U knjizi Postanak vrsta Darwin govori o promjenama uzgojenih vrsta, promjenama onih koje žive u prirodi, o borbi za opstanak, prirodnom odabiru, zakonima varijacija, instinktima, hibridizmu, o nepotpunosti geoloških podataka, o geološkoj sukcesiji organskih bića, geografskoj rasprostranjenosti i uzajamnoj sro­dnosti živih bića, a u daljnjim izda­njima knjige daje i osvrte na zamjerke svojoj teoriji.

Biografija – putovanje

Charles Darwin rođen je 12. veljače 1809. godine u bogatoj obitelji u gradiću Shrewsbury u jugozapadnoj Engleskoj. Po želji svog oca, liječnika, upisao je studij medicine, ali ga je napustio i upisao teologiju koju je i diplomirao na Christ’s Collegeu u Cambridgeu. Za vrijeme studija, zbog velike sklonosti geologiji, s profesorom geologije obilazio je razne krajeve radi istraživanja. Kasnije je sa zahvalnošću spomi­njao i profesora botanike Henslowa koji je kod njega u velikoj mjeri probudio ljubav prema prirodi.

Kao mladić od 22 godine krenuo je na petogodišnje istraživačko putovanje u južna mora, u krajeve oko južnog dijela Južne Amerike. Razlog putovanja bila je potreba da se izmjere i iscrtaju razvedene obale i poprave pomorske karte kako bi se olakšala plovidba oko Južne Amerike, a zatim je radi mjerenja trebalo oploviti cijelu južnu polutku. Kapetan broda je smatrao da bi na putovanje u te daleke i nedovoljno istražene krajeve trebalo povesti i jednog prirodnjaka. Prirodoslovac kojemu je prvom ponuđen taj zadatak odbio je ponudu, te je na preporuku profesora Henslowa pozvan Charles Darwin. Iskusno oko učitelja u njemu je prepoznalo budućeg istraživača. Na velikom ratnom brodu “Beagle” počelo je formiranje mladog prirodnjaka, ali ne u onog izučenog u prirodoslovnim kabinetima, već u otvo­renoj prirodi. Sam Darwin je pisao da je teško zamisliti kako izgleda neka biljka dok raste na domaćem tlu samo na osnovu herbarija, i pitao se kako može promatrač šarenih egzotičnih leptira i cvrčaka u kabinetu nekog entomologa dobiti od tih mrtvih izložaka živu predodžbu o prodornom cvrčanju cvrčaka ili o mekom letu leptira. S velikim žarom i oduševljenjem promatrao je život oko sebe, od izgleda stijena do djelovanja geoloških sila, divio se svemu i marljivo bilježio i crtao u svoju bilježnicu.

Kroz njegovo se djelo osjeća osobit i živ odnos prema prirodi koji postoji u svakom istinskom istraživaču. Tako je bogoslov tijekom ovog putovanja izrastao u prirodoslovca.

U razdoblju od 1831. do 1836. godine Charles Darwin je proputovao svijet na ratnom brodu Beagle, vršeći prirodoznanstvena istraživanja. Najviše vremena proveo je istražujući obale i otoke Južne Amerike, osobito otočje Galapagos.

Teorija o promjenjivosti vrsta

Tijekom putovanja oko svijeta mladom su se Darwinu otvorili novi vidici i pogledi na zbivanja na Zemlji i na njezin živi svijet. Plod tih putovanja bila je ideja o promjenjivosti vrsta. Nastojao je otkriti zakonitosti po kojima se odvija promjenjivost, na koji način nastaju vrste, odakle potječu, i sl. Ostatak svog života posvetio je tom velikom zadatku. Nakon dvadesetak godina istraživanja i surađivanja s mnogim znanstvenicima, Darwin je 1859. godine svoju teoriju objavio u knjizi Postanak vrsta putem prirodnog odabira koja je izazvala pravi šok u znanstvenim i vjerskim krugovima. Dovoljno je reći samo to da je knjiga rasprodana isti dan kad je izašla iz tiska.

Mišljenje većine prirodnjaka, a i njegovo prije putovanja, bilo je da su vrste stvorene i kao takve nepro­mjenjive. Nakon istraživanja došao je do zaključka da su vrste promjenjive, a prirodan odabir najznačajniji faktor u mijenjanju vrsta, iako govori i o utjecaju mnogih drugih faktora.

