Nikola Tesla…

Dok sjedim uz svoj kompjuter napajan izmjeničnom strujom, osvijetljen fluorescentnim svjetlom, grijan vodom koju pumpa izmjenični indukcijski motor, slušajući glazbu na radio-prijemniku i spremam se internetskim modemom za slanje poruka širom svijeta, ja se koristim Teslinom ostavštinom. – Robert Lomas, iz knjige “Čovjek koji je izumio XX. stoljeće”.

Tesla, čije je ime postalo sinonim za čudesna otkrića elektrotehnike koja su munjevito osvojila svijet i koja i danas čine značajan dio njenih temelja, rođen je 11. srpnja 1856. godine u Smiljanu, selu nadomak Gospića.

Već je od najranijeg djetinjstva iznenađivao okolinu svojim eksperimentima i sposobnošću uočavanja pravilnosti u najrazličitijim prirodnim pojavama. Njegov životni put dobiva trajno usmjerenje u trenutku kad se u gimnaziji prvi put susreo sa znanjima o elektricitetu.

Ostao je zauvijek zahvalan svom inventivnom profesoru fizike koji je sam izrađivao sprave za pokuse i oduševljavao svoje učenike “tajanstvenim fenomenima”. Iako se u školi nije osobito isticao, sklonost prema istraživanju u njemu je neprestano i snažno rastao, o čemu će kasnije napisati:

Naši prvi pokušaji sasvim su instinktivni, puni mašte, živi i nedisciplinirani. Što smo stariji, razum se sve više potvrđuje i mi postajemo sve sistematičnijima i promišljenijima. Ali, ti rani poticaji, iako tada nedjelotvorni, vrlo su značajni i mogu uobličiti naše prave sudbine.

S devetnaest godina počinje studirati na Visokoj tehničkoj školi u Grazu, koja je te godine dobila Grammovu dinamo-mašinu, novo čudo tadašnje tehnike: Dok je profesor J. Pöschel demonstrirao vrteći stroj kao motor, četkice su zadavale probleme jer su iskrile a ja sam primijetio da bi rad s motorom možda bio moguć i bez četkica. Ali profesor se izjasnio da je to nemoguće te je čitavo predavanje posvetio tom problemu, da bi na kraju naglasio: Gospodin Tesla će možda učiniti velike stvari ali ovo sigurno neće unaprijediti.

Smatrao je to izazovom koji je potpuno odredio njegov daljnji život.

Indukcijski motor – pokretač XX. stoljeća

Već iduće godine, što zbog nedostatka sredstava a što zbog velike želje za istraživanjem, prekida studij i zapošljava se u Budimpešti u Središnjem telegrafskom uredu. Iako je bio uključen u rješavanje posve praktičnih pitanja telefonije, duboko u njegovoj svijesti postojalo je samo pitanje beskolektorskog motora (motora bez četkica) koje ga je neprestano zaokupljalo još od Graza.

Zbog velike tjelesne, ali i psihičke osjetljivosti te pretjeranog rada, odlazio je na duge šetnje razmišljajući o Goetheovom Faustu. Zaokupljala ga je ta vječna borba između dobra i zla, duha i tijela, života i nihilizma. Ta filozofsko-mistična slika obuzimala ga je tijekom čitavog života, osobito Faustov filozofski izbor koji ovozemaljske radosti koje nudi Mefistoles podređuje nastojanjima na dobrobit čovječanstva.

U veljači 1882. godine, nadahnut za vrijeme jedne takve šetnje zalazećim Suncem, počeo je prijatelju recitirati ulomak iz omiljenog djela:

Već tone sunce, zamire već dan,
Al’ ono drugdje novi život stvara.
O, imat krila – moj je davni san,
O, letjeti za ljepotom toga žara!
…
Da, divna sna! Al’ sunce zapada.
Ah, čovjek ima krila duhovna,
Al’ tjelesna mu bozi nisu dali!

Kad sam izrekao ove inspi­rirajuće stihove, ideja me je ozarila kao bljesak munje i u trenutku sam otkrio istinu. Nacrtao sam štapom u pijesku dijagrame koje sam šest godina kasnije iznio Američkom institutu inženjera elektrotehnike a moj ih je prijatelj odmah posve razumio. Slike koje sam vidio bile su savršeno oštre i jasne te čvrste poput metala ili kamena. Ne mogu početi opisivati svoje osjećaje. Da je i Pigmalion vidio kako oživljava njegov kip, ne bi bio više potresen. Tisuću tajni prirode na koje sam se slučajno spoticao dao bih za ovu koju sam iščupao iz prirode unatoč svim čudima i opasnostima s kojima sam se suočavao.

