Žad…

Minerali u planinama su poput drveća koje ima svoje korijenje, debla, grane i mnogo lišća.

Dragi kamen koji je svojom čarobnom ljepo­tom i izuzetnim svojstvima snažno obilježio drevnu kinesku kulturu, a podjednako se cijenio i u Egiptu i kod naroda Srednje Amerike, bio je žad.

Kad su u vrijeme konkviste španjolski osvajači u do­­mo­­­vi­nu počeli donositi neizmjerno bogatstvo iz Novog svijeta, donijeli su sa sobom i čudesni zeleni kamen. Kako je prema vjerovanju naroda Srednje Amerike ovaj kamen liječio bolesti bubrega, Španjolci su ga nazvali piedra de ijada ili “kamen slabina”, a otuda je pogreškom kod prepisivanja u Francusku došao pod nazivom le jade. Drugi naziv za ovaj zeleni kamen, nefrit, nastao je od latinskog lapis nephriticus, kamen bubrega.

Tek se početkom sustavnog znanstvenog proučavanja minerala 1863. godine pokazalo da se pod imenom žad zapravo kriju dva različita minerala. Naime, francuski je znanstvenik Alexis Damour zamijetio da neki od sjajnih, zelenih primjeraka minerala iz Burme izgledaju nešto drukčije od onih ugrađenih u stare kineske rukotvorine. Otkrio je da su i njihove kemijske strukture različite. Mineralu iz Burme koji u svom sastavu, osim silicijevog oksida, ima natrij i aluminij, dodijelio je ime jadeit (žadeit), a mineralu od kojeg su bili izrađeni stari kineski predmeti i u kojem se pojavljuju kalcij i magnezij, dao je ime nephrite (nefrit).

Nefrit, a pogotovo žadeit, rijetki su minerali nastali iz metamorfnih stijena. Njihove su boje najčešće različite nijanse zelene i bijele, no zbog prisustva drugih elemenata, javlja se i smeđi žad s crvenom nijansom, pa sve do potpuno crnog. Iako su oba minerala poznata po svojoj nevjerojatnoj čvrstoći i žilavosti, žadeit je nešto teži i tvrđi od nefrita.

KINA

Kineski naziv za žad, yu, označava “bilo koji kamen koji vrijedi oblikovati” i zato se tridesetak vrsta minerala u Kini naziva imenom yu. Tako postoje lao-yu, stari žad, pai-yu, bijeli žad, fei-ts’ui-yu, vodomarov žad itd.

Vještina obrade žada dosegla je u Kini svoju punu zrelost pred sam kraj dinastije Chou (1027. pr. Kr. – 256. pr. Kr.), kad su nastali predmeti nenadmašne ljepote, a ta je tradicija nastavljena idućih dvije tisuće godina. Za vrijeme dinastije Ch’ing (1735. – 1796. g.), koje su obilježili izuzetno bogatstvo i sjaj, iz Burme su dopremane goleme količine žada od kojeg su izrađivani brojni dekorativni, ceremonijalni i sakralni predmeti za potrebe tzv. Zabranjenog grada u Pekingu.

Žad se u Kini cijenio još od pretpovijesnih vremena. Najstariji otkriveni predmeti potječu iz kulture Lu­ng­shan koja se oko trećeg tisućljeća prije Krista razvijala duž srednjeg i donjeg toka Žute rijeke. Posebno su zanimljiva otkrića iz grobnica dinastije Han u Manch’engu u pokrajini Ho-pei. Tamo su pronađena posmrtna odijela princa Liu Shenga (154. – 113. g. pr. Kr.) i njegove žene Tou Wan načinjena od više tisuća tankih pločica od žada povezanih zlatnom žicom.

Arheološki nalazi potvrđuju da su se predmeti od žada najčešće koristili u religijske svrhe, kao posmrtni amuleti pri različitim ceremonijama. Najčešće su pločice sa starim zapisima, kolutovi s likovima zmajeva i tigrova, veliki prstenovi pi, žezla, obredne sjekire, amuleti u obliku životinja, cilindrične posude tsung, a ponekad su i sami ljesovi bili načinjeni od žada.

U grobnicama su pronađeni i brojni posmrtni obredni predmeti, od kojih je najčešća cikada od žada koja se stavljala pokojniku u usta. U knjizi Chou li, koja opisuje uloge majstora religijskih obreda, navodi se: “On od žada načini šest predmeta radi štovanja Neba i Zemlje, te četiri točke kompasa. Uz pomoć okrugle pločice pi, plavkaste ili zelenkaste boje, odaje poštovanje Nebu. Žutom cijevi od žada tsung odaje poštovanje Zemlji. Zelenom pločicom kuei odaje poštovanje Istoku. Crvenom pločicom chang odaje poštovanje području Juga. Bijelom pločicom u liku tigra hu odaje poštovanje području Zapada. Crnim komadom žada polukružnog oblika huang odaje poštovanje području Sjevera…”

Prsten Neba

Jedan od najstarijih kineskih obrednih predmeta od žada bio je pi, u obliku tankog koluta ili prstena, često ukrašavan likovima zmajeva i tigrova.

Postoje i zupčasti prsteni, zvani xian chi, koji su predstavljali stare astronomske instrumente. Prema legendi, najstariji instrument za “mjerenje Neba i Zemlje” bila je pločica od žada koju je legendarni prvi vladar Kine Fu-hsi predao Velikom Yuu – prvom kovaču. Shu Ching, “Knjiga povijesti”, kaže da su se upotrebljavali za reguliranje takozvanih “Sedam vladara”, sedam zvijezda Velikog medvjeda. To zviježđe je kočija “Preuzvišenog cara od žada” koji uređuje četiri godišnja doba, održava ravnotežu između pet elemenata i uspostavlja red i sklad u univerzumu. Sjevernjača je “stožer neba” ili “stožer od žada” koji se okreće vodeći za sobom sva ostala tijela.