Prirodan odabir

Budući da živa bića stvaraju više potomaka nego što ih ima mogućnost preživjeti, javlja se borba za opstanak, i to između jedinki iste vrste, između jedinki različitih vrsta, ili s fizičkim uvjetima za život. U toj borbi preživljavaju najsposobnije jedinke, a najslabije iščezavaju. Kaže da je borba obično najžešća između onih oblika koji su međusobno najsro­dniji po navikama, sastavu i građi. Da bi opstale, jedinke moraju razvijati savršenije oblike koji će se nasljeđivanjem prenositi na potomke, i tako postepeno dovoditi do promjene same vrste, a i nastanka novih vrsta.

S aspekta vrste, borba za opstanak nije okrutna; ona je nužna jer kroz tu borbu nastaju sve savršeniji oblici života. Neromantično je, ali je činjenica da skoro sve vrste u prirodi žive od plijena ili su plijen drugim vrstama.

Prema teoriji prirodnog odabira, suvremeni oblici nalaze se na višem stupnju razvoja od starih oblika. Dakle, prirodan odabir (odabir prirode) odba­cuje loše, a održava i sabire dobre varijacije. Ispod privida okrutnosti prema jednoj jedinki, krije se dobrobit za cijelu vrstu.

Darwin spominje i spolni odabir – borbu između jedinki istog spola, obično muških, za zadobivanje naklonosti drugog spola. Rezultat je da samo uspješan takmac ima veliko potomstvo, a neuspješan malo ili nikakvo. Opisuje kako se drozd kame­njar u Gvajani, rajske ptice i neke druge ptice sakupljaju u jata, i tada mužjaci, jedan za drugim, pokazuju svoje divno perje i izvode opčinjavajući ples pred ženkama koje, promatrajući, biraju najprivlačnijeg partnera. Zbog toga će najprivlačniji mužjak stvoriti veliko potomstvo koje će naslijediti njegove osobine.

Ilustracije zeba koje je Darwin sakupio na otočju Galapagos.

Proučavanje životinja na tom otočju odigralo je ključnu ulogu u razvoju Darwinove evolucijske teorije posredstvom prirodnog odabira.Promjena instinkata

Kao što promjene tjelesne građe na­staju i razvijaju se uporabom, a sma­njuju ili gube neuporabom, tako je i s instinktima. Ista vrsta ima različite instinkte u različitim razdobljima života, u različitim godišnjim dobima, ili kada se nađe u različitim okolno­stima; u ovakvim slučajevima prirodan odabir može održati jedan ili drugi od tih instinkata. Darwin govori da in­stinkti variraju i daje primjer instinkta za seobu koji varira i po opsegu i po smjeru, a može se i potpuno izgubiti. Životinje koje žive na nenastanjenim otocima sporo stječu strah od čovjeka. Primjer je svraka koja je vrlo oprezna u Engleskoj, a u Norveškoj je pitoma. Pored prirodnih instinkata, Darwin spominje i instinkte stvorene uzgojem; križanje s buldogom, primjerice, utjecalo je na odvažnost i upornost hrta tijekom mnogih generacija; križanje s hrtom prenijelo je na cijelu jednu porodicu ovčarskog psa sklonost da lovi zečeve.

Govori da se prirodni instinkti gube uzgojem, domestifikacijom, a stječu se neki drugi. Navodi primjere instinkata koji su nasljedni, kao što je sklonost mladih pasa ptičara da ukazuju na divljač, sklonost ovčarskih pasa da trče oko stada, instinkt kukavice da polaže jaja u gnijezdo drugih ptica, instinkt ptića da probijaju ljusku jaja, a poznato je i da se mladi vuk ukipi kad nanjuši miris plijena i potom polako puzi s osobitim načinom kretanja.

Govori o vrstama kojima su se promijenili instinkti, kao na primjer kod nekih vrsta američkih ptica (Molothorus, rod srodan našim čvorcima) koje su stekle parazitsku naviku da zauzmu tuđe gnijezdo, ponekad izbacujući iz njega i ptice i ptiće. U tako prisvojenom gnijezdu oni nose jaja ili grade svoje gnijezdo nad tuđim gnijezdom. Znali su se vidjeti i mladi ove vrste kako idu za odraslim pticama neke druge vrste, cvrčeći da im daju hranu.