Bilo je to epohalno otkriće rotirajućeg magnetskog polja, odgovor na nerješiv problem profesora iz Graza.

Želeći što prije realizirati svoju ideju, iste godine odlazi u Pariz i zapošljava se u Edisonovoj kompaniji za Europu, koja je naveliko uvodila istosmjernu struju. Kao “pronalazača kvarova” poslali su ga Strasbourg da riješi neke teškoće pri izgradnji elektroenergetskog sustava istosmjerne struje. Tamo je, unatoč napornim dnevnim obvezama, noću izradio prvi prototip indukcijskog elektromotora pokretanog rotirajućim elektromagnetskim poljem.

Napokon sam sa zadovolj­stvom vidio rotaciju uzrokovanu izmjeničnim strujama različite faze bez kliznog kontakta i komutatora, kao što sam to zamislio prije godinu dana. Bio sam vrlo zadovoljan, ali to se ne može usporediti s delirijem radosti koji je pratio moje prvo otkriće.

Srž tog sustava predivna je jednostavnost indukcijskog motora, koji ne samo da nema četkica, nego gotovo da nema potrošnih dijelova koji bi izazvali kvarove i zastoje u radu. Od svih današnjih motora devedeset posto su asinkroni (trofazni ili jednofazni s dodatnim kondenzatorom), počevši od malih kućanskih aparata do velikih industrijskih strojeva vrlo velike snage i do nekoliko desetina megawata, koji se mogu okretati velikim brzinama.

Na svjetskoj izložbi u Chicagu Tesla je vrlo domišljatom maketom prikazao suštinu otkrića rotirajućeg magnetskog polja. Maketa je postala općeprihvaćeno edukacijsko pomagalo. Rotirajuće magnetsko polje nastaje kao rezultat dva (ili više) pulsirajućih magnetskih tokova koji su i prostorno i vremenski (tj. fazno) pomaknuti.

Njih stvaraju zavojnice kroz koje prolaze fazno pomaknute izmjenične struje. Novonastalo (magnetsko) polje međutim ne pulsira (ne mijenja svoju veličinu u vremenu) nego je konstantnog iznosa ali se rotira brzinom proporcionalnom frekvenciji struje. Ako se u to rotirajuće polje smjesti neki vodič, npr. bakreno jaje u njemu će se inducirati struja koja stvara svoje vlastito magnetsko polje koje će nastojati sustići rotirajuće polje.

Zahvaljujući tome, vodič u ovom slučaju jaje, počinje se ubrzano okretati sve do “asinkrone” brzine prema okretnom magnetskom polju (tj. s malim zakašnjenjem), da bi se na kraju vertikalno uspravilo i vrtilo oko svoje osi.

Isto to se događa i u rotoru motora na koji su samo namotane kratko spojene žice. Zahvaljujući indukciji struja u vodičima na rotoru nije potrebno umjetno izvana dovoditi struju radi stvaranja magnetskog polja. Zahvaljujući toj pojavi prestala je potreba za četkicama i komutiranjem struja u motorima.

Teslin izmjenični trofazni sustav omogućuje prijenos električne energije na velike udaljenosti. Izmjenična električna energija prvo se pomoću transformatora na mjestu proizvodnje transformira na visoke napone jer se tako uz male struje postiže prijenos velike snage (energija je umnožak napona, struje i trajanja prijenosa), uz male gubitke koji ovise o veličini struje. Na kraju dalekovoda, kod potrošača, energija se opet transformira na niski napon. Osim toga, potrošači mogu biti paralelno spojeni na isti napon bez da jedan drugome smetaju, s obzirom na opterećenje. Za taj prijenos dovoljne su samo tri žice, za svaku fazu po jedna. Povratni vodiči nisu potrebni jer je suma fazno pomaknutih struja uvijek jednaka nuli, što dodatno pojednostavljuje tehničku izvedbu cijelog sustava.

Rat za izmjeničnu struju

U “obećanu zemlju” stiže s 28 godina, skromno odjeven, bez prtljage, sa samo nekoliko centa u džepu jer je tijekom putovanja opljačkan. Odmah se zapošljava u Edisonovoj gigantskoj kompaniji za proizvodnju strojeva na istosmjernu struju. Osobno se upoznaje s Edisonom, privukavši mu pažnju nakon što je popravio električne instalacije njegovog parobroda za samo jednu noć od čega su Edisonovi inženjeri bili odustali. U vrlo kratko vrijeme preradio je 24 različita tipa isto­smjernih električnih strojeva. Ne dobivši obećani honorar, odlazi ispraćen Edisonovim ciničnim komentarom: Vi očito nemate smisla za američki humor, gospodine Tesla.

