Svijet minerala, točnije svijet dragog kamenja i plemenitih metala, oduvijek je bio obavijen velom misterija i strahopoštovanja…

Stoljećima su se kraljevi, čarobnjaci, svećenici i alkemičari okruživali posebnim primjercima iz svijeta minerala. Magično prstenje i mačevi, svete statue, talismani, uvijek su pratili likove iz mitova i legendi, obdarujući ih neobičnim moćima i sposobnostima. Svi ti predmeti potječu iz skrivenog svijeta minerala, svijeta u kojem život poprima osebujan oblik. To je svijet čvrste materije u kojem univerzalna supstanca alkemičara, Prima Materia, doseže najgušće stanje postojanja.
Mnogi mudraci i filozofi isticali su da čak i najgušće stanje materije pokazuje znakove života i aktivnosti, a gdje god ima aktivnosti, pokreta, vibracije, tu ima i svijesti. Ukratko, oni nam govore da postoji samo “jedan život” koji se izražava kroz različite oblike (ili stupnjeve materije). U tom smislu, minerali su također živa “bića”. U njima se život manifestira u otpornosti na vanjske utjecaje i pasivnosti koja je njihovo glavno obilježje.

Koja je temeljna vrijednost dragog kamena? To je njegova moć sjaja, njegovo zračenje. Stupanj i kvaliteta zračenja izgleda da su povezani s njegovim stadijem evolucije. To je nešto što se može zaključiti promatranjem njihove atomske strukture. Zadivljujuća sposobnost dijamanta da reflektira svjetlost svjedoči evolutivnom procesu u kojem njegova unutrašnja struktura dostiže geometrijsko savršenstvo.

Istu simboliku nalazimo i kod zlata, kod kojeg zamjećujemo veliku moć refleksije svjetlosti. Zlato predstavlja usavršeno stanje prirode metala. Takvo stanje mogli bismo nazvati i transcendentnim, krenemo li od toga da solarna svjetlost predstavlja samo vidljiv odsjaj odgovarajuće nevidljive duhovne svjetlosti. Tada možemo usporediti zlato sa zgusnutim stanjem duhovne energije. Imajući to u vidu, možemo bolje razumjeti zašto je oduvijek postojala gorljiva želja za nalaženjem i posjedovanjem zlata. To je i razlog zašto je u starini zlato oduvijek korišteno za izradu najsvetijih predmeta i oruđa.

Sve je život, i svaki atom čak i mineralne prašine, je život.
Helena Petrovna Blavatsky, Tajna doktrina

Zlato je dobro polazište za upoznavanje drugog važnog elementa u životu minerala: veze između mikrokozmosa i makrokozmosa. Kaže se da karakteristike i svojstva koja se nalaze u dragom kamenju i metalima potječu iz njihove veze s nebeskim tijelima. Od kasne antike pa do sredine 18. stoljeća broj poznatih metala bio je isti kao i broj planeta u tradicionalnoj astrologiji.

Podudarnosti između planeta i metala su sljedeće: Saturn – olovo, Jupiter – kositar, Mars – željezo, Sunce – zlato, Venera – bakar, Merkur – živa i Mjesec – srebro. Vjerovanje u povezanost ovih sedam planeta sa sedam metala seže još u prapovijest. Nije postojalo doba kada srebro nije bilo povezivano s Mjesecom ili zlato sa Suncem. Te su veze određivale identitet metala. Tek su početkom 18. stoljeća svojstva metala prestala biti tumačena svojim kozmičkim porijeklom, te su se počela definirati svojom atomskom građom. Prema knjizi kemičara Wilhelma Pelikana Tajne metala, te podudarnosti nisu samo simboličke, već imaju i znanstveni temelj.

Za metale se posebno isticalo da utjelovljuju najčistije planetarne karakteristike. To također objašnjava zašto je praktična strana alkemije uvijek povezivana s metalurgijom. U alkemiji nalazimo vrlo staru ideju da se u Zemljinoj utrobi odvija trajan proces trudnoće iz kojeg se rađaju metali. Majka Zemlja u svojoj utrobi dugo čuva metale da bi im omogućila sazrijevanje. Vađenje i korištenje metala imalo je religijsku, obrednu dimenziju. Uloga metalurga-alkemičara bila je da donese na svijet metalne plodove sakrivene u utrobi Zemlje. Stoga su vađenjem, transformiranjem, oblikovanjem i oplemenjivanjem njihovih svojstava, alkemičari doprinosili ubrzavanju i usavršavanju tog evolutivnog procesa svojstvenog Prirodi.

Posebne karakteristike i svojstva kamenja i dragulja od najstarijih su vremena izučavana i čuvana u tajnosti. Nailazimo, na primjer, na priče prema kojima su drevni narodi znali kako kamenje učiniti elastičnim poput gline ili gdje postaviti megalit tako da se prirodno napaja zemaljskim i kozmičkim zračenjima. Smatralo se da je mnogo prirodnog kamenja sveto i obdareno životom. Za neka od tih kamenja, po imenu betilus, vjerovalo se da su boravišta božanstva ili da predstavljaju samo božanstvo te su im pripisivana natprirodna svojstva. Također, postoje i brojna predanja koja dovode u vezu sveto kamenje s mističnim kultovima i mitovima o postanku. Spomenimo benben kamen iz faraonskog Egipta, omfalos iz Delfa, kamen temeljac u Kupoli na stijeni u Jeruzalemu, lapis niger drevnog Rima i kaab u Meki.

U Indiji, još u predvedskim vremenima, drago je kamenje korišteno u neobrađenoj formi u iscjeliteljske i religijske svrhe. Korištenje dragog kamenja u oklopima i ogrlicama također je bilo povezano s tom vrstom upotrebe.

Svi značajni renesansni mislioci koji su bili upućeni u tajne Magna Scientie, poput Ficina, Mirandole, Bruna, uvidjeli su da je u prirodi sve povezano sa svime po hermetičkom načelu podudarnosti “kako gore, tako i dolje”. Život je jedan i svugdje prisutan princip, koliko god različiti bili njegovi oblici. Helena Petrovna Blavatsky u Tajnoj doktrini prenosi odjeke tih drevnih učenja: Sve je život, i svaki atom čak i mineralne prašine, je život. Minerali nisu beživotna materija nego najniži plan očitovanja božanske beskonačnosti, povezan nevidljivim vezama s drugim svjetovima i planovima postojanja.

Agostino Dominici