Ostrvo sa kojeg se niko nije vratio

Na velikom slanom jezeru Turkana u Keniji (nekada Rudolfovo jezero), četvrtom po veličini u svijetu, nalazi se maleno ostrvo Envaitenet, čiji naziv u prevodu s jezika afričkog plemena Elmolo znači ”nepovrat”…

Već nekoliko vjekova je nenaseljeno uprkos prirodnim blagodetima, a lokalno stanovništvo jezerskog priobalja ne želi čak ni da kroči na njegovo tle vjerujući da je ukleto.

Razlog za takvu njihovu odluku može se smatrati opravdanim, s obzirom na brojne domorodačke legende i nekoliko pisanih svjedočanstva u vezi sa neobjašnjivim događajima na ovom svojevrsnom dragulju prirode.

Jezivi zvuci u noći mladog mjeseca

Ukleto ostrvo i ljudi koji po stupanju na njegovo tle neobjašnjivo nestaju prvi put se pominje u spisima iz 1635. godine. Prema tim podacima, Envaitenet je krajem 16. vijeka naselilo nekoliko domorodačkih porodica, čije su naseobine nicale velikom brzinom sred prelijepog prirodnog okruženja. Istina, po samom dolasku doseljenike je veoma začudila neobična okolnost – na ostrvu, naime, nije bilo životinjskog svijeta – samo bujno rastinje jarkih smargadnih nijansi i mrko kamenje.

Pritom, zvuci, koje su ostrvljani slušali svake noći u vrijeme mladog mjeseca, bili su zapravo jezivi krici koji su se smenjivali s otegnutim jecajima i obično su trajali od nekoliko minuta do jednog sata. Narednih godina pojedini djelovi ostrva postali su nedostupni za ljude: polomljene grane, koje su isprepletene ležale pored drveća, s vremenom su očvrsle poput kamena, zauvijek preprečivši znatiželjnicima prilaz.

Neobjašnjive nesreće

Međutim, od svega što se pominje u spisima iz 17. vijeka, najstrašniji su opisi posljedica susreta sa priviđenjima koja su se žiteljima sela često javljala noću u obliku bićâ sablasnog čovjekolikog izgleda, nakon čega bi nesrećnici zapadali u stanje svijesti slično transu.

Žrtve sablasti potom su satima nepomično ležale na zemlji, a nakon ”buđenja”  svakoj od njih dogodila bi se nekakva nesreća: neobjašnjivo su zadobijali teške povrede, postajali bogalji, umirali od trovanja ribom koju su do tada jeli nebrojeno puta, ili od sepse usljed bezazlenih posjekotina, davili se u mirnom jezeru, iako su bili vrsni plivači… Neki od njih dugo su potom osjećali nepodnošljiv bol u mišićima, jaku glavobolju, gađenje prema hrani i često su gubili vid. Djeca su nestajala pred očima svojih majki i nikada nisu pronađena, a žene su rađale bebe-nakaze koje bi ubrzo umirale i čija bi se tijela, bez obzira na tropsku klimu, mumificirala već za nekoliko sati.

Fušova ekspedicija

Prvi misteriozni slučaj, o kojem postoji dokumentacija u arhivama lokalne policije, zabilježen je 1935. godine. U to vrijeme na jezeru je boravila etnografska ekspedicija koja je proučavala običaje i život plemena Elmolo. Predvodio ju je engleski istraživač Vilijam Fuš, naročito zainteresovan za ukleto mjesto, po čijem naređenju su na ostrvo poslata dva člana – Majkl Šeflis i Brajan Dajson.

Nekoliko dana sve je bilo uobičajeno: svake večeri njih dvojica javljali su se kolegama u dogovoreno vrijeme svjetlosnim signalima, ali poruke su odjednom prestale da stižu. Fuš i ekipa bili su veoma zabrinuti zbog neobično dugog odsustva svojih prijatelja, o kojima dvije nedjelje nisu dobili ni jednu jedinu informaciju, pa su se još trojica članova ekspedicije uputila u potragu za njima. Kada su stigli, užasnuto su konstatovali da o boravku Šeflisa i Dajsona na ostrvu ne postoji ni najmanji trag. Štaviše – nije bilo naznaka o tome da su tamo uopšte boravili ljudi!