Tesla se ponovno našao praktički na ulici a jedno se vrijeme čak izdržavao kopajući kanale. Bezuspješno pokušava demonstrirati svoj sustav izmjenične struje. Konačno, zahvaljujući A. K. Brownu, direktoru Western Uniona koji je prepoznao perspektivnog stručnjaka u travnju 1887. godine na Petoj aveniji, nedaleko od Edisonovih laboratorija, osniva Tesla Electric Company. Uz taj laboratorij vezano je jedno od najplodonosnijih pronalazačkih razdoblja njegovog života.

Već u listopadu te iste godine prijavio je svoje glavne patente: indukcijski motor (danas općepoznat kao asinkroni), prijenos električne energije na velike udaljenosti, sustav distribucije električne energije. Za manje od godinu dana intenzivnog rada prijavljuje još 40 patenata višefaznog sustava motora, generatora te prijenosa i distribucije električne energije.

Zahvaljujući tome pozvan je da 16. svibnja 1888. godine održi svoje prvo predavanje na Američkom institutu inženjera elektrotehnike (današnji poznati Institute of Electrical and Electronics Engineers (IEEE)), uz demonstra­ciju rada svog sustava. Predavanje pod naslovom Novi sustav motora i transformatora izmjeničnih struja kasnije je proglašeno povijesnim i opisivano kao jednostavno i jasno, a ipak veličanstveno…

Predmet što vam ga imam čast prikazati novi je sustav razdiobe i prijenosa energije pomoću izmjeničnih struja, što nam pruža osobite prednosti, naročito u primjeni motora koji će, vjerujem, odjednom postići vrhunsku prilagodljivost tih struja prijenosu energije i pokazati da se mnogi rezultati, dosad nedostižni, mogu dosegnuti njihovom uporabom; rezultati koji su vrlo poželjni u praktičnom radu takvih sustava a koji se ne mogu ispuniti pomoću istosmjernih struja.

George Westinghouse, vlasnik tvrtke Westinghouse Electric, jedine koju u to vrijeme nije progutalo rastuće Edisonovo carstvo, ponudio je milijun dolara u gotovini za Tesline patente za izmjeničnu struju i jedan dolar tantijema po svakoj konjskoj snazi proizvedene struje tijekom petnaest godina.

Nakon potpisivanja ugovora godinu dana provodi u Westing­houseovoj tvornici u Pittsburghu kao savjetnik pri izradi prvih serija motora i ostalih patentiranih uređaja.

No, na pomolu su bile nove nevolje. Štiteći svoje financijsko carstvo utemeljeno na istosmjernoj struji, Edison je, beskrupulozan u svojoj namjeri da uništi Teslu i izmjeničnu struju, otišao toliko daleko da je svojim “putujućim cirkusom” po čitavoj Americi usmrćivao telad i pse pomoću izmjenične struje, šireći tako famu o njenim opasnostima.

Edison je na kraju ipak izgubio u “ratu struja”. Naime, povodom četiristo godina Kolumbova otkrića Amerike, raspisan je natječaj za elektrifikaciju svjetske izložbe u Chicagu. Kako su Westinghouse i Tesla ponudili upola manju cijenu od tvrtke General Electric koja je preuzela Edisonovu tvrtku, posao izgradnje hidroelektrane kod Niagarinih slapova dobila je Westinghouseova kompanija. Tesla je dobio sjajnu priliku dokazati funkcionalnost i isplativost novog sustava elektrifikacije a era izmjenične struje mogla je početi.

Međutim, pojavio se problem: banke su počele odbijati kreditiranje Westinghouseove kompanije zbog ogromnih tantijema koje je tvrtka trebala isplaćivati Tesli. Iako se radilo o iznosu koji je preračunato u današnje vrijednosti uvelike premašivao bogatstvo jednog Billa Gatesa, Tesla nije puno razmišljao:

Gospodine Westinghouse, bili ste mi prijatelj, vjerovali ste u mene i bili dovoljno neustrašivi da krenete naprijed… kad je drugima uzma­njkalo hrabrosti, podržavali ste me čak i kad Vaši inženjeri nisu imali viziju krupnih stvari koje leže pred nama a koje smo vidjeli Vi i ja, pomogli ste mi kao prijatelju…

Spasit ćete svoju tvrtku tako da možete dalje razvijati moje pronalaske. Evo vašeg ugovora, a tu je i moj ugovor – oba ću razderati na komadiće i više nećete imati briga zbog mojih autorskih prava. Je li to dovoljno?

