Uhvaćena na djelu, jedna je zvijezda progutala planet…

Američki su astronomi po prvi put promatrali kako jedna zvijezda apsorbira planet. Pretpostavlja se da će se ovako nešto za pet milijardi godina dogoditi i Zemlji.
U svibnju 2020. godine, astronom Kishalay De, postdoktorand Instituta Kavli pri Institutu za tehnologiju iz Massachusettsa (Massachusetts Institute of Technology – MIT), uočio je pomoću specijalne kamere zvjezdarnice u Caltechu zvijezdu koja je počela sjati sto puta jače od svog uobičajenog sjaja. Fenomen je trajao desetak dana.

Zvijezda se nalazi u našoj galaksiji na udaljenosti od 12 000 svjetlosnih godina.

Istraživač se pripremio na promatranje dvojne zvijezde, tj. binarnog sustava, kada su dvije zvijezde u orbiti jedna oko druge. “To je nalikovalo na fuziju ­zvijezda”, prisjeća se on. Ali, analizom emitirane svjetlosti, utvrđena je prisutnost oblaka molekula koji su bili prehladni da bi nastali kao posljedica fuzije. ­Zvijezda koja se nalazi u blizini zviježđa Orla, s obzirom da je bila na kraju života, toliko je narasla da je progutala planet koji joj se nalazio jako blizu.

Astronomi su po prvi put uspjeli promatrati taj fenomen i o tome su 3. svibnja 2023. objavili članak u časopisu Nature: “Samo nam je nedostajao pravi trenutak da “iznenadimo” zvijezdu u trenutku kada neki planet doživljava tu sudbinu”, izjavio je Kishalay De.
Već je dosta dugo poznata činjenica da se umiruća zvijezda pretvara u diva koji proguta planete koje mu se nađu na putu. Međutim, donedavno se radilo o jednostavnoj, nepotvrđenoj teoriji, koja se temeljila na pokazateljima prilikom promatranja zvijezda neposredno prije i neposredno nakon same asimilacije. Nitko do sada nije zabilježio trenutak kada se spomenuti fenomen zaista i dogodio.

Ovaj put astronomi su uspjeli pratiti eksploziju zvijezde koja je postajala sto puta sjajnija, što je trajalo deset dana, da bi se nakon toga brzo ugasila. Nakon eksplozije dodatno je primijećena dugotrajna emisija hladnijeg signala za koji su zaključili da je nastao kada je zvijezda progutala jedan od obližnjih planeta. Ova opažanja ukazuju na činjenicu da su gravitacijske sile zvijezde u razdoblju od najviše nekoliko mjeseci rastrgale opnu planeta i potom ga apsorbirale, tj. progutale.

Upravo je ova posljednja faza izazvala desetodnevni svjetlosni efekt. Tijekom ove reakcije zvijezda je u međuzvjezdani prostor izbacila velike oblake plina koji su se mjesecima hladili.

Prema Morganu McLeodu, koautoru studije, “probava” (asimilacija) protekla je bez problema. Znanstvenici su nakon samog događaja promatrali “kako se zvijezda polako skuplja i vraća na svoju početnu veličinu”, rekao je McLeod.

Sudbina zvijezde

Rođenje i dužina života zvijezde ovise prije svega o njezinoj masi. Oblikovanje masivnih zvijezda traje kratko, svega nekoliko stotina tisuća godina, dok je rođenje Sunca trajalo nekoliko desetaka milijuna godina. Život im je isto tako kratak: zvijezda osam puta masivnija od Sunca sjat će nekoliko desetaka milijuna godina, dok će zvijezde slične Suncu živjeti desetak milijardi godina.

Masivna zvijezda umire u spektakularnoj eksploziji. Smrt zvijezda manje mase, poput Sunca, mnogo je mirnija…

Velika supernova

Supernova je jedna od najžešćih eksplozija u svemiru… i sjajem može nadmašiti sjaj cjelokupne svoje galaktike s milijardama zvijezda. Ovaj zvjezdani vatromet ujedno širi svemirom teške elemente poput željeza i nikla.

Ovisno o tipu zvijezde postoje dvije vrste supernova. Prva vrsta događa se u dvojnom sustavu kada se poremeti ravnoteža gravitacijske sile i tlaka zračenja kod bijelog patuljka zbog velike količine plina koji sa zvijezde glavnog niza dospije na površinu patuljka. Nagomilavanje vodika inicira eksploziju koja može uništiti cijeli sustav. S druge strane, vrlo masivne ­zvijezde – barem osam puta masivnije od Sunca – koje potroše svoje gorivo, više ne mogu tlakom podupirati svoje vanjske ljuske. Gravitacijska sila toliko prevlada da potpuno zdrobi zvjezdanu tvar pa nastane katastrofalna eksplozija…

Supernova 1987A u Velikom Magellanovom oblaku bila je vidljiva početkom 1987. godine. Eksplozija se zapravo dogodila prije 165 000 godina, jer je svjetlosti trebalo toliko vremena da do Zemlje prenese informaciju o eksploziji.

Iz knjige Astronomija, vodič po noćnom nebu, R. Burnham, A. Dyer, J. Kanipe

U kozmičkim okvirima, gdje se vrijeme računa u milijardama godina, smrt planeta bila je izuzetno brza s obzirom da se nalazio jako blizu zvijezde s vremenom ophoda manjim od jednog dana.

Astronomi tvrde da se ovakvi događaji mogu dogoditi više puta tijekom jedne godine unutar naše galaksije koja broji najmanje sto milijardi zvijezda i bez sumnje barem isto toliko planeta.

Ovakav kraj očekuje najvjerojatnije i Zemlju, ali ne prije otprilike pet milijardi godina, kada će Sunce doći do kraja života i prijeći iz stadija žutog patuljka u stadij crvenog diva.

U najboljem slučaju njegova će veličina i temperatura Plavi planet pretvoriti u veliku rastaljenu stijenu. U najgorem slučaju, Planet će u potpunosti nestati.

Ovo bi otkriće moglo pomoći čovječanstvu da upozna život zvjezdanih sustava unutar velikog živog bića svemira.

Michèle Morize