Spominje i instinkt porobljavanja koji je švicarski entomolog Pierre Huber prvi otkrio kod jedne vrste mrava (Formica (polyerges) rufescens). Ovaj je mrav apsolutno ovisan o svojim “robovima” i bez njihove pomoći ta bi vrsta nestala. Kada stari mravinjak po­stane neprikladan za stanova­nje, tada “robovi” odlučuju o iseljenju i svoje “gospodare” doslovno prenose u vilicama. Koliko su gospodari nemoćni, pokazuje sljedeći Huberov pokus. Zatvorio je trideset gospodara bez ijednog roba, ali s obiljem njihove omiljene hrane i s njihovim ličinkama kako bi ih potaknuo da rade. Međutim, oni nisu činili ništa, nisu čak bili u stanju ni hraniti sami sebe, te su mnogi uginuli od gladi. Huber je tada unio jednog jedinog “roba” koji se odmah dao na posao. Počeo je hraniti i spašavati preživjele, njegovati ličinke i konačno sve doveo u red. Po Darwinovom mišljenju, najčudesniji od svih instinkata je instinkt pčela koje su “riješile” težak geometrijski problem dajući svom saću takav oblik da može primiti najveću količinu meda, uz najmanji utrošak voska. Onaj tko bi ispitivao izvanrednu građu pčelinjeg saća, tako divno prilagođenu svom cilju, a ne bi bio ispunjen osjećajem zanosnog divljenja, morao bi biti ograničen čovjek, kaže Darwin.

Prirodan odabir radi neprekidno i neprimjetno na usavršavanju svakog bića i mi, kako kaže Darwin, ne vidimo ništa od tih sitnih promjena dok su u tijeku. Naglašava da u prirodi nema velikih i naglih skokova od jedne građe do druge, već ona korača naprijed kratkim i sporim, ali pouzdanim koracima. Svaki razvijeni organizam prošao je kroz mnogobrojne promjene, a njegova je građa zbroj mnogih promjena kroz koje je prošla njegova vrsta tijekom uzastopnih prilagođavanja. Za priro­dnjake koji su tvrdili da se vrste pojavljuju iznenada, rekao je da su stupili u područje čuda, a napustili područje znanosti.

Proces evolucije Darwin je objasnio teorijom slučajnih varijacija individualnog organizma i nužnog prirodnog odabira.

Utjecaj čovjeka

Na promjenjivost vrsta utječe i čovjek koji živa bića prilagođava vlastitim potrebama. On utječe na akumuliranje onih varijacija koje smatra najkorisnijima. Na primjer, ako se nekom ljubitelju golubova sviđa golub s kraćim kljunom, a drugom s dužim kljunom, na osnovu poznatog načela da “ljubitelji ne vole srednju mjeru već krajnost”, svaki će preferirati razmnožavanje one vrste koja mu se više sviđa.
Darwin kaže da će čovjek koji vrši odabir i tako naglašava jednu osobinu, gotovo sigurno nehotice promijeniti i neke druge osobine uslijed djelovanja tajanstvenih zakona korelacije. Spominje i izraz “nesvjesan odabir” do kojeg dolazi kada uzgajivač za priplod bira najbolje jedinke. Ipak, naglašava da je prirodan odabir sila koja je uvijek pripravna za djelovanje i koja je neizmjerno jača od slabih čovjekovih napora, jednako kao što su to djela prirode u odnosu na umjetnička djela. Čovjek odabire za svoju vlastitu dobrobit, a priroda za dobrobit samog bića.
Od varijeteta do novih vrsta

Darwin je primijetio da se ponekad javljaju jako izražene razlike kod mladih iz istog okota ili kod sjemenki iz istog ploda. Nazvao ih je “individualne ra­zlike” i rekao da su one prvi stupnjevi prema varijetetima, koji vode podvrstama, a ovi vrstama. Ne dosegnu svi varijeteti rang vrste ili podvrste, neki mogu nestati, a neki ostati dugo vremena na stupnju varijeteta. Naziv “vrsta” on daje nizu jedinki koje su jako slične jedna drugoj i taj se naziv ne razlikuje puno od izraza “varijetet”. Primijetio je da vrste evoluiraju postupno i granice su često nejasne i zato kaže da nema apsolutnog kriterija po kojem bi mogli razlikovati vrstu od dobro izraženog varijeteta. Također, kaže da dominantne vrste većih rodova svake klase daju najveći broj varijeteta koji teže da se pretvore u nove i određene vrste. Najveću ulogu u stvaranju varijeteta ima priroda organizama, a vanjskim faktorima daje podređen značaj.