Razderavši ugovor, Tesla se odrekao ne samo svojih prava na već zarađene milijunske iznose od tantijema, nego i svega onoga što bi mu ta prava donijela u budućnosti. Iako bi se ovaj čin u prvi mah mogao proglasiti nevjerojatno nepromišljenim, da ne kažemo glupim, to je bio čin nezamislive velikodušnosti. Ovaj je “glupi” čin milijardama ljudi omogućio civilizacijske standarde XX. stoljeća, standarde bez kojih ne možemo ni zamisliti suvremeni život.

Prvi agregat hidroelektrane kod Niagarinih slapova pušten je u pogon 15. travnja 1895. godine a elektrana je završena 1896. godine. Istovremeno je sagrađen i pušten u pogon prvi trofazni dalekovod od elektrane do Buffala dugačak 35 kilometara. Na svečanom otvaranju elektrane profesor elektrotehnike sa sveučilišta Yale i predsjednik Američkog instituta inženjera elektrotehnike svoje je izlaganje zaključio riječima: Razvoj električne energije, od Faradayeva otkrića 1831. godine pa do prve velike instalacije Teslina višefazna sustava 1896. godine, neprijeporno je najveći događaj u čitavoj povije­sti tehnike. A Tesla je više pridonio znanosti o elektricitetu nego ijedan čovjek prije njega.

“NOBELOVE NAGRADE”

Nakon suradnje s Westinghau­seom u Pittsburghu u svoj laboratorij u New Yorku vraća se 1889. godine. Nije se previše obazirao na još uvijek aktualni “rat struja”, već svu svoju energiju usmjerava u potpuno novom pravcu.

Nakon danonoćnog eksperimentiranja tijekom 1891. godine, prijavljuje niz patenata iz područja visokofrekventnih struja. Najvažnijim od njih smatra Uređaj za proizvodnju električne struje visoke frekvencije i napona danas poznat kao “Teslin transformator”. I sam ga je tek kasnije proglasio jednim od najvažnijih svojih pronalazaka.

Uskoro je o tome održao predavanje Američkom društvu inženjera elektrotehnike pod nazivom Pokusi sa strujama vrlo visoke frekvencije i njihova primjena u umjetnoj rasvjeti. Ovo je znamenito predavanje pobudilo veliko zanimanje javnosti, jer je na njemu Tesla demonstrirao dobivanje električnih iskri dugih 12 cm, što se tada smatralo nemogućim a u njegovim je rukama svijetlila žarulja bez ikakvog kontakta s izvorom električne energije.

Na predavanju Tesla vizio­narski stavlja naglasak ne samo na nove metode dobivanja i prijenosa električne energije već dotiče i fundamentalno pitanje o prirodi elektriciteta. Njegova iznimna kreativnost i intuitivno znanje iz eksperimentalne fizike bili su daleko ispred teorijskih znanja toga vremena.

Katodne zrake

Iste je godine u časopisu The Electrical Engineer objavio rezultate istraživanja izboja u vakumskoj cijevi pod utjecajem jakog električnog polja, postignutih upravo zahvaljujući novom visokofrekventnom oscilatoru: Opažena pojava posljedica je gibanja malih nabijenih čestica koje se velikom brzinom sudaraju s molekulama razrijeđenog plina.

Na ovu ideju o postojanju katodnih zraka žustro je reagirao engleski fizičar J. J. Thomson osporavajući Tesline rezultate. Povodom 150. godišnjice Teslina rođenja ponovno je u znanstvenim časopisima objavljena njihova višemjesečna prepiska koja baca novo svjetlo na gotovo zaboravljenu epizodu oko otkrića elektrona, što se smatra jednim od najvećih znan­stvenih otkrića u povijesti čovječanstva.

Naime, šest godina nakon Teslinog otkrića upravo je J. J. Thomson nedvojbeno dokazao postojanje takvih čestica i nazvao ih elektronima! Za ovo je otkriće 1906. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku, ne spomenuvši Teslu niti jednom riječju prilikom preuzimanja nagrade.

Nakon mnogobrojnih poziva Tesla 1892. godine kreće na puto­vanje po Europi. Drži predavanja ali i vrlo naporne pokuse, koje nikada nije ponavljao, uvijek nastojeći pokazati nešto novo tijekom eksperimenata. Obilazi i rodni kraj gdje zatiče majku na samrti. Po povratku iz Europe, potpuno se povukao i posvetio svojim istraživanjima.

Laser

Godine 1893. konstruirao je uređaj koji se sastojao od rubina na koji je usmjerio električnu energiju i dobio, kako sam opisuje, svjetlosnu zraku tanku poput olovke. Radilo se, očito o laseru za čije će otkriće Townes, Prohorov i Basov 1964. godine dobiti Nobelovu nagradu za fiziku. Ovaj uređaj nije nažalost pa­tentirao, a rezultate je objavio samo u popularnim ali ne i u znanstve­nim časopisima.