Zmajevi od žada

Prema staroj kineskoj legendi, Yu Veliki, prvi kovač i kasnije Gospodar poplava, a potom i veliki vladar prve kineske dinastije Hsia, rođen je u obliku krilatog zmaja. Dok je još bio veliki kovač, pozvao ga je car Shun (posljednji od velike “Petorice careva”) da obuzda poplave koje su vladale zemljom.

Yu odlazi na Nebo i moli Yu Huang Ta Tija, “Preuzvišenog cara od žada”, da mu pomogne. Car je uslišio njegove molbe i naredio Nebeskom zmaju da se pretvori u sjekiru od žada. Njom je Yu usjekao kanale kojima je vodu usmjerio u riječna korita i probio tunele kroz planine kako bi vode mogle otjecati u more… Spasivši zemlju od poplava, Yu Veliki je postao vladar prve kineske dinastije.

U drevnoj Kini su zmajevi, kao simboli obnove prirode, prikazivani na mnogim predmetima od žada. Carski zmajevi žive u kristalnim podvodnim palačama čuvajući blago i hraneći se dragim kamenjem i biserjem. Jednom godišnje dižu se u Nebo gdje podnose izvještaj najvišem vladaru Neba, “Preuzvišenom caru od žada”, koji stoluje u nebeskim dverima. Ujesen ponovno zaranjaju u kristalne podvodne dubine…

Prilikom rasprave o žadu jedan je učenik upitao Konfucija: “Zašto je žad cjenjeniji od serpentina? Je li zato što je žad rijedak, a serpentina ima u izobilju?” “Ne,” odgovorio je Konfucije, “nego zato što su ga ljudi u starijim vremenima smatrali simbolom vrline…” Žad je simbol mudraca, onoga koji je u svom biću ujedinio najviše vrline.

Simbol besmrtnosti i carskih vrlina

Postoje brojne legende i mitološke priče vezane uz žad kao čudesni napitak besmrtnosti. Spominje se takozvana “čudesna vrsta žada” zvana yu ying ili “savršenstvo žada”, koja je osiguravala vječni život. Prema mitološkim pričama, boravišta besmrtnika nalaze se na svetoj planini Kunlun, Planini žada. Njihova je hrana nebeska rosa i “tekući žad” iz Jezera zelenog žada.

Sve do 1912. godine u Hramu Neba u Pekingu Sin Neba obraćao se “Preuzvišenom caru od žada” radi potvrde mandata vladanja Kinom. Predaja carskog pečata od žada simbolizirala je predaju vlasti, a kraljev­sko žezlo, sastavljeno od sjekire i prstena pi, bilo je simbol najviše kraljevske moći.

U kasnijim razdobljima žad je postao oznaka položaja. Najdragocjeniji, bijeli žad, poznat i kao “tigrov žad”, bio je namijenjen kraljevima. Poput planina zeleni žad bio je posvećen prinčevima prvog i drugog ranga, vodeno-plavi bio je za velike prefekte, dok je šareni žad biran za različite namjene.

Slijedeći put razvoja od yu, žada, svetog kamena koji vrijedi oblikovati, dolazimo do pojma yu, pleme­nitog čovjeka.

Znak yu sastoji se od triju paralelnih vodoravnih linija povezanih okomitom stabljikom. Vodoravne linije predstavljaju nebo, čovjeka i zemlju, a okomita linija predstavlja kralja, onoga “koji povezuje troje”. Simbol ideograma yu bila su tri probušena komada žada spojena jednom niti.

SREDNJA AMERIKA

Azteci, Maye i drugi pretkolumbijski narodi Meksika i Srednje Amerike upotrebljavali su žad za izradu obrednih predmeta, ornamenata i amuleta. Azteci su naročito cijenili smaragdno zeleni žad. Žad je i u drevnom Meksiku bio simbol obnove života zbog svoje zelenoplave boje i prozirnosti. Svećenici su bogovima kiše i hrane prinosili vodu u kojoj je bilo komadića žada ili praha od žada. Starija sestra boga Tlaloca, “Onoga koji tjera na nicanje”, bila je Chalchiuhtlicue, “Božica s nefritnom suknjom”, ukrašena ogrlicom od zelenog kamena. Ona je bila zaštitnica svježih, čistih voda, rijeka i jezera.

Iz zelenog nefrita rađa se i veliko božanstvo srednjoameričkih naroda, Quetzalcoatl. Rađa ga Velika Majka nakon što je progutala taj zeleni kamen. Kroz različite kušnje i borbe on pobjeđuje demone podzemnog svijeta i iz njega izlazi kao pernata zmija boje nefrita.

Na drugom kraju svijeta, sve do dolaska Europljana u XVIII. stoljeću, Maori s Novog Zelanda uopće nisu poznavali metale, a najcjenjeniji obrađeni kamen bio je nefrit od kojeg su izrađivali sjekire, noževe i druga oruđa. Od nefrita posebno lijepe boje ili nekih drugih osobitih obilježja za svoje su plemenske vođe izrađivali mačeve. Ovi mačevi od žada nisu služili samo kao oružje nego su bili i simbol moći.

Vesna Bosnar