Pred nama je još dug put u boljem pružanju pomoći mentalno oboljelima, ali ovaj pogled na bizarne načine kojima su naši preci liječili mentalne bolesti pokazuje koliko smo napredovali.

U 21. stoljeću mentalne se bolesti uglavnom liječe kombinacijom terapije i lijekova, često s izvrsnim rezultatima. Ali nije uvijek bilo tako: stoljeća pokušaja i pogrešaka doveli su nas do točke u kojoj možemo uspješno pomoći mentalno oboljelima u njihovim kroničnim stanjima i pomoći im da žive u relativnoj harmoniji sa svijetom.

Prije nego što su naši trenutni procesi liječenja postali uobičajeni, korištene su mnoge radikalne metode za liječenje pacijenata koji se smatraju “ludima”. Premotajmo sat unatrag i istražimo zastarjele načine kojima su naši preci nastojali pomoći svojim bližnjima.

Trepanacija

Čak su i u kamenom dobu primitivni narodi bili u stanju prepoznati duševnu bolest, iako je njihova metoda suočavanja s njom bila toliko udaljena od naših današnjih načina kao i njihova kultura od naše.

Ovaj se “tretman” koristio diljem svijeta, s načinom rezanja koji se kretao od uporabe kamenih noževa, do bušenje rupe u lubanji. Lubanja bi se probila, ali bi membrana koja okružuje mozak ostala netaknuta.

Trepanacija se koristila za liječenje ludila, epilepsije, melankolije i mnogih drugih mentalnih tegoba, no čini se da je zajednička tema postupka bila izrezivanje rupe u glavi da bi se oslobodilo zle duhove i oslobodilo pacijenta njihove muke. Ponekad se komad kosti kasnije davao oboljeloj osobi ili njihovoj obitelji, kao talisman.

Zapanjujuće, praksa se nastavila sve do 18. stoljeća, kada je konačno ukinuta jer se stopa mortaliteta kretala negdje oko 25%.

Egzorcizam

Od 3000. godine prije Krista, u vrijeme Babilonaca i Egipćana, smatralo se da su neke ljude koji su smatrani „mentalno abnormalnim“ napali demoni. Doista, između 200. i 1700. godine smatralo se da su gotovo sve duševne bolesti uzrokovane posjedovanjem. Međutim, nisu se bušile rupe u lubanji kako bi se ispustili loši duhovi, umjesto toga je korišten egzorcizam.

U Mezopotamiji su svećenici koristili vjerske rituale kako bi istjerali demone, a do srednjeg vijeka koraci egzorcizma bili su jasno ocrtani. Prvo bi svećenik pokušao istjerati demona. Ako to nebi uspjelo, uvrijedili bi demona. Da je ritual i dalje bio neuspješan, opsjednuta bi osoba bila uronjena u vruću vodu ili izložena dimu sumpora vjerujući da tako demon ne bi želio ostati u njima.

Terapija umjetnošću

Nisu svi povijesni tretmani bili toliko radikalni, a neki su se čak dotakli i aspekata onoga što danas prakticiramo.

Stari Egipćani su, na primjer, preporučavali slikanje, ples i posjećivanje koncerata kako bi se ublažili simptomi mentalne bolesti. U Babilonu, Asiriji i na Mediteranu glazba se koristila u nadi da će izliječiti duševne bolesnike, jer su smatrali da utječe na emocije (i s pravom).

Tijekom renesanse i poslije umjetnici su se smatrali osobama sigurnim od mentalnih bolesti; umjetnost se smatrala oblikom terapije koja je dopuštala čišćenje od stvari koje bi inače mogle dovesti do ludila.

Čak i za vrijeme industrijske revolucije, neki pacijenti s mentalnim zdravljem liječeni su “moralnom terapijom”, koja zanimljivo, nema apsolutno nikakve veze s moralom.

Umjesto toga, ljudi su odvedeni na selo, gdje su se bavili umjetničkim poslovima kako bi olakšali svoj uznemireni um. Ovo je zapravo jedan od najboljih tretmana koje su stari ljudi mogli koristiti. U moderno doba dokazano je da ta vrsta terapija smanjuje razinu depresije i anksioznosti te poboljšava kvalitetu života. Iako možda nema drevnih medicinskih časopisa koji detaljno opisuju rezultate tog vremena, činjenica da je umjetnička terapija trajala toliko dugo kao metoda liječenja – smatra se učinkovitom i danas.

Ispuštanje krvi

Krvarenje pacijenta kao liječenje mentalnih bolesti započelo je otprilike u vrijeme starih Egipćana (jer umjetnička terapija ne može izliječiti sve), a zatim su ga preuzeli Grci, Rimljani, Arapi, Azijci i na kraju Europa, dosežući svoju najveću upotrebu oko 19. stoljeća. Grčko je obrazloženje bilo da bi se oslobađanje od “loše krvi” nekome vratilo zdravlje, a druge su kulture slijedile ovaj način razmišljanja.

Srednja kubitalna vena često se koristila za ispuštanje krvi, a rezovi su napravljeni lancetama (malim, šiljatim noževima koji su se mogli nositi u liječničkom džepu).

Korištene su i pijavice, iako je njihov položaj ovisio o području na kojem je liječnik utvrdio uzrok bolesti.

Otkrili smo u moderno doba da, iako se pijavice mogu učinkovito koristiti kod nekih kožnih i mišićno -koštanih poremećaja, njihova upotreba za mentalne bolesti nema nikakve prednosti. Slično, čini se da krvoproliće danas nema praktične primjene, što pokazuje da su nekadašnji ljudi izgubili dosta krvi i da nisu povratili razum.

Povraćanje

Otprilike u isto vrijeme dok se krvoproliće istraživalo, liječnici su počeli razmišljati da uzrok duševne bolesti leži u tijelu pacijenta i da se može izliječiti na prilično odvratan način.

Jedan od najčešćih tretmana bio je izazivanje povraćanja. Stari Grci koristili su crnu kukuljicu, iako lijep, cvijet je lošeg okusa. Amerikanci su koristili duhan. Arapi su napravili mješavinu mirobalana (adstrigentne biljke), rabarbare i sene koja ima laksativna svojstva kako bi očistili crijeva.

Očigledno je da su te čistke trebale očistiti ljude od sjetnosti, međutim čini se da sam proces izaziva melankolično stanje, a ne liječi ga. Doista, budući da je proces imao isto obrazloženje kao i krvarenje, čišćenje na bilo koji način jednako neučinkovito kao i krvarenje te i jednako neugodno.