Tesla je u periodu između 1896. i 1897. godine izvodio različite eksperimente s X-zrakama te svoje rezultate izložio u nekoliko zapaženih članaka.

Zahvaljujući vještom fokusiranju zraka i cijevima koje je sam projektirao dobio je tako dobre i jasne snimke, poput ove na slici, na čemu mu je čestitao i sam Röntgen.

Akcelerator čestica i kozmičko zračenje

Prema više izvora, krajem 1894. godine uspio je osim svog visokofrekventnog oscilatora unaprijediti i vakumske cijevi u kojima je vršio bombardiranje molekula razrijeđenih plinova, stvorivši time prvi linearni akcelerator čestica za subatomska istraživanja. Za vrijeme tih ispitivanja pojavljivala se vidljiva svjetlost, crna svjetlost i neko posebno zračenje koje je stvaralo sjenu na metalnim posudama.

Na vrhuncu slave, u jeku najrazličitijih ispitivanja, u noći 13. ožujka 1895. godine, pod vrlo čudnim okolnostima u potpunosti je izgorio njegov laboratorij smješten na više katova. Šteta koju je Tesla pretrpio bila je neizmjerna, vatra je progutala nacrte, dokumentaciju i svu opremu u koju je uložio čitavu imovinu a koja na žalost nije bila osigurana.

Nesalomljivom voljom, doslovno iz pepela, započeo je ispočetka. Uz pomoć A. D. Adamsa, financijera izgradnje hidroelektrane kod Niagarinih slapova, izgradio je novi laboratorij u kojem je već iste godine konstruirao odašiljačku i prijemnu stanicu, koja je vrlo dobro radila na kratkim udaljenostima.

Međutim, slijedile su nove neugodnosti.

Fizičar W. C. Röntgen objavio je 8. studenog 1895. godine otkriće X-zraka (po njemu nazvanih rendgenske zrake) koje su imale isti učinak kao i Teslina “posebna zračenja”. Tesla je unatoč uništenju starog i organiziranju novog laboratorija samo tri mjeseca nakon Röntgena u Electrical Reviewu objavio svoja istraživanja iz radiografije provedena na tvarima znatne debljine.

Objavio je prve “rendgenske” snimke izuzetne oštrine na kojima mu je i Röntgen javno čestitao. U nizu kasnijih članaka objavio je da se te zrake ne lome prolaskom kroz leću već se reflektiraju samo na me­talnim predmetima te da dugotrajno izlaganje tim zrakama šteti organizmu. To, međutim, nije spriječilo tadašnje eurocentrične znanstvene krugove zaslugu pripisati isključivo Röntgenu, što je okrunjeno i dodjelom prve Nobelove nagrade iz područja fizike 1901. godine.

Nakon što se J. J. Thomson slično proslavio 1906. godine a Teslina otkrića iz fizike atoma bila ignorirana, prekinuo je daljnja objavljivanja u stručnim časopisima i bilo kakvu daljnju javnu polemiku s tzv. akademskim krugovima. Okrenuo se popularnim i stručnim predavanjima, intervjuima i nastupima u medijima.
Iste je godine počeo objavljivati termin radiations i govo­riti o prirodi tzv. “crne svjetlosti”.

To zračenje postalo je jedna od najraširenijih enigmi Teslinih fizikalnih istraživanja u vakumskim cijevima. S obzirom da te zrake još nisu znanstveno verificirane, nazivaju se Teslinim zračenjem.

Uspjevši ubrzati elektrone prvo do 2,4 MeV a kasnije i do 10 MeV, tako desetljećima preduhitrivši mo­de­rne linearne akceleratore čestica, predložio je patent za upotrebu tih zračenja pod nazivom Method of utilizing radiant energy. Danas se to zračenje sažeto opisuje kao čestice “infinitezimalne” veličine (tzv. Tesline čestice): one nose mali pozitivni naboj, prodiru kroz tvar gotovo bez interakcije, po Teslinom mišljenju mogu se kretati brzinom većom od brzine svjetlosti (zbog čega se nije slagao s Einsteinom), mogu inducirati radioaktivnost jer destabiliziraju atomsku jezgru na koju nalijeću. Smatrao je da te čestice dolaze na Zemlju iz svih smjerova svemira, jer ih emitiraju zvijezde pa tako i Sunce a moguće ih je dokazati pokusima u vakumskoj cijevi.

