grupe znakova jer se znakovi koji se pojavljuju na drugom mjestu u jednom tekstu podudaraju sa znakovima koji se nalaze na prvom mjestu u drugom tekstu. To navodi na zaključak da oni donose ime oca kralja koji se ovdje slavi. To služi ne samo povezivanju tih dvaju tekstova, već, ako prihvatimo da su to doista vlastita imena, označavaju genealoški slijed. Zaključak koji prirodno slijedi je da sam, dobivši ta tri imena, dobio imena triju uzastopnih generacija perzijske monarhije; tako se poklopilo da su tri imena Histasp, Darije i Kserks, koje sam po redoslijedu nasumce prve pokušao dodijeliti tim trima grupama znakova, potpuno odgovarala, i zaista bila točan odabir. (H. Rawlinson, Memoari)

Crtež s Behistunske stijene

Behistunski natpis o perzijskoj povijesti poslužio je za odgonetanje klinastog pisma, baš kao što je za odgonetanje hijeroglifa poslužila Ploča iz Rozette. Natpis je uklesan na visini od oko 100 metara iznad zemlje. Spomenik se sastoji od velikog reljefa koji prikazuje kralja Darija I. Velikog i pokorene narode, iznad kojih se uzdiže prikaz vrhovnog božanstva Ahura Mazde, i trojezični zapis dimenzija 15 x 25 m. Staroperzijski i elamski zapisi jedan su pored drugoga, a babilonski je iznad njih.