U nastanku novih vrsta veliku važnost ima izoliranost. Primijetio je da su na otocima koji su daleko od kopna vrste u velikoj mjeri endemične. Veličina područja je važna jer su na velikom i otvorenom području uvjeti života mnogo složeniji zbog velikog broja postojećih vrsta. Ako se neka vrsta promijeni i poboljša, onda će se morati poboljšati i druge, ili će izu­mrijeti. Na nekom malom otoku životna utakmica bit će manje oštra pa je i manje promjena i manje izumiranja. Tako daje primjer slatkovodnih bazena koji, uspoređeni s morem ili kopnom, čine malo područje i u njima nalazimo neke od najanomalnijih do sada poznatih oblika u svijetu, kao što su čudnovati kljunaš i riba dvodihalica koji, slično fosilima, spajaju do izvjesne mjere redove danas nadaleko razdvojene na ljestvici prirode. Ti anomalni oblici mogu se nazvati živi fosili i oni su se održali gotovo nepromijenjeni do današnjeg dana jer, živeći na jednom ograničenom području, nisu bili izloženi životnoj utakmici. Navodi da su zakoni koji upravljaju nasljeđivanjem uglavnom nepoznati.

Intermedijarni varijeteti

Darwin kaže da to što različiti oblici nisu međusobno povezani mnogobrojnim prijelaznim članovima predstavlja očiglednu teškoću. Smatrao je da prijelazni varijeteti, zato što su malobrojniji, bivaju obično pobijeđeni i iskorijenjeni. To je glavni uzrok zašto se u prirodi ne javljaju intermedijarni članovi, jer u procesu prirodnog odabira novi varijeteti zauzimaju mjesta svojih roditeljskih oblika i potiskuju ih.

Na pitanje “zašto onda svaka geološka formacija ne otkriva takav organski lanac s finim stupnjevitostima”, on odgovara da je glavni razlog nepotpunost geoloških podataka i kaže da su mnogi slojevi za čije je taloženje trebalo izvanredno dugo razdoblje bez ikakvih organskih ostataka. Naglašavao je da stalno precjenjujemo savršenstvo geoloških podataka i zato što određeni rodovi ili porodice nisu nađeni ispod nekog geološkog sloja, pogrešno zaključujemo da nisu ni postojali ispod tog sloja.

Tajanstvene korelacije u prirodi

Biljke i životinje koje su udaljene jedne od drugih na skali prirode, međusobno su povezane nitima vrlo složenih odnosa, kaže Darwin i to potvrđuje mnogobrojnim ogledima.

Ističe naše neznanje o uzajamnim odnosima svih organskih bića i zbog toga nas, kaže, ne treba čuditi što postoji još uvijek mnogo toga neobjašnjenog u pogledu porijekla vrsta i varijeteta. Još manje poznajemo uzajamne odnose svih ostalih stanovnika Zemlje.

Darwin je bio istraživač, prirodoslovac, čovjek koji je život posvetio otkrivanju zakona prirode. Svjestan veličine zadatka koji je na sebe preuzeo, predano je istraživao i postavio teoriju koju smo izložili. Ne trebamo kritizirati nesavršenost njegove teorije već pokušati dublje razumjeti što je govorio i to o čemu je govorio.

Ideja o sudjelovanju božanskog u stvaranju i održavanju univerzuma prisutna u svim tradicijama ili ideja o razvoju oblika života pod utjecajem prirodnih zakona?

Kreacionizam ili evolucionizam? Ako malo dublje razmislimo, vidjet ćemo da ovo možda i nisu suprotnosti koje se međusobno isključuju.

Biljana Popović