Postojanje kozmičkog zračenja dokazao je Victor F. Hess gotovo dva desetljeća kasnije, puštajući balone s mjernim uređajima u visoke slojeve atmosfere a za što je, naravno, dobio Nobelovu nagradu 1936. godine. Izum linearnog akceleratora pripi­suje se Ernestu Lawrenceu za što je nagrađen Nobelovom nagradom 1939. godine. Priznanje za induciranu radioaktivnost dobili su bračni par Joliot-Curie 1935. godine.

Premda nije dobio niti jednu Nobelovu nagradu niti neko veće priznanje iz fizike, plodovi njegovog rada bili su presudni za daljnje istraživanje subatomskih čestica.

Nakon pokusa s vakuumskim cijevima, Tesla se u potpunosti okrenuo istraživanju bežičnog prijenosa, glavnom ci­lju svojih istraživanja. Ubrzo je razradio prve radioodašiljače i prijemnike, izvodeći pomoću njih najrazličitije pokuse.

Prvi bežični prijenos električne energije ostvario je 1897. godine upalivši na udaljenosti od dvadeset i šest kilometara dvije tisuće žarulja. Prijavljuje prve patente o sustavu prijenosa električne energije u kojima opisuje način bežičnog prijenosa. Upravo su ti patenti kasnije postali glavni predmet spora s Marconijem oko prvenstva radioprijenosa.

U srpnju 1898. prijavljuje patent Način i uređaj za upravljanje mehanizmom pokretnih brodova i vozila. Demonstracija koju je izveo pomoću daljinski upravljanog brodića izazvala je senzaciju kao niti jedan njegov izum do tada, jer u to je vrijeme takvo nešto bilo potpuno nezamislivo. Osim što je bio bežično upravljan posred­stvom radiovalova, brodić je mogao autonomno obavljati i više različitih radnji istovremeno, pa čak i zaroniti. Tesla je time otvorio put potpuno novim granama elektrotehnike, poput automatike i daljin­skog upravljanja, koje su postale neizostavne u svim granama današnje industrije, čak i u većini kućanskih aparata.

Bežični prijenos

Radi ispitivanja bežičnog prijenosa koristio je sve više i više napone što je postalo preopasno za središte New Yorka. Uz financijsku pomoć hotelijera Jacoba Astora početkom 1899. godine izgradio je novi laboratorij daleko od očiju javnosti, visoko u planinama pokraj Colorado Springsa. Na njemu se nalazio odašiljač visok šezdeset pet metara na čijem je vrhu bila bakrena kugla promjera jedan metar. Ovim golemim novim pojačalom-odašiljačem već je u početnoj fazi postizao napon od nevjerojatnih dvanaest milijuna volti i postao prvi, a za sada i jedini čovjek koji je uspio proizvesti munje duže od če­trdeset metara, koje su se čule i na udalje­nosti od dvadesetak kilo­metara.

Ovo pojačalo-odašiljač, možda i najčudesniji izum Teslinog titanskog uma, postalo je prekretnica u razvoju moderne radiofrekvencijske tehnologije. Međutim, njegov toranj nije bio izgrađen da odašilje samo radiovalove, već je taj sustav slao i tisuće kilovata energije oko Zemlje, čime je eksperimentalno pokazao kako se energija može bežično prenositi u daljinu iz jedne središnje točke.

Ma koliko se to činilo nemogućim, naš se planet, usprkos svojoj gole­moj veličini, ponaša kao vodič ograničenih dimenzija. Pojačalo-odašiljač bio je proizvod mog dugogodišnjeg rada čiji je naj­važniji cilj rješavanje problema koji su neusporedivo važniji za čovječanstvo od samog razvitka ­industrije.

Opseg njegova rada u Colorado Springsu bio je ogroman. Ispitivao je oscilatore velike snage, bežični prijenos energije, prijem i odašiljanje informacija. Ostvario je bežični prijenos vijesti na velike udaljenosti ali ne samo pomoću telegrafskog signala nego i prijenosom ljudskog glasa. U trenucima “odmora” proveo je i mnoštvo ispitivanja o popratnim učincima električnog polja visokih frekvencija. Neumorno je mjerio polja koja su stvarala prirodna električna pražnjenja, razvio je brojne mjerne metode u radiofrekvencijskom području, te modulator za radioprijemnike.

Razradom uređaja i provedenim ispitivanjima udario je temelje svim današnjim radio i mobilnim komunikacijama. U povijesti znanosti ostati će zapisano i da je Teslino pojačalo-odašiljač bio prvi uređaj na svijetu čija je snaga bila dovoljna da ekstremno niskim frekvencijama izazove rezonanciju u ionosferi kao vodiču valova.