Domorodačka legenda

Tek tada je Fušu postalo jasno da ima nešto u legendi koju su mu ispričali domorici. Nekada davno, nekoliko porodica iz plemena Elmolo odlučilo je da na ostrvu potraži utočište od napada susjednih ratobornih nomada. Ubrzo po dolasku, novopridošli ostrvljani sagradili su sela, bavili se lovom i ribolovom, i često posećivali stara prebivališta radi razmijene svoje robe za kožu i mlijeko. Život je izvjesno vrijeme tekako sasvim uobičajeno, a novonaseljeno stanovništvo ispočetka su čak povremeno posjećivali rođaci. Međutim, s vremenom su se rođačke posjete proredile, a ostrvljani su se sve manje pojavljivali na drugoj obali, da bi najednom sasvim prestali da dolaze.

Naslućujući da se na ostrvu događa nešto čudno, stanovnici obližnjeg priobalnog zaseoka Loinglani splavom su se uputili na Envaitenet u izvidnicu. Stigavši tamo, bili su zaprepašćeni – dočekali su ih potpuno pusta sela, ugašena ognjišta i truli ostaci hrane. U praznim kolibama sve je bilo na svom mjestu, ništa nije ukazivalo na tragove borbe ili hitnu evakuaciju žitelja: po ćoškovima koliba nalazili su se netaknuti lukovi i strijele, posuđe i odjeća. Gdje li je nestalo više od tridesetoro ljudi? Pitanje je do dana današnjeg ostalo bez odgovora, i od tada više niko nije htio ni da kroči na ostrvo, a kamoli da ga nastani, ne želeći da izaziva sudbinu.

Niko se ne usuđuje da razriješi misteriju

Uprkos svemu što je čuo od meštana, Fuš je bio odlučan u namjeri da razriješi misteriju tragičnog nestanka svojih prijatelja. Iz obližnjeg grada Marsabita lokalnim vlastima ubrzo je ustupljen avion koji je nekoliko dana nadlijetao ostrvo. Vođa ekspedicije obećao je veliku novčanu nagradu onome ko donese bilo kakve vijesti o nestalim članovima ekspedicije, pa je na Evaitenet uskoro pristiglo više od dvije stotine lokalaca koji su doslovno prevrnuli svaki kamen. Međutim, niko od njih nije pronašao nijedan trag  koji bi bar donekle bacio svijetlo na uzrok nestanka članova ekipe.

Sva ova ”čudesa” vjekovima su onespokojavala pripadnike plemena Elmolo, koji su se, prestrašeni jezivim pričama, sa obala jezera selili u šume kako bi bili što dalje od ostrva, a devedesetih godina prošlog vijeka, slušajući nevjerovatna svjedočanstva o ”ukletom ostrvu” i misterioznom iščezavanju ljudi, tamo su se uputile dvije privatne ekspedicije iz Holandije i Nemačke.

Obje su, međutim, nestale bez traga, i to su bili posljednji pokušaji razriješenja misterije Envaiteneta, ”ostrva nepovrata”, koje i dan-danas budi radoznalost i uzburkava duhove.

Misteriozni požari

Postoje i zabilješke o misterioznim požarima na ostrvu nastalim usljed izlivanja lave koja je ponekad neobjašnjivo izbijala iz skrivenog kratera i slivala se niz litice strmih stijena ostavljajući za sobom zgarišta i pustoš. Takođe, u istim pisanim izvorima pominju se i hodnici koji su sezali duboko u utrobu zemlje gdje je, prema predanju, živio džin Ut Usumu Tong Duraj, koji je bljuvao vatru i izazivao epidemije smrtonosnih bolesti.

Ako je vjerovati pričama Elmola, neposredno uz ostrvo s vremena na vrijeme iz magle se izdizao grad čije su zidine i kule blistale u pomrčini obasjavajući noćno nebo nad Envaitenetom, da bi se potom spuštao na zemlju. Prizor je podsjećao na pregršt dragulja u jarkim duginim bojama, razbacanih po zvjezdanom horizontu. Govori se da je iz grada dopirao čudan pulsirajući zvuk – nalik na pogrebnu pjesmu koja bi počinjala nežnim melodijama da bi se zatim pretvorila u jarosni krik izazivajući mentalnu konfuziju.

Cdm