Poučen negativnim iskustvom izgorjelog laboratorija, za vrijeme boravka u Colorado Springsu od 1. lipnja 1899. do 7. siječnja 1900. godine vodio je detaljan dnevnik o svojim istraživanjima. Dnevnik je ­objavljen 1976. godine na četristo stranica s mnoštvom slika i crteža i postao svjedočanstvom razotkrivanja tajni prirode. Unatoč detaljnim opisima, dobar dio tih pokusa današnjim je inženjerima i znanstvenicima još uvijek neponovljiv.

Svjetski komunikacijski sustav

Zahvaljujući vrlo uspješnim pokusima u Colorado Springsu postiže dogovor s milijunašem J. P. Morganom o izradi radio postaje za svjetsku telegrafiju na Long Islandu blizu New Yorka. Gradnja tornja visokog četrdeset sedam metara, koji je na vrhu trebao imati bakrenu elektrodu promjera 30,1 metara, i popratnih zgrada započela je 1901. godine. Međutim, Tesla je pod okriljem tog projekta razvijao i svoj glavni san, sustav za bežični prijenos električne energije. Ovdje treba naglasiti da je Teslina vizija primjene njegovog bežičnog odašiljača bila ta da odašilje energiju po cijelome svijetu i da je čovječanstvo koristi kao opće dobro.

Teslu je u jeku radova zateklo možda i najveće životno iskušenje – 12. prosinca 1901. godine, Marconi, iskoristivši stare Tesline patente, uspijeva poslati radiosignal preko Atlantika s puno jeftinijim i jednostavnijim uređajem. Nemajući razumijevanja za Teslina nastojanja da učini puno više od uspostave radiosignala između kontinenata, Morgan je 1903. godine prekinuo daljnje financiranje započetog projekta. Dirljivo je pismo koje je Tesla uputio J. P. Morganu nakon što mu je uskratio financiranje:

Jeste li ikada pročitali Knjigu o Jobu? Da umjesto njegova tijela stavite moj um, pronašli biste točan opis mojih patnji. Teško da je prošla noć u kojoj moj jastuk nisu ovlažile suze ali ne smijete me zbog toga smatrati slabim čovjekom. Savršeno sam siguran da ću završiti svoj posao, kako god bilo. Kakve su mi šanse da nasučem najveće čudovište Wall Streeta ‘paukovom niti’ duše? Vi ste velik čovjek, ali vaše je djelo prolazno. Moje je vječno.
Iako je Tesla u tom trenutku već imao prijavljene patente za odašiljanje i prijem radiosignala, Marconi je pokupio svjetsku slavu i za taj izum dobio Nobelovu nagradu. Tek nakon njegove smrti, Američki patentni zavod poništava Marconijeve patente i ponovno ih dodjeljuje Tesli. Nažalost u školama se i dalje uči da je Marconi konstruirao prvi radio odašiljač i prijemnik.

Tesla je do kraja života vjerovao u konačan uspjeh svjetskog komunikacijskog sustava, iako se nikada više nije uspio baviti istraživanjima u tom smjeru. Posvetio se problemima mehanike fluida, zraka, tj. općenito problemima u strojarstvu.

Svoj posljednji patent, Uređaj za zračni prijenos, prijavio je 4. listopada 1927. godine; bio je to nov način transporta tijela kroz zrak. Stroj se trebao uzdizati i spuštati uz pomoć propelera a u horizontalnom letu održavati se krilima. Ta je zamisao kasnije ostvarena u obliku helikoptera.

Istinski znanstvenik

Upečatljivo je njegovo razmišljanje o znanosti i znan­stveniku:

Znanstvenici danas lutaju od jednadžbe do jednadžbe koje nemaju veze sa stvarnošću.

Cilj znanstvenika ne bi trebao biti pronalaženje sredstava za uništenje ili obranu, već ostvarenje mira putem prosvjećivanja masa i ostvarenja novih mogućnosti za egzistenciju.

Čovjek znanosti ne cilja na trenutačan rezultat, ne očekuje da će njegove napredne ideje biti spremno prihvaćene, njegov rad je poput rada onoga koji radi za budućnost. Njegova je dužnost postaviti temelje za one koji nadolaze i pokazati put.

Koliko je smatrao bitnim kakvim otkrićima znanstvenik treba težiti, i koje kriterije treba poštivati kada javnosti (vladama i investitorima) otkriva svoja dostignuća, vidi se iz njegovog razmišljanja o atomskoj energiji:

Ako bismo oslobodili energiju atoma ili otkrili neki drugi način dobivanja jeftine i neograničene snage na bilo kojoj točki Zemljine kugle, ovo dostignuće, umjesto da bude blagoslov, moglo bi biti katastrofalno za čovječanstvo i izazvati razdor i anarhiju koji bi na kraju zaveli mrski poredak sile. Najveće dobro doživjet će tehnički napredak koji teži sjedinjavanju i harmoniji a takav je, prije svega, moj bežični odašiljač.

O svom specifičnom načinu rada je rekao: Priznato mi je da sam bio jedan od najvećih radnika a možda sam to još i danas ukoliko je misao ekvivalentna radu, jer njoj sam posvetio gotovo sve svoje budne sate. Međutim ako rad protumačimo kao određeno djelova­nje u određenom vremenskom roku, strogo uzevši, ­onda sam vjerojatno jedna od najvećih lijenčina. Svaki napor pod prisilom zahtijeva žrtvovanje životne energije. Nikad nisam platio tu cijenu. Naprotiv, ja sam se hranio svojim mislima.

Moj projekt zaustavljen je zakonima prirode. Svijet nije bio pripremljen za njega. Bio je suviše ispred svog vremena. Ali, isti će zakoni na kraju prevladati i učiniti od njega trijumfalni uspjeh.

Izrazito povučen, iznimno bi na svoj rođendan primao novinare koji bi ga se sjetili. Tada bi najradije govorio o svojim sadašnjim i budućim otkrićima, na prošlost se rijetko vraćao. Njegove vizionarske rečenice o budućnosti u kojoj mi sada živimo u njegovo su vrijeme zvučale kao snovi zanesenjaka:

Više je nego vjerojatno da će se dnevne novine svakodnevno bežičnim prijenosom dostavljati po kućanstvima. Po našim će gradovima izrasti tornjevi za parkiranje automobila a ceste će se nevjerojatno razgranati i umnožiti iz čiste potrebe ili će se konačno pokazati posve nepotrebnima kad civilizacija jednom kotače zamijeni krilima. U upotrebi će biti maleni uređaji koji se mogu strpati u džep, nevjerojatno jednostavni u usporedbi s današnjim telefonom. Moći ćemo svjedočiti i čuti o događajima kao što su inauguracija predsjednika, održavanje sportskih utakmica, užas zemljotresa ili neke bitke, kao da smo zaista prisutni.

Usprkos velikim naporima kojima se izlagao i opasnostima pri proučavanju raznih oblika zračenja, doživio je duboku starost. Posljednje godine života proveo je zaboravljen, gotovo u siromaštvu. Preminuo je u New Yorku, 7. siječnja 1943. godine.

Svjetski čovjek i humanist

Tesla nije bio samo znanstvenik. Svojim životnim težnjama da iskorijeni uzroke ratova, gladi i siromaštva, uz očuvanje prirodnih resursa, bio je daleko ispred svog vremena.

Budući je doživio dva svjetska rata, tragao je za načinom postizanja mira u svijetu:

Ono što nam sada najviše treba, to su neposredniji kontakti i bolje razumijevanje među pojedincima i društvima u cijelom svijetu, te isključivanje one fanatične odanosti egzaltiranim idealima nacionalnog egoizma i ponosa, koja je uvijek kadra strovaliti svijet u primitivno barbar­stvo i sukobe.

Nikakva organizacija niti parlamentarni akt nikada neće moći spriječiti takvu nesreću. To su samo novi načini koji stavljaju slabe na milost i nemilost jakima. Mir može nastupiti jedino kao prirodna posljedica svestranog prosvjećivanja i stapanja rasa a mi smo još jako daleko od tog blaženog stanja.

Njegov je interes daleko nadmašivao okvire elektro­tehnike: ljubav prema poeziji, književnosti, filozofiji, astronomiji, medicini, botanici, poznavanje osam svjetskih jezika, učinili su ga svjetskim čovjekom. No, prije i iznad svega, Tesla je bio humanist koji je smatrao da je osnovna uloga ljudskog bića:

Probuditi čovjekoljubivi duh, koji je čak i u starim vremenima svijetlio u učenjima plemenitih reformatora i filozofa, taj duh koji ljude na svim područjima potiče da rade ne toliko za materijalnu korist i nagradu koliko zbog uspjeha, zadovolj­stva u postizanju dobra koje mogu pružiti čovječanstvu.

Kroz njegov utjecaj ljudi idu naprijed poticani dubokom ljubavlju prema svom radu i čine čuda na svojim područjima čiji je glavni cilj i zadovoljstvo dostizanje i širenje znanja. To su osobe koje gledaju daleko iznad zemaljskih stvari i čija je zastava Slava.

Atila Barta